XXVI.
(…)
Poslije posla odvezao se do podzemne garaže, parkirao auto i izronio u gomilu. Stigao je i sjeo za stol. Šef i on naručili su prvo piće. Pričao mu je o tom zamoru širokog spektra i nedostatku seksa i kako je unutarnji sjaj u njoj počeo jenjavati, i naravno, na tren je poželio ovu drugu, premda to baš i nije htio, kad razmisli iz ove pozicije, no eto, dogodilo se. Pripovijedao mu je o začudnim minijaturama gnjeva koje je ugledao na ženinu licu dok je vrištala da ne shvaća kako joj je to mogao učiniti. Tad je ušutio. To zapravo i nema toliko veze s njom, postalo mu je u međuvremenu jasno, učinio je to zbog sebe. On je želio nekog drugog. A možda je tu ležalo i malo osvete, općenite osvete zbog svega što joj je ikad zamjerio.
Razumljivo, rekao je šef. Savjetovao mu je da razgovara s njom. Pogledaj mene, i ja sam varao i što imam od toga, dodao je. Njegovog braka više nema. Treba se potruditi, a osim toga, ona je dobra žena, ponovio je, pričaj s njom.
I šef je naišao na nekog novog, to zapravo traje već dva tjedna. Nije mu ni o tome dosad govorio.
– A kakva je? – upitao ga je zamjenik, a direktor je odgovorio:
– Ah, kao i sve ostale. Divna i savršena. Još vjerujem da će me promijeniti, a iz nekog razloga u to vjeruje i ona.
Tako ni ja nisam poznavao ovu svoju, pomislio je, i nastalo je sranje. A čim se sjetiš osuđenosti na samoću, želudac te odmah probode. Neke paprene krhotine počnu se na silu premještati po klokotavoj šupljini.
Pili su, a onda su ponovno naručili:
– Još majčinog mlijeka – izdahnuo je šef prema konobarici, a ova je krenula po novu bocu.
– Sve je to isti otrov – dodao je šef pogleda uprta nekamo dolje, a onda ga je ozareno fiksirao i počeo se grohotom smijati.
Mali bijeli balončić premještao mu se po pijanoj niti sline rastegnutoj između razjapljenih čeljusti. Osim glazbe, u tom trenu nije se moglo začuti ništa.
– Seks svime upravlja, a prostitucija se istovremeno osuđuje. Čudno, zar ne? Gotovo apsurdno da kod nas nije legalna – rekao je zamjenik, a ovaj ga je odmah umorno pogledao, kao da traži milost. Samo neka prestane trabunjati o ženskim problemima, vidjelo mu se u pogledu.
Ali šef je onda stavio prst ispred zamjenikova lica i dugo ga šutke promatrao:
– Sjećaš se onih studentica o kojima sam ti pričao?
Sućutno ga je primio za rame, kao da je pronašao gorak lijek koji se mora progutati kako bi ga izliječio:
– Što kažeš da ih naručimo i odemo do mene? I sâm kažeš da je to OK. Može? Ja častim.
Muškarac u zamjeniku prvo je pomislio na svoju ženu koja je nekad prije, pred spavanje, znala staviti kurac u usta i tako dočekati san, s glavom na njegovu trbuhu. Ponekad bi punih usta mumljala, ponekad bi ga malo gricnula, sanjajući. Nije to cijenio koliko je trebao, a sad mu se čini da su žene upravo to, lijek za tugu i pokretna ljepota, pružaju i zagrljaje i oralni seks, i teško se obuzdati s tim na pameti, s tolikim alkoholom i jadom u sebi. Jer kako god bilo, u nepreglednom moru ponude i potražnje i iskustava koje je moguće kupiti, atraktivno ljudsko biće nalazi se na vrhu ekskluzivne piramide, ono je najtraženija roba.
Promatrao je utegnutu promotoricu kako hoda u daljini i zaključio kako je lova jako zavodljiva stvar, pogotovo kad si pri vrhu hranidbenog lanca i pruža ti sve što želiš, i još imaš viška. A žene su uvijek naznaka svjetlije budućnosti.
Zbog jedne puse odmah si u blaženom stanju, prije spavanja ležiš s urezanim osmijehom na razgaljenom licu i pimpekom u ruci, razmišljaš kakav će biti sutrašnji dan, s vjerom da će biti baš super, jer sama činjenica da postoji takvo biće koje te možda želi uza se toliko je divna da se na tren zapitaš zbog čega mrziš život, zbog čega proteklo vrijeme nisi proveo u pozitivnom raspoloženju? Nikad nije pravo vrijeme za osluškivanje sebe i konstruktivnu koncentraciju, no uvijek je pravo vrijeme za novo žensko tijelo. A baš uvijek je dobro vrijeme za dobro pušenje.
Kao pripadnik korporativne kulture ne može ići protiv establišmenta, zaključio je, jer koliko god obožavao nježne trenutke samoispitivanja, i te slučajne, ponavljajuće konstelacije u kojima ništa nema smisla, ni povijest, ni budućnost, ni osjećaji određeni nesigurnošću i nepripadanjem, ipak je bez obzira na sve rekao da, rekao je da, da, može, zašto ne, ionako neće sad ići doma, još je prerano, dodao je zamjenik, još je preopasno, a šef ih je odmah nazvao.
– Za dva sata – obavijestio ga je i onda su pošli prema šefovu stanu.
Čim su stigli, šef je u dnevnom boravku natočio cugu i poslagao lajne, a njegov zamjenik je shvatio da su ljudi zaista odvratni, malo poslije dok je stajao pred ogledalom i pišao u šefov lavabo. Tekla je voda iz slavine pod kojom je močio prste i pijan popravljao frizuru da bude što ljepši.
Kad su sa satom zakašnjenja stigle dvije mlađahne studentice, obje plave, jedna duge kose, a druga kratke, shvatio je da je mladost dar. Mladost jednako ljepota, podcrtao je upijajući sisice koje proviruju kroz meke ljetne majčice bez rukava i prpošno se pružaju prema gore. Kvasio je pogledom veseloplešuće guze pod kratkim suknjicama, a koža im pritom sjaji životnom energijom koju želiš u sebi, koju želiš po sebi, na koju se poželiš prištekati da te već jednom napoji jer to ti nasušno treba.
Iznenadio se koliko su pozitivne i otvorene, kako su se htjele s njima zabavljati. Odmah su prionule na alkohol, poslužile su se i drugim stvarima, smijale su se iskreno, i tako ih je promatrao, kao da je zaboravio vidjeti takvu ljepotu koja će uskoro biti tvoja. Barijere su nestale iako su bile tek mrvicu starije od njegove kćeri. No svijet je takav kakav je, zaključio je i pitao se čemu kvariti zabavu teškim pitanjima jer nije želio potonuti. Čemu kvariti zabavu razmišljanjem?
Maličke su opet povukle i onda su se posve razodjenule. Izgledale su fenomenalno. Svaka je krenula svome momku, skinule su se dokraja, a oni su ostali očarani i njima obuzeti.
Čim ju je dohvatio, očeličile su joj se bradavice, skočile su van kao će se odvojiti od njezina tijela, a šef ga je gledao onim jesam ti rekao pogledom. Dok se ševila, proizvodila je krkljave zvukove kao da u dubokoj sjeti pokušava pjevati fado, i stenje i mumlja i reži, a zbog droge ga je obuzimao osjećaj da zajedno trče savanom. Postoji li zapravo veća razina intime od seksualne, upitao se dok je promatrao jedan od najintimnijih trenutaka, spajanje, samo tako, na sebi, pred sobom. Ulazio je u nju, stalno ispočetka.
Djevojke su ustale i zamijenile se za partnere, a ova nova spustila je glavu da okusi što je na njemu dolje ostalo nakon kratkokose kolegice. Tad se upitao kad sve to postane previše, koliko su one spremne na pregovore u vezi toga što će izvoditi, jer je možda već imao neke ideje koje je želio predložiti.
Promatrao je kako se malička ne može obuzdati, možda jer joj se svidio, jer čemu bi to inače tako radila? Maskara joj se sa suzama razlijevala po licu od one lijepe muke, i činilo mu se da ustima može proizvesti nešto nalik na vakuum. Mrlje crne boje bujale su joj pod očima i ona se pretvorila u najslađu pandu na svijetu. Trsila se koliko je mogla tamo dolje sve to staviti u sebe, toliko je i uspijevala.
Osjećao je kako se približava onaj trenutak užitka. Polijevanje partnerova lica, najplemenitijeg dijela tijela, povezuje partnericu i orgazam, neposredno ih približava i isprepliće. Potrebna je moćna i obilna ejakulacija, sjetio se, koja nije skrivena u vagini, ustima ili anusu. Sjemena treba biti puno i posvuda.
To je svakako pitanje podijeljenog zadovoljstva, danog i primljenog, jer činilo se kako je i dugokosa studentica pred njim dosegla točku s koje nema povratka, a i on je dosegao točku s koje nema povratka, i tako je u čovječanstvom zaraženom svijetu prepoznao važnost mladog lica pred njim i priželjkivao ju je takvu ugledati: bila ga je željna i to se vidjelo; ali objavila mu se i užasavajuća pomisao o ženskoj osviještenosti u vezi s manipulacijskom moći vlastitih tijela; je li se to vidjelo, upitao se, jer činilo se da ona zapravo točno zna što se od nje očekuje i što treba raditi, mrdala je guzom dok je čekala, praktički je njome mahala i sisala si prstiće kad mu nije sisala kurac, a on je razmišljao o tome kako muškarac koji govori protiv iskorištavanja, nasilja i pornifikacije života mora biti idiot jer potkopava svoju poziciju, jer radnici se oduvijek eksploatiraju i uvijek će se iskorištavati, i teško je zamisliti drugačiji svijet, dapače, prije će sve propasti i prije će svi crknuti, puno prije nego li dostojanstvo bude svima dostupno, i premda s jedne strane živimo u kulturi slika, u svijetu u kojem je stvarno iskustvo manje važno od virtualne prezentacije tog iskustva, svejedno je to i dalje želio, i nije mogao odustati, možda jer se glazba iz pozadine tako sipko raspadala dok nije ostala samo jedna jedina skliska notna žila koja nije popuštala, baš kao što ni plavokosa nije popuštala, a glazba je izbijala i nestajala polako se mijenjajući, sve dok se nije posve preobrazila, a tako se i on iznutra skroz promijenio, napuhao se do neslućenih razmjera i malo ga je to odignulo u zrak, i tad je pomislio spasite me od plavetnila, pokleknuo je pred svijetom u kojem je stvarno iskustvo manje važno od virtualne prezentacije tog iskustva, i polio ju je sjemenom po licu, a to je u jednu ruku predstavljalo javno poniženje koje je prihvatila s guštom, jer to su promatrali i njezina kolegica i njegov nadređeni, šef je svršio malo ranije, pa su svi sretno klicali i zapravo joj nije bilo potrebno više od tri maramice da makne meko sjeme sa svoga mladog lica i tako signalizira kako je seansa plaćene dominacije dovršena.
A kad su djevojke odradile svojih sat vremena ili malo više, i otišle, tako se nekako osjećao, kao da ima toliko toga za reći, ali samo ono što je već odavno sasvim jasno. No svejedno ga je to obuzimalo, došlo mu je da vrišti, da urla ono što već svi znaju, da je patologija neiskorjenjiva, osjeća je i u sebi.
Ujutro je sa šefom izlazio iz stana i kretao prema svom autu, a asfalt je zvonio pod njegovim koracima. Potplati cipela čarobno su zveketali, kao metalni. Mlade djevojke transformirale su mu stanje svijesti, titrale mu u sjećanju i na koži. I dalje su iznutra proizvodile osjećaj nepodnošljive slatkoće.
Neven Vulić, Nježna stvorenja, Fraktura, 2020.