Jednog popodneva, dok smo gledali TV sa Lan, videli smo krdo bizona kako pada sa litice, u koloni, jedan po jedan; ceo red njih kako u punom koloru, tutnjeći, padaju sa planine. „Zašto umiru sebe tako?“, pitala je ona, otvorenih usta. Kao i obično, smesta sam nešto izmislio: „Pa ne rade oni to namerno, bako. Samo prate svoju porodicu. To je sve. Ne znaju oni da je to litica.“
„Možda onda treba da imaju znak stop.“
U našoj ulici bilo je mnogo znakova stop. Nisu oduvek bili tu. Niz ulicu je živela ta jedna žena poi menu Marša. Imala je višak kilograma i kosu kao rančerska udovica – nekako dugačku pozadi, a napred kratku sa gustim šiškama. Ona bi išla od vrata do vrata, hramаjući zbog bolesne noge, i skupljala potpise za peticiju da se u susedstvu postave znakovi stop. Ima dva sina, tako je govorila na vratima, i želi da sva deca budu bezbedna kada se igraju.
Njeni sinovi su se zvali Kevin i Kajl. Kevin, dve godine stariji od mene, završio je predoziran heroinom. Pet godina kasnije, Kajl, mlađi sin, takođe se predozirao. Posle toga se Marša preselila u prikolični park u Koventriju, kod svoje sestre. Znakovi stop su ostali.
Istina je da ne moramo da umremo ako nam nije do toga.
Mama, šalim se.
_____
Sećaš li se onog jutra kada smo, nakon što je cele noći padao sneg, zatekli reči DOĐI PEDERU ispisane crvenim sprejom preko ulaznih vrata?
Svetlo se odbijalo o ledenice i sve se činilo lepim i kao da će da pukne.
„Šta to znači?“, pitala si, drhteći bez kaputa. „Piše ’Srećan Božić’, Mama“, rekao sam, pokazujući rukom. „Vidiš? Zato je crveno. Za sreću.“
Kažu da je zavisnost možda povezana sa bipolarnim poremećajem. Kažu da su to hemikalije u našim mozgovima. Ja sam dobio pogrešne, Mama. Ili, tačnije, ne dobijam dovoljno jedne ili druge. Postoje pilule za to. Postoji čitava industrija. Zarađuju milione. Da li si znala da se ljudi bogate od tuge? Hoću da upoznam milionera američke tuge. Hoću da ga pogledam u oči, stegnem mu ruku i kažem: „Bila je čast služiti svojoj zemlji.“
Stvar je u tome što ja ne želim da moja tuga bude otuđena od mene, kao što ne želim ni da moja sreća bude otuđena. Obe su moje. Ja sam ih napravio, dođavola. Šta ako ushićenje koje osećam nije još jedna „bipolarna epizoda“, već nešto za šta sam se teško izborio? Možda skačem i ljubim te u vrat prejako kada se vratim kući i saznam da imamo picu za večeru jer je ponekad pica za večeru više nego dovoljna, moj najverniji i najslabašniji svetionik u noći. Pa šta ako trčim napolje jer je Mesec večeras ogroman i kao iz slikovnice i presmešan nad borovima, jer, kad ga ugledaš, liči na čudnu lekovitu sferu?
To je kao kada pred sobom vidiš samo liticu i onda se niotkuda pojavi taj most i ti brzo pretrčiš preko njega, znajući da će se sa druge stane, pre ili kasnije, naći još jedna litica. Šta ako je moja tuga zapravo moj najbrutalniji učitelj? I lekcija je uvek ista: Ne moraš da budeš kao bizoni. Možeš da staneš.
Bio je rat, rekao je čovek na TV-u, ali je sada „prizemljen“.
Jej, pomislim, gutajući svoje pilule.
_____
Istina je da je moja nesmotrenost širine tela.
Jednom, gležanj plavog dečaka pod vodom.
Bilo je zelenkaste svetlosti u toj liniji i ti si je videla.
Istina je da možemo preživeti svoje živote, ali ne i svoju kožu. Ali, ti to već znaš.
_____
Nikada nisam radio heroin jer se užasavam igala. Kada sam odbio njegovu ponudu da se puknem, Trevor je – dok je zubima zatezao punjač za telefon oko ruke – klimnuo glavom ka mojim stopalima. „Izgleda da ti je ispao tampon.“ Onda je namignuo, nasmejao se – i ponovo uronio u san koji je napravio od sebe.
Pomoću višemilionske marketinške kampanje, Perdju je doktorima izreklamirao oksikontin kao bezbedan način za otklanjanje bola, „otporan na zloupotrebu“. Kompanija je ubrzo krenula da tvrdi da je manje od jednog procenata pacijenata koji su uzimali lek postalo zavisno – što je bila laž. Do 2002. godine, ukupan broj recepata za oksikontin datih pacijentima koji nisu oboleli od raka je porastao skoro deset puta, a ukupna vrednost prodatih lekova je prešla tri milijarde dolara.
Šta ako se umetnost ne meri kvantitetom već rikošetima?
Šta ako se umetnost ne meri?
Dobra stvar u vezi sa državnim himnama je to što smo već na nogama i stoga spremni za beg.
Istina je jedna nacija, na drogama, pod dronovima.
Prvi put kada sam video golog muškarca, izgledao je večno.
Bio je to moj otac, koji se skidao posle posla. Pokušavam da okončam sećanje. Ali stvar sa večnošću je da ne možeš da je vratiš.
Pusti me da ostanem ovde do kraja, rekao sam Gospodu, i bićemo kvit.
Pusti me da vežem svoju senku za tvoja stopala i nazovem to prijateljstvom, rekao sam sebi.
_____
Probudio sam se na zvuk krila u sobi, kao da je golub uleteo kroz otvoren prozor i sada udara o plafon. Upalio sam lampu. Kada su mi se oči privikle na svetlost, video sam Trevora prostrtog po podu, patika mu je udarala u komodu dok se tresao od napada. Bili smo u njegovom podrumu. Bili smo u ratu. Držao sam mu glavu – pena sa njegovih usana mi se širila niz ruku – i vrišteći dozivao njegovog matorog. Te noći, u bolnici, on je preživeo. To je bio već drugi put.
Horor priča: čuo sam Trevorov glas kada sam zatvorio oči jedne noći četiri godine nakon što je umro.
Ponovo je pevao „Ovo moje svetlo malo“, kao što smo mi nekada pevali – iznenada, između zatišja u našim razgovorima; sa rukom koja je visila kroz prozor ševija, lupkajući u ritmu po izbledelocrvenim vratima. Ležao sam tamo u mraku, ponavljajući reči bez glasa dok se ne pojavi ponovo – mlad i topao i dovoljan.
Crni carić jutros na mom simsu: ugljenisana kruška.
To nije značilo ništa, ali ga ti sada imaš.
Skreni desno, Mama. Tu je plac iza kolibe, ribolovačke prodavnice gde sam jednog leta gledao Trevora kako dere rakuna kog je upucao Bjufordovim Smit&Vesonom. Pravio je grimase dok je odvajao stvar od nje same; zubi su mu bili zeleni od droga, kao fluorescentne zvezdice na dnevnom svetlu. U gepeku kamioneta, crno krzno se lelujalo na povetarcu. Koji metar dalje ležala su dva oka, prljava od prašine i zapanjena prizorom svojih novih bogova.
Čuješ li ga, vetar koji duva nad rekom iza Episkopalne crkve na ulici Vilis?
Smirenost koja me je ispunjavala nakon orgazma bila je najbliže što sam ikada prišao bogu. Te noći, dok je Trevor spavao pored mene, stalno su mi se pričinjavale rakunove zenice; kako nisu mogle da se zatvore bez lobanje. Ipak verujem da bismo i dalje mogli da vidimo i bez sebe samih. Ipak verujem da se nikada ne bismo zatvorili.
Ti i ja, mi smo bili Amerikanci dok nismo otvorili oči.
Da li ti je hladno? Zar ti se ne čini čudnim da, kada se zagrevaš, u suštini dodiruješ telo temperaturom njegove srži?
_____
Želeće da uspeš, ali nikada više nego oni. Napisaće svoja imena na tvom povocu i nazivati te neophodnim, nazivati te nezaobilaznim.
Od vetra sam naučio sintaksu smelosti – kako da savladavam prepreke obmotavajući se oko njih. Tako možeš sebi da stvoriš sebi dom. Veruj mi, možeš da njišeš pšenicu, a da i dalje budeš bezimen kao ostaci kokaina na mekanoj strani pesnice dečaka sa farme.
Kako to da, kad god me ruke bole, one postaju više moje?
Prođi pored groblja na ulici Haus. Onog sa nadgrobnim pločama koje su toliko oronule da imena izgledaju kao tragovi zuba. U najstarijem grobu je Meri-En Kauder (1784–1784).
Ipak smo svi ovde samo jednom.
Tri nedelje nakon što je Trevor umro, zbog trija lala u vazi od pečene gline bio sam zaustavljen nasred svog uma. Nakon što sam se naglo probudio, i dalje ošamućen od sna, pomislio sam da je jutarnja svetlost koja je obasjavala latice sjaj koji je samo cveće davalo. Otpuzao sam do blistajućih čašica; mislio sam da vidim čudo, svoj sopstveni gorući grm. Ali kada sam se primakao, moja glava je zaklonila zrake svetla i lale su se ugasile. To takođe ništa ne znači. Ali poneko ništa promeni sve nakon sebe.
Na vijetnamskom je reč za to kada ti neko nedostaje i kada se nekoga sećaš ista: nhớ. Ponekad, kada me ti dok razgovaramo telefonom, pitaš, Con nhớ mẹ không?. Ja se štrecnem, jer mi se učini da misliš Da li me se sećaš?
Nedostaješ mi više nego što te se sećam.
_____
Reći će ti da, kada pišeš, politički bivaš samo besan i samim tim nevešt, bez dubine, „sirov“ i prazan. Biće ih sramota kada govore o političkim pitanjima; ponašaće se kao da govore o Deda Mrazu ili Uskršnjem zecu.
Reći će ti da se najbolja književnost „oslobađa“ političkog, samim time „prevazilazi“ prepreke razlika, ujedinjuje ljude u univerzalnoj istini. Reći će da se to postiže iznad svega veštinom. Reći će: hajde da vidimo kako se to pravi – kao da je način na koji je nešto sastavljeno potpuno otuđen od pobude koja ga je stvorila. Kao da je prva stolica koja je ikada postojala istesana bez razmatranja ljudskog oblika.
Znam. Nije fer što je reč oko zarobljena unutar reči pokolj.
Moraćemo da je isečemo, ti i ja; kao novorođenče koje podignu, crveno i drhtavo, iz upravo ubijene srne.
_____
Kokain, pomešan sa malo oksikontina, čini sve istovremeno brzim i nepomičnim; kao kada si u vozu i, gledajući preko maglovitih polja Nove Engleske u Koltovu fabriku zidanu od cigala u kojoj rođak Viktor radi, vidiš njen čađavi dimnjak – paralelan vozu, kao da te prati, kao da mesto odakle si neće da te pusti da se izvučeš. Tako mi svega, previše radosti se izgubi u našim očajničkim pokušajima da je zadržimo.
Nakon što smo jedne noći dva sata vozili bicikle da bi Trevor mogao da završi negde na obodu Vindzora, sedeli smo na ljuljaškama preko puta tobogana-nilskog konja na igralištu osnovne škole, guma ispod nas bila je hladna. On se tek bio pukao. Gledao sam ga kako drži plamen upaljača ispod plastičnog transdermalnog flastera dok fentanil nije počeo da ispušta mehuriće i skuplja se u obliku lepljivog katrana. Prestao je kada se plastika iskrivila po ivicama i potamnela; uzeo je iglu i usisao prozirnu tečnost preko crnih zapeta na cilindru.
Njegove patike su očešale piljevinu. U mraku je ljubičasti nilski konj – sa otvorenim ustima kroz koja si mogao da se provučeš – izgledao kao slupani auto. „Hej, Mali Psu.“ Po njegovom zaplitanju jezikom znao sam da su mu oči zatvorene.
„Da?“
„Je l’ to stvarno istina?“ Njegova ljuljaška je nastavila da škripi. „Je l’ misliš da ćeš biti stvarno gej, kao, zauvek? Mislim“, ljuljaška je stala, „mislim da ću ja… ja ću biti okej za jedno par godina, znaš?“
Nisam mogao da shvatim da li pod „stvarno“ misli istinski gej ili veoma gej.
„Čini mi se“, rekao sam, ne znajući na šta mislim.
„Kakvo je to ludilo.“ Nasmejao se lažnim smehom koji koristiš da proveriš gustinu tišine. Ramena su mu uvenula, droga je ujednačeno tekla kroz njega.
Onda se nešto očešalo o moja usta. Iznenađen, svejedno sam zagrizao. Trevor je gurnuo buksnu između mojih usana i zapalio je. Plamen je blesnuo u njegovim očima, krvavim i staklastim. Progutao sam slatki, vreli dim; borio sam se sa suzama – i pobeđivao. Posmatrao sam zvezde, sitnu i razbacanu plavo-belu fosforescentnost, i zapitao se kako je bilo ko mogao noć da nazove mračnom.
Ocean Vuong, “Na zemlji smo nakratko predivni”, Kontrast, 2020, preveo Nikola Matić
Knjigu možete nabaviti na: Kontrast