KLIZALIŠTE BRAĆE RADIĆ
Snijeg se brzo topio na žutoj keramici ulice Braće Radić. Usprkos potpunoj nestašici benzina, automobili su kolali Suboticom od ranog jutra. Kada su gradski oci prije stotinjak godina odlučili popločati ulicu keramikom, halucinirali su kako pločnik umirujuće odjekuje jekom kopita zaprežnih konja. Ista ta ulica sada je, međutim, obeznanjeno drijemala pod prigušenom bukom razdrndanih automobila.
Vraćali smo se s Prozivke, stambenog bloka u blizini Bolnice, iscijeđeni od beskonačnih zadimljenih razgovora s balavurdijom koja je osnovala anarho-komunu u jednoj od napuštenih garsonjera. Mislim, debilana, što reći, barem da je bilo više cirke. No, ajde, tješili smo se – bolje nego da se tabaju po gradu. Tabadžije su bili u prvim vijestima, a ovoj ekipi bila je dovoljna dvadeset i druga stranica Subotičkih novina, te njihova slika gdje piše, ono, mi sviramo treš ili andergraund.
Kad smo se dogegali do Braće Radića, oči su nam se zacaklile od prizora: ulica je postala pravo automobilsko klizalište! Jedan crveni jugo pokušavao se držati sredine, ali nešto ga je nezaustavljivo vuklo u prljavi snijeg što je u gomilama stajao na rubu ceste. Vozačica u šarenoj kineskoj trenirci, sa šubarom na glavi, u dubokim crnim čizmama, izašla je i očajno kružila oko svoga automobila koji se napokon zabio u snijeg. Gledala nas je bijesno kao da je to naša šala. I mi se ubrzo uključujemo: u trku, brži smo od klizećih vozila, prilazimo im odostraga i guramo ih u stranu. Ništa nam se ne može suprotstaviti, brži smo, jači smo – ali, u trenutku naše svemoći, u susret nam dolazi pijana klizačica – bijela zahrđala škoda, vrtoglavim piruetama zauzima prostor i već smo na zemlji, porušeni čunjevi u čudu…
Ušmrkivali smo snježne prizore poput najboljeg kokaina, kad nas je zaglušila zastrašujuća škripa kočnica. Stojadin, zelen kao ortodoksna mađarska kapija, okretao se oko svoje osi uz razdragane krikove četvorice putnika. Odmah nam je bilo jasno da ono što smo čuli nije škripa – kroz otvorene prozore kreštao je saksofon Erica Dolphyja (Mirko nam je nenametljivo došapnuo: a što ako je to ipak Kaouru Abe? Uvijek se pravio važan s tim japanskim imenima). Naša četiri japanska prijatelja izašla su iz automobila uz neartikulirane srpske psovke. Hej, pa to su 4 Mungosa! – u glas ćemo. – Ehej, zbog vas vrijedi živjeti u ovom usranom gradu!
Svi u gradu zvali smo ih Mungosima – jedino ih je Mirko oslovljavao poimence: Yasuhiro, Hiroaki, Naruyoshi, Kenta! A Mungosima smo ih zvali zbog vrlo glupog razloga: jedne nam je večeri Hiroaki držao predavanje o Charlesu Mingusu i njegovom glavnom solistu Ericu Dolphyju, njihovom idolu, a kako je u Subotici bilo više Japanaca nego ljudi koji su slušali Mingusa, netko je provalio: pa to je to, oni su naši japanski mungosi!
– Dolazi Otomo, čovječe, dolazi Otomo!!! – zagrlio me Yasuhiro.
– Koji Otomo? – upitao sam, jer postojao je samo jedan Otomo za kojeg sam ja znao, a taj je bio najveći neprijatelj Mungosa!
– Yoshihide, naš Otomo Yoshihide!
– Otkud je on sad vaš!? Neće valjda i u Subotici svirati na gramofonu bez ploče ili na praznom sampleru kao ona njegova Sachiko M, pa to ste nam vi pričali, zar ne!?
– Ne, ne, vratio se svojoj gitari, svirat će Dolphyja!
– A zato vi prašite sada to u autu! Čekaj, znači on sluša iste stvari kao i vi?
– Ma da, sve je to ista priča. Izgleda da dolazi radi nas, tako nam barem javljaju iz Beograda.
Čudno, nakon gotovo deset godina – pa gotovo smo već u 2000.! – netko iz Japana dolazi
zbog naših Mungosa. I to baš Otomo, mrski Otomo…
SRBIJA DO TOKIJA
Koncert je bio navečer. Otišli smo do Mungosa, u njihov stan, ne bi li nam sve to još malo sjelo. Mungosi su naravno stanovali u Tokiju, bloku blizu centra. Mislim da je naziv tog bloka bio jedan od razloga zašto su ostali u našem gradu. Živjeli su upravo u onoj zgradi na kojoj je već godinama stajao grafit Srbija do Tokija, Centar Vojvođanima! Nikad se nitko nije potrudio objasniti taj grafit Japancima.
Japanci su se stvorili u Subotici na vrhuncu Ristićevog kazališnog imperija. Ristić ih je pozvao da nakon Beograda sviraju kod nas – ja sam tada, početkom devedesetih, bio u nekom drugom filmu da bih išao na koncert – no, svirali su free-jazz, to je sigurno. Onda je izbio rat i oni su iz nekog nedefiniranog osjećaja otpora ostali ovdje. Srbija je ratovala, a oni su pružali otpor – ili obrnuto (nikad nismo do kraja mogli razumjeti što se kuha u njihovima glavama), cijeli svijet bio je protiv Srbije, a oni su svirali i živjeli u toj Srbiji. Sve je to bilo tako otužno već 1993. godine. Izvori kreativnog ludila polako su sahnuli, Mungosi više nisu mogli svirati svoj noise-jazz u Gustavu, niti bilo gdje drugdje, privatne žurke bile su pogodne samo za muziku s gramofona i CD-playera. Počeli su tezgariti po svadbama, bilo je samo bitno da su pojedinačno raspoređeni po tamburaškim „bandama“, jer zajedno bi, dobro su to
znali, vrlo brzo izgubili kontrolu. Ovako je svatko od njih bio maskota nekoj bandi.
U doba embarga i sveopće izolacije, njihove priče o gitaristu Masayukiju Takayanagiju zvanom Jojo, o saksofonistu Abeu, njihovi referati protiv elektronskih eksperimenata koje su izvorni improvizatori Otomo Yoshihide i Sachiko M počeli izvoditi devedesetih, prepričavali su se kao da su sva ta imena glasnici neke Obećane zemlje, nekog drugog Tokija u koji ćemo svi jednog lijepog dana dospjeti – i, nadali smo se – tamo zauvijek ostati.
Zasada smo bili u našem Tokiju, lift nije radio, krenuli smo pješice do petog kata gdje su Mungosi imali zajednički stan, točnije brlog. Dok je otključavao, Naruyoshi nam je, bez posebne ozlojeđenosti, pričao kako se na otocima regije Okinawa organiziraju za turiste bitke mungosa sa zmijama, zmijama koje oni zovu habu. Na priču se odmah nadovezao Kenta i rekao da ćemo sada svi za kaznu što ih zovemo Mungosima morati popiti habu sake, okinawsku rakiju koja sadrži otrov te zmije, venom. U hodniku je zavladao muk, bili smo malo previše umorni za takve šale. Kenta se odmah pojavio s rakijom, na njoj je bio crtež crnog džezera sa saksofonom, saksofon se uvijao kao zmija, a note su iskakale iz njegove čeljusti! Živio Kenta, živjeli Mungosi! – povikali smo u glas.
Sake – neka naša, domaća rakiještina koja nikad nije vidjela Japana – donio je bistrinu. Jutarnje sivilo sve je gušćim oblacima pritiskalo prozorska stakla, a onda je počela padati kiša, pa snijeg. Otišao sam u kuhinju, na brzinu pojeo ostatke pečenih jaja koje sam našao na štednjaku u tignju i otvorio frižider. Unutra je bila samo tegla feferona, fuj! Začuo se šum TV-ekrana, Mirko i Yasuhiro pričali su o Abeu. Yasuhiro se sjetio da nam nikada nije pokazao film u kojem Abe stoji kraj rijeke, ispod željeznog mosta, i svira dok mu na biciklu prilazi masovni ubojica i silovatelj, glavni junak filma. Ušao sam u sobu i sjeo kraj Naruyoshija. Dok je vrtio vrpcu i tražio početak scene, Yasuhiro je pričao kako je Abe umro već iste te godine kad je snimljen film, 1978. Nije imao ni trideset godina, uzeo je 97 tableta brovarina, sedativa koji inače, objašnjavao je Yasuhiro stručno, ima blago hipnotičko djelovanje, ali je u većim količinama otrovan.
Naravno, svi smo se vezali za broj 97. Pa otkud mu taj broj!? Yasuhiro nas je poslao k vragu, i nastavio kako je Abea jednom privela policija jer ga je neki stari ribar prijavio dok je izvodio svoje uobičajene improvizacije na saksofonu kraj rijeke. Stari je mislio da je ovaj nekog ubio, policija je pretražila teren i zaključila da je krike ipak mogao ispuštati jedino Abeov instrument.
Na TV-u se napokon pojavio dugokosi Japanac sa saksofonom. Snimak je prilično šuštao, a ni TV baš nije bio u najboljoj formi; Abe se oglasio probojnim piskutanjem. Onda mu se saksofon smirio, kao da ga još drži melodija noćne nesanice. Najveći dio svirke činila je izmjena povremenih snažnih eskapada i prilično dugih, naglih stanki. Sve je imalo vrloduboku, emotivnu i ispovjednu notu. Silovatelj je stajao sa svojim biciklom iza njega i slušao.
Otomo je, javio se sada Hiroaki, pisao o Abeu, i to jako dobre stvari. Otomo kaže da Abe nije svirao free-jazz, improvizirao je na još ekstremniji i bučniji način; zanimale su ga čisto fizičke mogućnosti saksofona. To je više nekakav noise s punkerskom energijom i karizmatikom, upravo to je i Otoma, koji je tada bio klinac, privuklo buci.
Hiroaki je ugasio TV, film je zaglibio u najodvratnije nasilje.
Hiroaki je isto svirao saksofon i bio neka vrst glavnog solista medu Mungosima, da ne kažem vode. Možda je upravo od njega krenuo taj otpor, ta besmislena ideja o ostajanju u Srbiji, a zatim ta pasivnost i prepuštanje subotičkoj svakodnevici. Devedesetih se morao švercati vlastiti život iz godine u godinu, i Hiroaki je to radio dostojanstveno, s prigušenim tonom, bez Abeovih krikova. Kažu da je Hiroaki, dok su Mungosi još svirali skupa, imao Dolphyjevu plemenitost tona, finoću i ozbiljnost. Za bis su uvijek svirali Prayer for passive resistance, jednu od genijalnih Mingusovih zafrkancija; Hiroaki je „molitvi“ davao težinu koju ona u originalu nije imala. A i nije bilo tu Mingusa i ekipe da dovikuju ozbiljnom
Dolphyju/Hiroakiju: Talk about it, talk about it! Ili otegnuto: Oyeeeeaah…
I sada, navodno, dolazi Otomo sa svojom električnom gitarom svirati Dolphyja!
Oko mene, na tepihu, ležali su izmiješani Japanci, Srbi, Mađari i Hrvati, i njihov umorni dah
govorio mi je: sve je ionako već riješeno. Otomo može doći samo dizati buku.
WIEHLER, NE VIVALDI
Na podu, zauzeo sam mjesto s pogledom na goblene: četiri godišnja doba. Dok me je san šamarao lijevo-desno, cifrasti pozlaćeni okviri pretvarali su se u izmaglicu, bolje rečeno omaglicu…
PROLJEĆE
Prvi pokušaj buđenja – činilo mi se, već u sumrak – završio je u gore-lijevom proljeću. Cvjetni potok začas me ispunio adrenalinom. Bio sam zec koji je došao oblizati ozonsku kremu s nemirne žubor-vode.
Jasno sam osjetio svaku dlačicu svoga nakostriješenog, naelektriziranog krzna. Miris rascvjetane jabuke potpuno me opio; slušao sam do bola razdragani ptičji žamor koji me sa svih strana zasipao poput kiše.
U daljini, bijeljeli su se debeli seoski zidovi, s malenim prozorčićima koji su blještali na suncu. Najednom, osjetio sam kako mi metak razdire utrobu; čuo, tek zatim, puščani hitac; pretvorio se u meki, vuneni oblak. Visoko sam se vinuo u nebo, naočigled lovaca koji su dotrčali do potoka. Bio sam nasmijani dječji oblak, u naručju mi beba-metak, nina-nana. Međutim, moja beba bila je neutješna i licem iskrivljenim od bola vrištala je u proljeće.
LJETO
Probudio sam se zatim kao naga kupačica. Bile smo četiri, došle smo oprati rublje u rječici. Obavile smo se mokrim plahtama, provlačile jedna drugoj raznobojne vrpce kroz kose e da nam se kovrčavi pramenovi ne bi smočili. Po zrcalu vode plutalo je brezino i bagremovo zelenkasto lišće; jedan šareni psić lajao je radosno na nas iz obližnjeg dvorišta. Stajsko gnojište vonjalo je do zagušljivosti; muhe su se rojile na sve strane i zujale bez prekida. Sve to proželo nas je slatkom opojnošću, tako da nismo ni primijetile lovački zbor na suprotnoj obali čija je sjena zamutila bistrinu vode. Lascivni grohot, nekakav poklik, nešto kao Juriš!, zatekao nas je potpuno nepripremljene na ovakvu hajku. Zbacile smo plahte u pokušaju da trkom spasimo čednost. Ubrzo se začuo nemilosrdan glas vođe: Pucajte im u noge! Pucajte im u noge!
Ja sam već bila u grmiku kada mi je metak probio stegno i napravio malu vaginicu. Lovac je
već bio nada mnom, ali ga je pogled na dvije vagine smeo. Bez mnogo razmišljanja, pucao mi
je još jednom u meso, ovog puta u desni list: nova vagina rascvjetala se pred njim bez kapi
krvi. Nastavio je bjesomučno pucati, sve dok se od bola i moja usta nisu nijemo razjapila.
JESEN
Našao sam se na mrtvom jezeru. Jesen je već bila poodmakla, sve je bilo isprano; svenulost je, kako se dizao pogled, bila sve gušća i beznadnija. Bio sam žaba, i pred mojim svevidećim očima, moja, nekad sjajna, zelena koža, tamnjela je do neprepoznatljivosti: stapao sam se s okolinom. Istovremeno, gađenje koje mi je ispunjavalo nutrinu prijetilo je rasprsnućem, nadimao sam se i ispuštao glasna upozorenja svima oko sebe. Noć se približavala ogrnuta smeđim oblacima usirene krvi. Lišće je poput gomile govana zatrpavalo jezero. U daljini, tužno se bijelio opustjeli hram; bio je to paviljon u koji se gazdarica nekad davno dolazila muklo pariti sa svojim ljubavnikom. Upravo otuda začuo se hitac, i istovremeno, uz
neopisivu jeku, rasprsnula se opna koju sam napinjao otkako za sebe znam.
ZIMA
Napokon, to je bilo moje lice koje se nazire u grmu, daleko iza jelena što je u prvom planu pozerski stajao, rikao i tresao rogovima. Znao sam, iza svih ostalih grmova čuče lovci s napetim puškama. Tanki ledeni trak čuvao je uspomenu na potok koji je ovim koritom žuborio u proljeće. Uživao sam u ciničnom graktanju vrana koje su već mirisale gozbu i toplu krv. Jelen se samodopadno vrtio u mjestu kao da se nalazi pred golemim zrcalom. Njegovi će mu rogovi doći glave, kob mu je nad lubanjom bila ispisana poput strip-oblačića.
Začuli su se pucnjevi, vrane su panično zagraktale, miješajući nemilice grotesku s tragičnošću. Dao sam se u bijeg, ali dvojica, četvorica, bila su mi već za petama. Okrenuo sam se; Japanci s fotoaparatima pucali su po meni svojim blicevima. Pao sam na snijeg sav u krvi, od vreline topile su se prvo moje noge, zatim i kukovi i ruke. Sve je uviralo u moju glavu i izbijalo iz nje u dva rogata kraka, očajnički se šireći, lomeći, povijajući i zaplićući – tražeći izlaz iz ovih od lažnog zlata otežalih okvira.
BUKA
Probudio sam se s jasnom namjerom da zauvijek odem iz Subotice. Možda u Japan, ne znam, ali za početak u Hrvatsku, u Zagreb.
Kad smo izašli iz japanskog brloga i krenuli u centar grada, mrak je već zalegao na grad, pokriven još jednim slojem debelog snijega. Otomu su dopustili svirati ispred Narodnog pozorišta, to se valjda još od Ristića nije dogodilo.
Subotičko Narodno pozorište bilo je smješteno u samom centru. Neoklasicistička, oronula narančasta zgrada imala je pročelje u stilu antičkog hrama, šest stupova a iznad njih na zabatu natpis na mađarskom jeziku Népszinház. Eh, koga sve tu nismo gledali: Indoša s njegovom Kuglom i Njihanjem; AIOWA-u; Bica iz Sexe; Disciplinu kičme s pulsirajućim puhačima; Milana Mladenovića kako pjeva Ovo je zemlja za nas… bah.
Glavni je trg već godinama bio jedva osvijetljen. Ispred Kazališta sada je na nekoliko metara od svakog stupa buktjela vatra; limene bačve obuzdavale su plamen i usmjeravale ga uvis. Između bačvi vijugali su kablovi koji su vodili do pojačala i električne gitare skraćenog vrata koja je ležala na stolici razlomljenog naslona. Oko stolice, razbacane pedale za distorziju i reverb. To je bila sva scenografija. Snijeg više nije padao, tek bi koja pahuljica zalutala pod reflektore. Mladi su se skupljali u gomilicama, veseli što se nešto događa.
Japanci su bili nervozni, htjeli su do Otoma, prije nego što počne koncert, tek da bi ga čuli kako govori njihov jezik, a ujedno su se bojali toga susreta. Zapravo, nekako su se pritajeno nadali da će nekakve tehnikalije, ili naprosto policija, onemogućiti njegov koncert.
Odjednom su i sva ta muzika i sve te razlike u koje su se godinama kleli, ocrnjujući Otoma, postale nevažni pred činjenicom da je stigao čovjek iz njihovog svijeta, Japanac, koji zna i voli sve njihove idole. Ali, nije se moglo do garderobe, ispred su stajali opaki čuvari reda, prekaljeni ratnici.
Ostali smo, dakle, među publikom. Otomo je iskrsnuo iz mraka, u debeloj kabanici boje pijeska, u rukavicama iz kojih su strčali goli vrhovi prstiju i, dakako, sa svojom neizbježnom vunenom kapom na glavi. Nije rekao ništa. Gitara je uz tihi prasak zazujala i počela isprekidano pištati. Otomo se okrenuo prema pojačalu, provjeravajući jačinu tona. Gitaru je držao prilično nisko, ubrzo smo shvatili zašto: taj položaj omogućavao mu je da većom snagom udara tijelom gitare o svoja stegna.
Sve je ustvari počelo tako što je Otomo dobrano protresao gitaru i oslobodio, uz nekoliko nagaza na pedale, cijelu lavinu zvukova. Zastrašujuća buka zavladala je prostorom oko nas i u toj buci – ali tek nakon nekoliko minuta, i uz gotovo istodoban usklik Japanaca – čuo se melodijski tijek Dolphyjeva sola iz poznate Prayer for passive resistance. Zagledao sam se u Hiroakija – bio je blijed kao smrt. Nakon prvog šoka, strava uopće nije iščezla, dapače, vraćala se uz pojačanu jeku, golemim reverbom u koji nas je Otomo zatvorio svojom žestinom i gitarističkim efektima. Nevjerica i uskomešanost obuzele su publiku. Otomo je nemilosrdno gušio jedinu melodijsku liniju napadajući gitaru: udarao je po vijcima, koristio glavu gitare kao oslonac, štap, zabijao ju je okomito u zemlju dok je cijelom podlakticom trljao o žice. Ove zvučne potrese presijecale su stanke koje su bile još manje podnošljive: naznačavao ih je dugi zavijajući pisak koji nam se zabadao ravno u mozak. Otomovi trzaji nakon stanke bili su još snažniji i nitko nije mogao prečuti smijeh, smijeh koji je proizlazio iz nadmoći otvorenog prostora i zvučne siline koja ga je ispunjavala do granica izdržljivosti – i sada je svima postalo očito: koliko smo mali u svemu tome, koliko je sav naš otpor jadan.
A opet, gledali smo u Otoma kao u izvor svega toga, u čemu je bila varka? Kad je završio, osvrtao se oko sebe tražeći mikrofon; dotrčao je jedan od ratnika i pružio mu ga. Ispratio ga je pogledom i rekao nam: OK. Play with me, not with him. Nasmijao se i zatim nastavio na japanskom, svi smo ga razumjeli, poimence je zvao Yasuhira, Hiroakija, Naruyoshija i Kentu! Instrumenti benda koji je ponekad svirao u kazališnoj kavani izneseni su pred Otoma, a on se i dalje smiješio. Naši japanski prijatelji bez razmišljanja su se izdvojili iz gomile. Hiroaki je započeo odmah, još jednom s Prayer… kao da je želio preduhitriti Otoma! Ali ovaj se brzo snašao, prihvatio se gitare i uzvratio udarac kojim nas je sve bacio na zemlju. Svirka 4 Mungosa bila je sada zahvaćena valom buke koji je nosio sve pred sobom. Put za Tokio napokon je bio probijen.
Svi koji smo mogli, zajedno s Japancima, sutra-prekosutra spakirali smo kofere i otišli u neke veće i bučnije gradove izvan zemlje.
