Za koga sam
— manifest
Ja sam za one koji iskre životom, koji
bježe napolje da zapale
cigaru dok šef uručuje nagrade.
Za onog, što se tokom aplauza samo sroza
od hladnoće.
Za onog sam, koji čisti i reda stolice.
Ne slažem se sa predsjednikom odbora.
Zbog direktora me safata drhtavica.
Nemaju li ovi ljudi samopoštovanja?
Za Ženu sam, koja peče kolače za beskućnike.
Sasvim sam za običnu pristojnost.
Čovjeka, koji ustaje
u gluho doba noći, da bi dostavljo novine vozeć se biciklom,
dok budale i lutalice pišaju u njegovu torbu,
i zovu ga Paki.
Ljude što plaču u snu, zbog nedostatka vitamina pronađenih samo
u ljubavi. Ja sam za Ženu koja skuplja
boce, roveć po tuđem smeću
da bi unuci poklonila putovanje u Rim.
Čovjeka, što prelazi ulicu
kako bi pomogo ošamućenom dječku,
koji preprano pao je iz gnijezda.
Sasvim sam za usrdnost. Za njega, koji krije svoje pjesme u kištri sa alatom,
u njegovoj garaži. Neuspjesi — oni su
najmisteriozniji. Za čovjeka, koji pomete
svoj pločnik, potom komšijski. Za starce, koji leže umirući sami u bolnicama.
Sasvim sam za njega, što pogrešno shvaćen
je svaki put kad usta
otvorio je. Za glupe pjesnike, hodaju okolo mrmljajući, svršavajuć
poslove i brinuć o porodici. Za nju, uvijek zadirkivanu ili zlostavljanu.
Njega, koji ne uspijeva manevrisati invalidskim kolicima,
i za vozača autobusa, koji ustane i pomogne
mu. Ja sam za ljude što pjevaju
u saobraćaju. Za momka, koji pravi budalu
od sebe. Za ljude koji rasturaju.
Ja nisam za bande brokera, ljude koji misle
da su Kraljica Neba.
Oholi podrugljivci, pape koji blokiraju bankovne račune ljudi.
Atmosfera u sudnici.
Sasvim sam za učtivost, za revanje jutrom
u Volmartu, uobičajenu histeriju,
brigu o kućnim ljubimcima,
za očaravajuće osmijehe u špici.
Njega, koji provede sedam godina gradeć
vidikovac, i onda
završava razbijajuć ga u komade zbog egzistencijalnog bijesa.
Ja sam za to!
(Preveo Ernad Musić)
Ljudski mentalitet
Mističan je hotel sa mnogo spratova,
hodnika, sala za sastanke i konferencijskih sadržaja.
Na recepciji, tokom dana,
zdrav razum neosporno vlada. Noću,
neandertalac dizgine čvrsto drži.
Sijaset svjetonazora je zastupljeno u ovomhotelu.
U nekim sobama pregovara se o važnim ugovorima,
planiraju se drastične reforme. Zamišljaju
se krivična djela i ubistva. Ako recepcioner
pokuca na ova vrata da postavi lična pitanja,
biće odbijen rikom ismijavanja. U drugim sobama
stanuju filozofi, žongleri riječima, šamani
i revnosni vjernici. Podrum progoni
veliki bubnjar ništavila, čiji ljubimci su reptili.
Posvuda je grozničava aktivnost!
U presudnim momentima svi su pozvani na
sastanak, noću ili danju, da bi se konsultovali
o velikim problemima ili o čistim trivijalnostima.
Nema dnevnog reda i nema stolice;
pitanja iskaču i nestaju haotičnom brzinom.
Argument na argument, svaki na
vlastitom nagibu. Neki koriste logiku i zdrav razum,
drugi recituju urlicima, cviljenjem,
pjesmom, psovkama, moljenjem i užasnim vrištanjem!
Drevni duhovi skandiraju u pjenušavosti
neshvatljivih riječi izumrlih jezika.
Rijetko se dogovore.
Iznenada se vrate u sobe —
svaki u zamci vlastitih, nepokolebljivih zabuna.
Na recepciji čista, dobro obučena osoba
šeta. Zove se Ja i tvrdi da je
on vladalac: ističe da sve odluke on
donosi, izjavljuje da se hotel
racionalno vodi — u skladu sa
savremenim principima.
Budite skeptični: ostali stanovnici hotela
ne haju za njegov autoritet.
(Preveo Ernad Musić)
Loviti guštere u mraku
Tokom ubistava, nesvjesni,
šetali smo pored jezera.
Govorila si o Šimanovskom,
proučavao sam vranu
koja prebira po psećem izmetu.
Oboje opterećeni sobom,
opkoljeni ljuskom neznanja
koje štiti naše predrasude.
Holisti vjeruju da leptir na Himalajima
zamahom krila može uticati na klimu
na Antarktiku. Možda je istina.
Ali, tamo gdje tenkovi ulaze,
a sa drveća kaplju meso i krv:
to nije utjeha.
Traganje za istinom je isto kao loviti guštere
u mraku. Grožđe je iz Južne Afrike,
pirinač iz Pakistana, urme uzgajane u Iranu.
Podržavamo ideju otvorenih granica
za voće i povrće,
ali kako god da se okrenemo:
zadnjica je pozadi.
Mrtvi su sahranjeni duboko u novinama
da bismo mi, netaknuti, mogli sjesti na klupu
na periferiji raja
i sanjati leptire.
(Prevela Anđela Turukalo Dabetić)
Zadatak
Probuditi se noću sa mozgom
ispunjenim bezumljem i
špekulacijama nije ništa posebno,
većina ljudi se mora suočiti sa
čudovištem. Neki će uzeti lijekove:
da izduraju bol, da prežive gubitak
ili da uteknu depresiji. Osjećaju
se napušteni i sami sa
sveproždrljivim bićem — tako je to.
Đavo kruži ko urlajući lav.
Drugi će poseći za dopom iz
maloprodaje: duhanom, kahvom,
alkoholom, prejedanjem ili
asketizmom. Neki će uspjeti da se
izgube u poslu, ili u nekoj drugoj
iskričavoj strasti. Gradimo male
imperije u nadi da će poslužiti ko
dijelovi za naše lutajuće duše — na
dan kad napustimo tijela i
koraknemo u vječnost.
Svi žele ostaviti svoje tragove — u
znak zahvalnosti što su dobili
dozvolu da hode planetom i uživaju
u njenoj ljepoti: dozvolu da vole i
mrze u određenoj mjeri, u tijelu sa
određenom adresom.
Zadatak nam je da gonetamo
zajednička iskustva:
užaš i bijedu koji nas okružuju,
prianjanja uz odjeću i curenja u ambis naših
tijela. Da primijetimo dešavanja, i ako je moguće,
da pojave nazovemo pravim imenom.
(Preveo Ernad Musić)
© Niels Hav
