Ili će nam ova vlast omogućiti da kupimo novije
automobile, ili ćemo svi ultimativno glasati za
komuniste
ULOGA HLADNJAKA: Monumentalno sam se nasekirao tog dana. Monumentalno i sasvim neočekivano. Jesam li vam rekao za onog svog Kadetta da mu ne radi hladnjak? Ali jednog dana, iz čista mira, ničim izazvano, to čudo proradi. Najveća draž polovnih automobila jeste što nikada ne znate kada će vas prijatno iznenaditi. Može li iko na ovom svijetu zamisliti kako sam se osjećao u tom sudbonosnom trenutku? Ako ne može, da vam osobno objasnim: sretan, bio sam integralno i neopozivo sretan. Ne časeći ni časa – jer šta znam, može opet, kao što je iz čista mira proradio, isto tako i zaribati – sjednem u auto, upalim iz treće, ugrijem za rekordnih 12 minuta i pravo u Srpsko Sarajevo, alias Lukavicu, da kupim permant. To je nekakvo ulje bez kojeg auto ne može raditi. Kod njih je lošije, ali impozantno jeftinije. Na nesreću, tog je dana padala kiša, obilje prave novembarske kiše, tri litra po kvadratnom metru. Zašto baš kad je moj Kadett proradio, to ne znam. Ali znam da su mu se na Čengić-Vili skvasili kablovi i da je počeo da kašljucka. To što sada ovako suvereno dijagnosticiram uzrok katastrofe koja je uslijedila, ne znači da sam i tada znao o čemu se radi. Kakvi. Sve mi je kasnije objašnjeno. Mehanički potpuno nepismen, prvo što sam u tim delikatnim trenucima kašljucanja i zastajkivanja pomislio bilo je – hladnjak! Neovisno od mog raskošnog neznanja motor je nastavio da kašlje, brekće, trza, poskakuje i kada sam na Otoci prelazio preko tramvajskih šina, desila mi se noćna mora svakog vozača polovnog auta. Ugasio se tu, nasred šina. Pokušam jednom, dvaput, triput… Sedam pokušaja i ništa. Tako sam se nezgodno zaglavio da sam zapriječio tramvajski saobraćaj u oba pravca. Od Ilidže su stigla dva tramvaja, iz pravca grada tri. I svaki od vozača pomahnitalo udara po onoj njihovoj neurotičnoj sireni, kombinaciji školskog zvona i mašine za pranje veša dok ispušta vodu. Da nesreća bude potpuna i neopoziva (jer ona, kao što rekosmo, nikada ne stiže nekompletna), iza mene su ostala tri nova Golfa, koji su paralizirali automobilski saobraćaj iz pravca grada. Sad je tamo već bilo sedamdesetak auta, što automatski znači i sedamdesetak razjarenih vozača. I svi su neurotično trubili. Shvatate li, svi ti zvučni apeli bili su upućeni meni. Kadett definitivno neće da upali. Izlazim i počinjem da ga guram. Ali nemam kuveta. Ono što je nekada, u davnoj, nepreboljenoj mladosti bilo impozantno mišićje, sada je još impozantnije salo. Toliko impozantno da se navlažena skalamerija jedva pomicala pod mojim herojskim naporima. A 1987. godine, kad je i ovo salo imalo formu bicepsa, tricepsa, kvadricepsa, biceps femorisa, to je bio automobil godine u Evropi. Zajedno smo rasli…
I AM ALL IN NAKED WATER: Pošto se kod mog auta nikad ne zna hoće li mu raditi hladnjak, a pošto, bar tako pretpostavljam, od hladnjaka direktno zavisi grijanje, obukao sam se preko svake mjere, za slučaj da mi unutra bude hladno. Sad mi se ta pogrešna strateška pretpostavka sveti u svoj svojoj raskošnoj ljepoti. Znoj niz mene ne curi, nego teče. Onom vozaču iz najbližeg tramvaja, iz pravca Ilidže, na usta izbila pjena, a čini mi se da mu iza leđa stoji repetirana zolja. Sad, dok guram, dok sporo ali nezaustavljivo napredujem kroz vrijeme i prostor, prepriječio sam kolovoz i drugoj automobilskoj rijeci, onoj što stiže od Oslobođenja. I oni trube. Cijeli grad se zaustavio na ovoj raskrsnici i jedina dinamička kategorija u tom moru nasilnog staticiteta smo vjerni Kadett i Ja. Moja panika je kolosalna. Totalna dezintegracija ličnosti, ako znate na šta mislim. Za sve mi je u tom trenutku kriva naša demokratska vlast. Oni, samo oni i niko više, uvalili su nas u ovu bijedu. Samo smo dno Evrope. Ispred nas su svi, iza nas Jugoslavija i, eventualno, Crna Gora. A, moj Lagumdžija, mislim se u sebi, pobjeđuj više, vidiš šta nam ovi rade. “Šta je, pederu, guraš?”, viče mi kroz prozor tramvaja jedan evidentno ljubomoran putnik. Krivo mu što Ja imam osobni auto, a on mora u sredstvo za kolektivni prevoz radnih ljudi i građana. “Guraj, guraj, jebalo te nezavisno novinarstvo. Što ne pišeš za Avaz, sad bi vozio novog Tica.” U svoj onoj muci ta me zloba najviše zaboljela. Zar smo dotle došli? Zar Tico da mi bude nedostižni ideal? Dok lagano pomjeram Kadetta, zajedno s njegovim hladnjakom, razmišljam da li da ljubomornog podlaca diskretno pošaljem u pičku milu materinu ili da mu kažem kad si tako bogat, šupak, što se voziš u tramvaju. Što sebi ne kupiš Tica? Ili, sokole, što ga ne dobi u nagradnom izvlačenju? Ali buka koju proizvode ostali zavidni vozači, što nemoćno stoje dok se Ja jedini dostojanstveno i superiorno krećem, takva je da mi ne ostavlja vremena za polemiku. Valja uteći tim neuviđajnim životinjama. Valja im se skloniti s nišana. Tada dvije samilosne duše, zgađene valjda mojim bezizlaznim položajem, pritrčaše i poguraše kola. Otvorih vrata da uđem u svoj distrikt, kad jedna od onih duša, nimalo samilosno, dreknu:
– Gdje ćeš ti?
– Pa da upalim.
– Ma vraćaj se ovamo i guraj. Ovo ni požarom ne možeš upaliti. Skvasili ti se kablovi.
– Pa šta ću sad – pitam, pomažući im da odguraju Kadetta na trotoar.
– Ništa. Sjedi i čekaj dvadeset minuta da se osuše.
I zaista, poslije pola sata, vjerovali ili ne, Kadett upali. Niko sretniji od mene. Još jednom integralno sretan. Pobjegoh ispred nosa policajcu koji je prilazio da mi naplati kaznu zbog nepropisnog parkiranja. Kadett kao nov, piči i nije se nijednom ugasio, sve do Skenderije. Moje jezivo raspoloženje zamijeniše pozitivna osjećanja. Život je lijep. Ima smisla ovo naše postojanje. Ima smisla borba za napredak. Blicao sam vozačima iz suprotnog pravca. Vidite, i Ja vozim, i to bez gašenja. Upalio iz četvrte. Uostalom, što da glasam za SDP? Ovi iz nacionalnih stranaka ipak su donijeli demokratiju, ukinuli socijalizam, sahranili društveno i promovirali privatno vlasništvo. Nisu oni tako loši kao što nezavisni novinari pišu. Haj’ ti, majčin sine, ovako obnovi onako razrušenu zemlju! I to za nepune četiri godine. Ta politička kontemplacija bila je rezultat mehaničke pobjede čovjeka nad mašinom. Moj osobni trijumf. Jebo tebe Tico, žestoko uzvratih onom putniku iz tramvaja. Skvašenost kablova, osim ako se ne desi na nekom nezgodnom mjestu, gotovo da i nije kvar. Sačekaš da se osuše i sve ide bez vidljivih teškoća.
A onda je došla Skenderija.
OSNOVNA ZNANJA O TOČKU: Poslije toga, više ga nikad nisam vozio ako napolju nije suho. Ali ni to nije pomoglo. Sljedeći put u posrnulog Kadetta sjeo sam kada je, prema statistikama Meteorološkog zavoda, vlažnost vazduha bila ispod uobičajene. Nezgoda je što je tu statistiku pratila temperautra od jedva plus jedan stepen. Od te studeni, kako su mi kasnije objasnili eksperti, stisla se tečnost koja omogućava lakši rad ručnoj kočnici. A od toga mi je zablokirao točak. Ili tako nekako. Kako god da bilo, ovo je trenutno jedino ispravno, ili bar poluispravno, prevozno sredstvo u gradu koje ne spada u kategoriju pokretne imovine. Ali kako ću bilo koga ubijediti da mi je automobil nepokretna imovina? Ta logička nedoumica izaziva pometnju u mom životu bez stresa. Na kraju sam demarkacionu liniju između pokretne i nepokretne imovine odredio tako što sam se odlučio za jedini preostali potez. Prodati imovinu i riješiti se promišljanja o njenom (eks)teritorijalnom karakteru. Naravno, dao sam oglas: “Prodajem izvrsno očuvanog Kadetta, 1987., benzinac, u odličnom stanju, kao nov, svi dijelovi ispravni, registriran do decembra 2000.” Kamo sreće da nisam. Pozivima i pitanjima obasula me takva galerija patoloških likova, takva skala psihosomatskih poremećaja, da sam se neopozivo pokajao zbog oglasa. I odlučio da opet čekam da mi proradi hladnjak i da bude suho i toplo vrijeme ne bih li se i Ja, kao svi sretni vozači ovog svijeta, još jednom provozao. Prvi tip koji mi se javio, neurolog po unutrašnjoj vokaciji, deset minuta energično je zahtijevao da mu opisujem presvlake. Boju, materijal, kvalitet i stepen očuvanosti. Ništa drugo ga nije zanimalo. Drugi je, pak, insistirao na boji i kakvoći lima, udavivši me nepotrebnim znanjem. Autentičan primjer savremene preopterećenosti informacijama. Slovenački lakovi nisu kao francuski, a švedski imaju u sebi neku specijalnu emulziju koja ne dozvoljava korodiranje ni na ekstremno niskim temperaturama. Ali imaju jednu manu. Ukisele se na vrućini pa auto smrdi na rasol. Prekinuo sam vezu kad je na red došao hemijski sastav završnog sloja. Sljedeći pacijent pitao me kakav mi je karburator. “Šta vam je to”, upitao sam bezazleno. Sad je slušalica spuštena meni.
ULOGA LEVATA: A onda je, štono se kolokvijalno kaže, na lice mjesta došao paćenik koji me izgrdio što auto vozim po kiši. Prvo sam mislio da me zafrkava, ali on mi je najozbiljnije objasnio kako se po nevremenu ne voze kola, nego se uzme kišobran i ide pješke. I vozilo traži pažnju, poučavao me, ne znajući da Ja auto i imam zato što nemam kišobran. Oči su mu se caklile dok je s pobožnom ljubavlju govorio o svom automobilu, Golf dvojka, koji su mu dušmani ukrali. Najviše na svijetu mrzim vozače Golfa dvojke jer imaju prepotentnu naviku da s omalovažavanjem govore o Kadettima. E neka su ti ga ukrali, majku jebo svoju, naslađivao sam se u sebi dok sam lica namještenog u smjernu sućut s razumijevanjem slušao kakve mu je felge imao Golf i koliko mu je motor pretrpio pojačanja. Pošto je ožalošćeni, kako je priča odmicala, postajao sve potreseniji, pakosno sam nastavio da se raspitujem za detalje, za presvlake i sastav završnog laka, za potrošnju i kilometražu, kao da on prodaje meni, a ne Ja njemu, sve s perfidnom namjerom da ga rasplačem i povećam mu bol. I tako, jednog dana pojavio se nesrećnik koji o autu, teško je povjerovati, zna manje od mene. Kakvu sam mu samo priču složio. Rekao sam da je Kadett bolji od Golfa dvojke, pa to svi znaju, jer je u Golfu karburator imao serijsku grešku; da je danas najbolje imati njemački proizvod, peri deri; evo, ovaj moj hladnjak, nov novcat, sad iz fabrike. Čovjek hoće. Zacijenim mu ga kao da prodajem suho zlato. Levat pristane. Odemo do auta. On ga obiđe. Kažem, završni sloj laka je iz Švedske. Kupac – impresioniran. Prezentacija ide izvrsno; svi parametri na mojoj strani. Otključamo vrata. Sjeo je. Ubacio ključ. Okrene. Da, tu je počeo horor. Prvi put ništa. Drugi put isto. Treći, bez promjene. Četvrti – ni glasa. Peti – ni govora. Na šestom, čovjek je odustao. Ne znam kako je dotle izdržao; možda zbog laka. Tako je propala moja transakcija. Nije upalio. Hladnjak. Ili nešto još gore. Dolje SDA. Dolje Tico. Živjeli komunisti. Oni su davno rekli da će svi ljudi biti ravnopravni i da će nam standard toliko porasti da će svaki samoupravljač, po automatizmu, na poklon dobiti novog – Fiću.