*
Nigdje ne čujem
vjetar
tako dobro kao na groblju
Trebali smo plesati
jedno s drugim tamo
i pamtiti valove mora što su tukli o bunker
Ja polažem dlan na tvoje rame
Ti polažeš ruku oko moga pasa
Pa nema čega se više ne sjećam
Zvuk svega što sam dosad čula vratio se
Dok si ti spavao u nekoj drugoj sobi
u nekoj drugoj zemlji a ja
bila tako budna jednog jutra
Zrak gust od crkvenih zvona
Tvoj dah još uvijek u mojim mislima
Tvoje lice pada
Tvoja usta puna vode
Satovi što kucaju, koraci na stepeništu
Grgljajući glasovi koji neće da se pokore
Ovim prstenom
Ovim tijelom
Zvuk
Zvuk
Ničega
poput raspjevanog čovjeka
Stojim pred grobom
potonulim
ganuta
nogê zanjihane
ka idućem koraku
i kočeći se naginjem
težinu unatrag i
stojim opet na dvjema nogama
*
Vraćamo se opet
smrtnom slučaju
Odsijecamo leš sa grane
Liježemo prestravljeni uz trulo meso
Zaneseno svjedočeći
povjerljivosti
detektiva i njegovog referenta
Oni su našli
dugu svijetlu dlaku
na jednom reveru
Da li je moja ili tvoja
Ja sam mrtva
A ti truneš
Zabavljamo se u ovom grobu
sa crvima u ustima
i po jednom oku na svakom prstu
kosti strše
kroz kožu
Razglabamo intrigu i cvilimo
ti si to učinio
ali nije bilo dovoljno
Ako ćeš me ubiti
Učini to kako treba
*
Ma ja bih rado imala krila
i poslije bila anđeo
Rado bih bila nečiji
čuvar, lebdeći ih
slušala kako govore
pazila dok spavaju
Misao je lijepa
Ali onda bih tebe
morala čuvati
– jednostavno znam da je tako
I zgrabila bih te za nogu
pred provalijom
i zadržala te prije
svakog poljupca
Razmisli šaptala bih ti
stalno u uho
Pazi i pazi sad
da me ne zaboraviš
A ti bi rekao zaboravim koga?
I pustila bih te
da padneš dan prerano
I time bi se pokazalo
da ne umijem
biti
ni anđeo
*
Oštro sunce i vjetar
ne znače ništa
A uostalom ni ovo što ja radim
Ležala sam beživotna i beznadežna
dok je stotine muškaraca
operiralo
Na moru je bolno biti
U pijesku se mrtav leži
po naredbi poput psa
Nestala sam u valovima
A našli su me u dinama
Pseća njuška je bila
hladna na mom vratu
Sklopila sam oči
i sklapala ih i sklapala ih
i sklapala
*
Sjećaš li se
kad smo se ono probudili u lokvi krvi
i nazvali to
nečim lijepim
Djeca imaju smisla za to
uspavljuju sama sebe pjevajući
dok vjetar urla
Sva ta krv iz rane
što nakon praska curi
On je ležao na
dnu broda
i zaboravio me
Riječi su plakale na
mom jeziku a
jezik ispunjavao moja usta
Počeli smo u krvi
bila je to lijepa priča
*
Groblje je bilo moje igralište
Tamo sam kao dijete naučila
mirno hodati
tiho govoriti
krišom gledati ožalošćene
diviti se onima koji su pomagali
drveću da raste
osjetiti sažaljenje prema onima
čije je sve zaraslo
pronaći one
koje je neko zaboravio
kamenje obraslo mahovinom
slomljeno krilo
iza kapele gdje niko drugi nije zalazio
To zvuči veoma tužno
ali nije bilo
U stvari bi me zabavljalo
učiti sve iznova
Priredio i s danskog preveo: Alen Mešković
Fotografija:Karolina Zapolska
