Pogled na more
Sofia Sirbu i Marius Spahiu – napisao je na papir ime svoje žene i vlastito ime. Njihova imena, bez njegove pomoći, Njemica jednostavno nije znala unijeti u računalo. I kažete da ste supružnici? reče ona nepovjerljivo. Trebate li neki dokaz!? Ne, u redu je, znate, supružnici imaju poseban popust… Znam da imaju, zato sam i ovdje, pa ne bih potezao do Temišvara samo radi Vas!
Sofia je čekala Mariusa kod kuće, u njihovom stanu u Râmnicu Vâlcei. Sjedila je na balkonu, palila cigaretu za cigaretom i gledala kako rijeka nosi nakupine raznobojnih cvjetnih latica. Rano ujutro, prije nego što će poći za Temišvar, Marius je skuhao čaj za nju i ulio ga u termos. Ustala je da ga isprati, a on ju je podragao po kosi kao da je malo dijete i rekao joj da se čuva. Da se čuva, ponavljala je u sebi pripaljujući cigaretu. Dijagnoza je bila neumitna: još najviše godinu dana i svoj grad, rijeku Olt i tvornicu, u kojoj je kemijala cijeli radni vijek, gledat će s nekog smrdljivog oblaka.
Podružnica njemačkog DZT-a u Temišvaru nalazila se u Bulevaru Revolucije 1989. Golemi plakati s fotografijama Dubrovnika, Splita i hrvatskih otoka bili su po izlozima. Nažalost, nijedna od tih atraktivnih destinacija nije bila na raspolaganju bračnom paru Sirbu-Spahiu. Sve je bilo preskupo, namijenjeno europskoj menadžerskoj kasti, a ne umirovljenim inženjerima rumunjske tvornice koja sve teže nalazi kupce za svoju kaustičnu sodu. Mogu Vam osloboditi jednu sobu tek za jesen 2116… rekla je Njemica. Evo: rujan, pogled na more, peti kat Hotela Cristallo u Umagu. Na svim ekranima iza službenice pojavila se snimka s umaškog balkona: valovi su jurili prema gradu, a kamera je pratila ljude koji su po dugoj polukružnoj šetnici uz more vozili bicikle u skupinama.
Možete li mi tu snimku poslati na mejl? pitao je Marius.
***
Sofia je ležala u čekaonici na improviziranom ležaju. Dani i noći su se stapali. Pusti mi još jednom tu snimku, prošaputala je. Svjetlost smartfona obasjala je bolničku sobu, začuo se šum umaških valova. Vidjela je Mariusovo uplakano lice na tren.
Nije ga osuđivala, napravio je sve da bi dospjeli u Hrvatsku. I sada su tu. Drži je za ruku.
Hrvatski policajac koji ih je nadzirao bio je ustvari u istoj situaciji kao i oni. Ni on ne može na obalu. Sve se promijenilo, rekao im je na njemačkom, čekamo samo da nas sve potjeraju odavde.
Imate li djece? pitao ih je policajac. Ne, rekao je Marius, preduhitrivši Sofiu u odgovoru, ona je sada moje dijete. Pomilovao ju je po kosi.
Policajcu je to pitanje bilo samo povod da otvori svoj novčanik i pokaže sliku svoje kćerčice Lare, nasmješene curice s kikama. Otkako je počela sezona nisam je vidio, evo već četvrti mjesec. Neprestano smo u pripravnosti, pa ne može valjda jedan Rumunj, Bugarin, Srbin, Albanac… što ja znam, na hrvatsko more. To je prevara, to se ne može dogoditi – a dolazite iz dan u dan!
Sofia je uhvatila Mariusa za zapešće: Pusti ga.
Pogledi su im se susreli i Sofia reče: Ajmo smisliti priču za našu Laru! Ha, što kažeš, kako nam je bilo na Jadranu?
Marius: Dani su prolazili, kao u bajci!
Sofia: Sunce, more, valovi, sol, smokve… čak i smokve su bile slane!
Marius: I sladoled je bio slan, imali su samo slane sladolede!
Sofia: I kolače, slane i paprene!
Marius: Papreno skupe!
Smijali su se toliko, da im se i policajac, koji baš ništa nije razumio, morao pridružiti. Sofia ga je zamolila da priđe ležaju, primila ga za ruku i pitala:
Kad dođemo u Umag, voljela bih poslati domaće kolače Vašoj Lari, možete mi dati adresu?
Naravno, to će je baš obradovati! reče policajac i ode po papir i olovku.
Marius zagrli Sofiu.
Ti si moj najpapreniji kolačić, reče joj, sa suzama u očima.
I kihne.
Sofiu ponovo zahvati val smijeha, zatim se naglo zagrcne. Čvrsto je stisnula Mariusovu ruku i zapiljila se u njegove oči.
Marius je gledao kako se polako ledi Sofijin pogled. Policajac je bez riječi stajao kraj njih s kemijskom u ruci. Nigdje nije mogao naći papir.
Iz zbirke u nastanku „Zlatna opeklina“
