Selim Bunić Huja, kronični alkoholičar i nekada mlađi referent knjigovodstva na Državnom dobru, ležao je nepomičan na starom željeznom krevetu „federašu“ u svom improviziranom domu, zdanju od cementnih blokova od jedva šest kvadrata. Ni živ, ni mrtav. Ležao je i zurio u točku na valovitom stropu od salonitnih ploča. Razrogačenih očiju, napola otvorenih usta iz kojih curi slina pomiješana sa zadahom lozovače, mokrih hlača sa flekom od mokraće i željom, istinskom željom da je mrtav! Na njegovu žalost bio je živ. Živ, živcat i zurio je u točku koja je poput kaleidoskopa mijenjala boje i oblike. Za razliku od veselog šarenila, oblici koji su se rađali iz točke na stropu od salonita bili su mračni i jezivi. Projekcija delirijskog ludila.
Selim Bunić Huja, kronični alkoholičar i nekada mlađi referent knjigovodstva na Državnom dobru, ovakav je otkako ga znamo, rekli bi njegovi sugrađani. Naravno, nije to baš tako. Ljudi su kratka pamćenja. Zaboravili su šta su jučer ručali, a kamoli tko je bio Huja prije nego se odao alkoholu. Svi ga poznaju ovakvog. Neuredan, zapušten. Zaudara na mokraću i rakiju. Masne kose i brade. Prljave i poderane odjeće. Pljoska HEPOK-ove loze je neizostavni dio Hujinog života. Praktična. Taman za džep od sakoa. Nikada prazna. Ako u njoj nije rakija onda je voda sa Duvnjakuše. Ništa bolje ne gasi želučani požar i žgaravicu od hladne izvorske vode. Priča se da ta voda ima ljekovita svojstva i jedino ga ona još drži među živima. Vrilo je staro koliko i sam grad. Ljudi se i danas spore oko toga je li dobilo ime po gradu ili grad po njemu. Huja je na Duvnjakuši svaki dan. Napije se, umije lice i zagladi kosu i bradu mokrim rukama. Natoči ispijenu pljosku i ode svojim putem. U iščekivanju nekog posla stajao bi kao stražar ispred Starog hotela ili bi s nekim ljudikao na stepenicama davno zatvorenog bifea Kologaj.
Njegov dom zadnjih godina je mala građevina od cementnih blokova s krovom od salonitnih ploča, smještena na periferiji pokraj potočića koji za ljetnih mjeseci jedva da curi u svom malom koritu. Bez struje i vode. Jedan prozor i vrata od crvotočne daske kroz koja propuhuje kao da ih i nema. Znao se Huja zimi probudit s deset centimetara snijega što je napušilo ispod vrata. Unutar tih, jedva šest kvadrata, ima mjesta za jedan željezni krevet „federaš“, stol od četiri cementna bloka s izvitoperenom pločom od Blažujke, zeleni kredenac razbijenih stakala i malu peć na drva. To je Hujin dom u koji bi se povlačio nakon što bi zaradio koju paru. Nadničario je. Radio sve i svašta. Nije tražio milostinju. U svojoj bijedi zadržao je dostojanstvo. Sam je zarađivao za rakiju. Sam kupovao hranu. Odjeću koju je nosio mještani su ostavljali kraj njegove barake, tako da nije znao od koga je. Nije volio džabaluk. Jedino bi u buregdžinici kod Elmaza pristao ponekad da ne plati burek i jogurt za ponijeti. Izbjegavao je raspravljati se s ljudima koji su mu htjeli pomoći. Čim bi krenulo natezanje oko toga, Selim bi rekao: „Nemoj meni huje!“ Otuda i nadimak Huja.
Kako je mlađi referent knjigovodstva na Državnom dobru postao čovjek na margini i koja je njegova životna priča malo tko zna. Postoje dvije verzije. Prva kaže da je dobio otkaz kad se u firmi pojavio manjak. Netko je morao biti žrtva i ostao je bez posla. Nakon toga je otišao u Njemačku, na bauštelu kod nekog čovjeka iz Vinice. Kažu da je bio prvi momak u farmerkama u njegovom malom gradu. Naočit. Crnokos, plavook, vitak. Momčina! Pričalo se da je imao neku lijepu Njemicu i da su se uzeli. Nije potrajalo i uskoro ga je ostavila. On se vratio iz Njemačke i od tada se ne trijezni. Tako se pričalo po čaršiji.
Druga verzija potječe sa sijela i kućnih priča nastalih uz petrolejske lampe i lojne svijeće kad bi za jake mećave nestalo struje dok vani nije bilo žive duše. Tad bi se prepričavale svakakve priče pa tako i ona o Selimu. Priča ide otprilike ovako. Kad je jedne godine došao na urlab, Selim i još nekoliko momaka su išli na sijelo u Stipanjiće. Ljetno doba. Vraćali su se u zoru kraj Jošaničkih vrba i čuli pjesmu i cirlik cura. Nitko od momaka se nije htio pridružiti Selimu da se spusti do Ostrožca i vidi tko to pjeva i smije se u cik zore. „Ne iđi, bolan Selime, mogu bit vile!“ govorili su. „Mogu te omađijati!“ Selim se nije obazirao i spustio se stazicom do potoka podno vrba. Nebo bijelo. Još uvijek se sunce nije poigralo s bojama i ofarbalo ga u plavo. Trava pored staze kojom je koračao Selim mirisala je na rosu, a ogranci vrbe pod teretom rosnih listova se na par centimetara od površine potoka zrcalili u njegovoj bistrini. Uz potok su vile igrale kolo. Nestvarno lijepe. Dugih kosa, bujnih grudi i lica kakvo Selim nikada prije, a ni kasnije nije vidio, ali noge, Bože mi oprosti, kao u jarca ili u magareta. Priče o prikazama koje je kao dijete i sam slušao govorile su da se vilama ne smije pogledati u oči. U protivnom će te omađijati i povilenit ćeš, izgubit razum. Selim, opijen pjesmom i ljepotom vila, sve je to zaboravio i zagledao se u oči jedne od njih. U trenu je bio gotov. Omađijan! Nakon susreta s vilama nikada više nije zagospodario svojim mislima. Zato se i propio. Da zaboravi.
Selim Bunić Huja, kronični alkoholičar i nekada mlađi referent knjigovodstva na Državnom dobru ležao je i zurio u točku na valovitom stropu od salonita. Mračne i jezive sjene sa stropa su nestale. Osjećao je bol u udovima, ogroman teret na grudima i neutaživu žeđ. Ustao je s metalnog „federaša“ i nesigurnim korakom, stazom koja prati potok, krenuo po svoju medicinu. Jedini lijek protiv rakije, hladnu izvorsku vodu. Po dolasku na Duvnjakušu je ponovio svoj svakodnevni ritual. Zatomio žeđ, umio se, mokrim rukama zagladio kosu i bradu i u HEPOK-ovu pljosku natočio vode. Bio je spreman za još jedan dan u kojem će zarađenu nadnicu potrošiti u piljari kod Dragice. Pola kruha, malo tirolske, komad sira, dva jogurta u fišek i naravno pljosku HEPOK-ove loze u džep od sakoa. Nakon toga bi se zaputio u svoj mali dom od jedva šest kvadrata gdje će nastaviti borbu s cirozom i delirijskim ludilom. To je bio njegov dnevni raspored. Tako je Huja godinama bio neizostavna figura malog grada sve dok se jednog dana nije pojavio na Duvnjakuši da obavi svoj jutarnji ritual. Nije ga bilo ni sljedećeg jutra. Ni jutra poslije. Ni idućih dana, tjedana i mjeseci. Po gradu su kružile svakakve priče o tome kako je skončao Selim Bunić Huja, kronični alkoholičar i nekada mlađi referent knjigovodstva na Državnom dobru.