BRODSKI DNEVNIK
Po morima, po dalekim,
napuštene bauljaju, izgubljene, stare lađe,
rastaču se, rasipaju, trunu…
Toliki načini
da ih se čuva, krmani njima, okreće vjetru,
brani od gusara i zle sreće,
što donose je žene na brodu, baksuzni dan porinuća,
pijani mornari ili nečija kletva,
nisu ni pokušani…
Ruše se katarke i paraju jedra,
škripe daske, provaljuje voda, a užad debela,
što držahu ih po mirnim lukama u zavjetrini,
crvotočna pucaju, kao konci…
Pa morima, pa dalekim,
bez posade i kapetana,
bez karti i kompasa,
bez sidra i sidrišta,
bura valja olupine kao utvare…
ili više ni to…
SLOVA U KAMENU
narodna
Klešite slova klesari
U ovoj stijeni kraj mora
Duboko dlijetom rovite
Po ovom stancu kamenu
Po ovoj hridi ledenoj
Da ostane slovo o ovom
Danu na moru nemirnom
Kad brodovlje je tonulo
Olujom ludom smoreno
I ptice kad su kreštave
Kroz maglu jade javljale
Mornari dok su vapili
Glasom što suze nagoni:
Oj, more, more duboko
Što nama bićeš grobnica...
Kad žene su im voljene
Najcrnje snove usnule
O moru što im proguta
Voljene ruke njihove
I lica njima najdraža
Klesari, protiv vremena
U stijeni riječi pišite
Ni more da ne izbriše
Krik što ga vjetar donese
ODISEJEV POVRATAK
Bogovi su rekli vjetru da nas kući vrati.
Itaku, u suncu, na obzorju vidim.
Vraća se moj brod.
Umoran, na pramcu, iza sebe slutim
sve drugove moje što ih proguta more,
što ih požderaše nemani,
što pojedoše svoje srce.
Itaka nas je čekala dugo.
Zaboravila koga je na put poslala.
Ne zna koga s čežnjom čeka.
Naši su sinovi stariji od nas.
U onoj noći kad se gola grana munje
prvi put zari u tamno more pred nama
naše je vrijeme stalo…
I uvijek je taj tren.
Koga čekaju naši sinovi?
Koga čekaju naše žene?
Koga čeka narod Itake?
Sjene im već vidim na obali.
Heroje sa plijenom,
gospodare mora i oluja
ili ove nas
što ćemo se baciti licem na zemlju
i poljubiti kopno svoga spasa?
Toliko je lijepa Itaka pod suncem
koliko je lijepo sjećanje na Itaku.
Oni što nam mašu rupcima s obale
samo smo mi koji se nikad ukrcali nismo.
ALEKSANDROVE SUZE
Nakon što je porazio Darija
Na putu svoje slave
Na putu za Indiju
Aleksandar osjeti da će umrijeti
I zaplaka se
Znajući da će ga oplakati
Samo ratnici
Neskloni plakanju
Za te suze njegove niko ne zna
Jer bijaše
Tako daleko od kuće
Tako beskorisno Veliki
POMPEJI
“… Mnogi su dizali ruke k bogovima. Još više ih je
govorilo da sad više nema bogova i da je ova noć
vječna i posljednja na svijetu… “
Gaj Plinije Cecilije Sekundo, iz pisma Tacitu
u kojem opisuje propast Pompeja
Tako će nas malo zateći u grobovima
Možda više u bivšim krošnjama bivšeg drveća
Među blijedim koščicama ptica
U bivšim hladovima bivših kuća
U mravinjacima crvenih mrava
Biće nas više na bivšim putevima
Kao da svi smo krenuli nekud
Tu nas zateklo nešto
I razbacalo u svim smjerovima
Da se nikad ne sazna
Krenusmo li to u bivši grad
Ili iz bivšeg grada
Nekud
KUGA
Zatičem je na pragu svog doma
Potrošio sam davno svoj strah
Davno odgonetnuo znamenja na nebu
Sad sam tu i sad je tu
Samo me ona imala dočekati
Od mrtvih što ih nađoh
Pokraj mojih puteva
Ukradoh sve
Čak i svoju smrt
Tlapnje su bile moje molitve
Mač je bio moj krst
Krst je bio moj mač
Bijah širok u svojim tjeskobama
Moja hrabrost bijaše moj strah
Jer boljeg srca ne imadoh
Otkako vidjeh posljednji dan posljednjih ljudi
Znam da je utjeha u čekanju
I u laži da se ima šta čekati
Počeo sam pitati
Tek kad više nije bilo odgovora
Kada počeh odavati tajne
Ne imadoh više nijedne
Kada počeh govoriti istine
Sve su istine ličile lažima
Noć sam koja ne zna umrijeti
Samo da svane
Da najzad svane
I da ode bilo kuda
Svo to vrijeme
Davno stalo
PJESMA SKELETA
Kad su iskopali naše ostatke
Zidine naših utvrda
Naše vrtove
I kuće
Pokušali su zamisliti naše živote
Prekriveni vlastitom prašinom
Tolikim slojevima čađi
Gradovima
Sagrađenim na našim ruševinama
Govorili smo nešto o nama
Odavno nemušti
Naše kosti
Razbacane po tragovima naših ulica
Govorile su o vremenu
O našim zlim vojnama
Ali o nama
Nisu ništa govorile
Surovi naši običaji
Navike građenja i navike rušenja
Mjesta za proslave
Groblja
Dvorovi naših kraljeva
Mislili su da znaju sve o nama
Ali nikad neće saznati
Zašto zatiču moj skelet u vrtu
S rukama pod glavom
S pogledom u sunce
JERUZALEMLJANIN
Tri hiljade godina je
Kako živim
I sve ih proživjeh
U Jeruzalemu
I ona dva puta
Kad svi ga napustiše
Ja ostadoh
Među pepelom i razbacanim kamenjem
Znam da je svako vrijeme
I spokoj
I prijetnja
Da uvijek u zoru vrijedi pogledati
Da li se promijenila zastava
Na brdu iznad grada
Preživjeh dvadeset opsada
Jedino je što naučih
Da će opsjedani opsjedati
Oni čije kuće gore
Paliti kuće onih što ih pale
Da će umoreni biti oni što more
Jer sve je prolazno
I sve vječno
Dovoljno je živjeti
Tri hiljade godina
Da bi se znalo
Da se mijena promijeniti ne može
Osamnaest puta obnavljah Jeruzalem
Nikad u dobra vremena
Tek što se vraćah
Umoran od dugih ratova
Teški kamen zaticah na leđima
I uzidavah u zidine sve deblje
Moga Jeruzalema
Na grobovima kopah grobove
Na hramovima gradih hramove
Iz ratova u ratove žurih
Stjecah rane na ranama
Proroke pitah do kada
I svaki mi reče
Ne huli
Sretan budi
Što dijeliš sudbinu Jeruzalema
Jedanaest puta Jeruzalem promijeni vjeru
Jedino ja nijednom ne promijenih Jeruzalem
Biće da sam trebao ovom gradu
Tri hiljade godina je mnogo vremena
Odlazili su bolji od mene
Teško mi je ostaviti Jeruzalem
U kojem ne postoji vrijeme
Biće da sam mu trebao više od sveštenika
Od kraljeva i kurtizana
Od proroka i pjesnika
Dugo vrijeme trpljenja
I dugo vrijeme nade
Više ličim ja Jeruzalemu
Nego ove zidine među kojima stojim
U MOM GRADU DIVNIH LJUDI IMA
U mom gradu divnih ljudi ima, građanski svjesnih, štaviše uzoritih
Što, možda, ne čitaju prve stranice novina i politika im je „disgusting“
Ali znaju pokazati svoj jasan stav, kad zatreba
Oni, kao dobri ljudi bilo gdje na svijetu, ne znaju mnogo o „aktuelnoj situaciji“
Niti ih je briga ko je „na vlasti“
Ali, vole tiha praskozorja, čarobne sumrake našega grada
I, vrijedno, poput pčela, štede za zaslužena ljetovanja
I uredno otplaćuju rate svojih kredita
Možda kćerki ne bi dopustili da se uda „za drugu vjeru“
Ali nemaju ništa protiv „druge vjere“
Dapače, oni imaju prijatelje „svih konfesija“
Sjednu, ponekad, ispred svojih kompjutera
Pa, onako, da ubiju vrijeme, uđu u šareni svijet društvenih mreža
Gledaju fotografije prijatelja „rasutih po svijetu“, slušaju muziku osamdesetih
Zasuze ponekad
I dogovaraju se o proslavi godišnjice mature
Obični, dragi ljudi
Ali, ljudi sa stavom
Pa, ako vam uskoro, u noći, nakon što utihnu slavuji, neko pokuca na vrata
Prvo tiho: kuc-kuc
Pa sve jače: tup-tup
A zatim ih: BUM! nogom provali
I „veća grupa neodgovornih pojedinaca“ uđe u vaš topli dom
Pretuče vas – neodgovorno
Istjera iz stana – nedopustivo
I potjera nekuda – neizbrisivo
Ne plačite i ne zapomažite, da im san ne ometate
Jer već za par dana – neprocjenjivo
Okupljeni preko društvenih mreža
Ujedinjeni u svome buntu
Divni ljudi moga grada okupiće se na obnovljenom gradskom trgu
I, vama u pomen, u znak građanskog protesta
Pojesti čokoladu
MUTNA PJESMA
Kolji Mićeviću
živim kao živio, dišem kao disao
radim kao radio, mislim kao misao
sanjam kao snivao, od sebe se krio
snu se svome smijao, sa sobom se bio
život mi je godio, sreću sam svoju kovao
bitke sam svoje vodio, samome sebi psovao
svojim sam putem hodio, nikada nisam spavao
od roda se odrodio, primao sam i davao
od blata snove pravio, doba od zla sam slutio
sebe u blato stavio, pjevao ili šutio
na put sam dalek pošao, drumovima se klatio
ne bih li sebi došao, da bih se sebi vratio
pisao sam i brisao, vječnost omirisao
pisao ne pisao, bježao mi smisao
sebe sam tugom ovio i morem tamnim plovio
kosti sam sve polomio ne bih li sebe ulovio
mutnom sam vodom plivao, u mutnom sebe skrivao
u mutnom mutan bivao i kad bih život uživao
sve što sam bio – smlatio, sve što sam pio – platio
i tek sam tada shvatio: Svoju sam zvijezdu pratio!
