U NARUČJU PAKLA
Izmučena sam egzistencija
U vječnom grču zarobljena
Prijatelju – ti nepostojeći Drugi –
Razumij me
Svaki trenutak nanosi bol
Priznaj mi da znaš;
Kako bijele breze u hladu miruju
Potvrdi tugu u očima što gasnu
Niti jednom bliži
Počinku što ga nagovješta Sunce zapada
Niti jednom veći
Od tjeskobe sadašnjosti
Čemu se radovati – neznani moj –
Čemu sve te patnje bez jeke
Bez ikakvoga smisla, bez osmijeha
Kako otići – suzo radosnice –
Kako s mjesta koraknuti naprijed
Kada uvijek iznova
Na početku bivam porođen
Oprosti mi riječi
Ja sam bez krivnje, dakako
U očima mi siva munja
A kosa sijedi crnilom
Gdje je izlaz srce moje
Vidi:
Ruka drhti; snuždeno
Usna muca; bunilo
Ispuhujem tri daha
Uvlačim samo dva
Uvijek sam za jedan kratak
Jedan što me dijeli od Boga
Uvijek samo jedan
Od praha
U prah
Da se vratim
No matere mi,
Ne ide;
Umjesto blaženo Ništa
Još ću postat zvijezda
DA SAM ROĐEN KAO KRALJ
da sam rođen kao kralj
bivao bi u staklenim vodama nastanjen
i bivio bi se svojem licu
što pruža osmijeh preko livada i gora
da sam rođen kao kralj
umjesto igre išao bi u lov
i uživao u žudnjom prožetim
poniranjima krvavih prepelica
da sam rođen kao kralj
neki mladi starješina
sigurno bi ponovo uzviknuo
– ali kralj je gol –
no ovoga puta predstava bi se nastavila
i ja bi se radosno pokako u gaće
a zatim zaplakao od gladi;
– zaplakao jer i kralj gladuje –
vođen perverznom željom za dodirom meke sise
da sam rođen kao kralj
svakoga dana mogao bi biti praznik
jer sloboda je kada slobode nema
kada okovi tiranije stišću sve jače
da sam rođen kao kralj
krv bi moja plava bila
i zasigurno u slapovima bujala
da sam rođen kao kralj
prosjak neba ja bi bio
da sam umro kao kralj
ne bi se ni znalo da sam rođen
jer poput munje
nastale iz ničeg
moje oči bi se sjale
da sam rođen kao kralj
zasigurno rođen niti ne bi bio
da sam rođen kao kralj
mogao bi sretno kliknut
– ča je život vengo fantažija! –
slušaj uzdahe male smrti
potiho
i cvijeće će procvati
naglo
u more lica urenjog skrivam plač
sramotni
pod tisućama tona soli slama se moj poziv
glasni
KASTE, STALEŽI, KLASE
dvjesto tristo petsto
slamki razbijene prošlosti
u šalici uspomena
reflektira otiske
zaboravljenih nada
u kriškama zapisanih žudnji
mnogih malih zvijezda
što ne poznaju onaj nametljivi
drski pogled iskosa
koji uporno ignorira
postojanje mrtvački ukočenog
položaja u strukturi
SKEPTIČKA ŽELJA
hoće li moj pogled i dalje sjati
ako siđem u dolinu znanja
šutke preskočim barikade
i nađem se licem u leđa s fenomenom
hoće li on biti moje novo Ja
pokrenuta centrifugalna sila
direktno iz božjega pjeva
ili će magla donjeti sivilo
izvanjsko realno u obliku
valovito kaljužaste materije
koja možda nit ne biva
hoće li biti dovoljno
reći posljednje volim te
s obzirom da nikada neću sigurno znati
kada ću prisiljen morati reći zbogom
ako posljednji put zaplešemo
u troje zajedno s Bogom
hoće li to značiti
da napokon nije preostalo
ništa osim zbilje same
i da napokon
više ne mogu
niti ontički
niti ontološki
biti u krivu
KRATKA POVIJEST LJUBAVI
sve što sam naučio
tijekom svoje povijesti
ili bolje rečeno
tijekom svoje proizvoljne
linearno postavljene nepoznanice
bilo je da se ljubav može mjeriti
isključivo parametrima gustoće
a kako se radi o tome
da su svi parametri
sitne nakupine
proteklog vremena
može se reći
da jedina ljubav koja postoji
je ona svoje sopstvene
kratke povijesti
i da kao takva ne prašta nikome
tijekom svoje povijesti
naučio sam da se u ljubavi
bez obzira na namjere
svaka greška plaća životom
OKO ZA POGLED, A SCENA ZA UMRIJET
ako te uzmem za ruku
i stramputicama povedem prema gore
obečaj mi da nećeš rušiti pogled
i žudjeti za onim ostavljenim
daleko ispod nas
ako te uzmem za ruku
usred mirne noći
moraš mi dati riječ
da više nikada
progovoriti nečeš
kada se dignemo u visine
i prisjetimo svih
nama upućenih uvreda
ti Draga ne puštaj suzu
jer vidjeti ćeš da niti Bog
nema prijatelja
ljubavnika
sreću
STRANO, ODVIŠE EMIGRANTSKO
pritišće me
neki oblak čudni
pritišće
poput raskidana Sunca
zaboravljen na vrhovima
u borbi gine junački
taj moj urođeni strah
više se ne bojim
niti poznajem što je bol
u proljeće umire snijeg
i sva zlodjela nekako blijede
zrak se opire mojim udisajima
smrt kaplje s usana
nebo eruptira
zlatnom bojom
oslobođenih ptica
od grijeha odriješen
drhtim pod pitanjem
– što je to točno
u meni ljudsko? –
TKO TO TOČNO NEMA PTSP
glas je nijem
na leđima ostavljen
prepreka sam na putu
četkam prljavštinu sa svojega lica
i pravim se da ne boli
taj teški i crni teret
oko mene
kada će omekšati
brate, ljubavniku
sve te kosti
koje nisi uspio polomiti
sva ta lažna neba
samo su kompas
naše opsesije
da bezuvijetno
izađemo kao pobijednici
iz bitke za Sunce
