Jedne večeri stajao je pred mojim vratima.
Zbacio sam cipele i odložio mapu za crtanje te sam se upravo spremao zagrijati ostatak večere od prethodnoga dana. Dan je bio dobar, a ja sam bio izvrsno raspoložen. Ne samo da sam bio veoma zadovoljan poslom koji sam obavio, nego sam napokon dobio i dugo očekivano dopuštenje sultanove administracije da mogu crtati u vrtu palače. Stajalo me mnogo napora da nagovorim francuske predstavnike da posreduju za mene. Zbog čega bi upotrijebili svoj utjecaj za jednog običnog crtača poput mene? Što im to donosi? Nisam bio ni bogat trgovac ni veleposjednik, a za takve su se rado potrudili.
Već sam se pomirio s tim da nikada neću ući kroz zidine palače. Rijetki koji su imali sreću vidjeti vrt, tvrdili su da ga krasi ljepota od koje zastaje dah, da se u njemu mogu naći najrjeđe biljke. No nisam to želio zbog flore, u nizinama i dolinama oko Fèsa i Meknesa već sam otkrio mnogo zanimljive vegetacije pa nisam očekivao da ću vidjeti nešto posebno u zasađenom sultanovu vrtu. Čemu sam se ponajviše nadao bio je ulazak u samu palaču. Dopuštenje za rad u vrtu smatrao sam prvim korakom prema nečemu mnogo većem. Htio sam nacrtati sultana Youssefa Ben Hassana i njegovu svitu. Možda bih mogao baciti pogled na njegov zloglasni harem. Nacrtao bih laskav sultanov portret u boji. Dospjevši unutra, pobrinuo bih se da ga dobije u ruke, bio sam uvjeren da bi onda bilo samo pitanje vremena prije nego što bi me pozvao da mi zahvali. Predložio bih mu da nacrtam obiteljski portret koji odgovara njegovu društvenom položaju.
Sve je bilo moguće sad kad sam imao dopuštenje.
Baš kad sam se spremao nagrabiti hranu u tanjur, na vratima se čulo kucanje. Pogledao sam kroz prorez na drvenim ulaznim vratima i prepoznao žilavog mladića kojega sam u posljednje vrijeme često viđao kako hoda po gradu dok sam negdje skicirao. Bio je teklić sultanova askera, vidio sam to po pečatu na pismima i paketima koje je raznosio.
Prije tjedan dana krenuo je do fontane na kojoj sam sjedio. Zahvatio je dlanovima bistru vodu i pažljivo pio. Kad sam se vratio crtanju, osjetio sam kako preko mog ramena gleda u crtež. Okrenuo sam se i vidio sjaj u njegovim plavkasto sivim očima. Prepao se, kao da sam ga uhvatio na djelu.
Ne rekavši ni riječ, nestao je u nekoj uličici. Obuzeo me neki neodređeni osjećaj. Ljutilo me što sam posve izgubio volju da dalje radim na vrlo finom baldahinu od cedrovine u kojem su bili urezani židovski simboli. Nisam dovršio skicu. Nijedan časopis u domovini ne bi za to bio zainteresiran, za razliku od pohlepe kojom su primali crteže lijepih mladih djevojaka ili divljih ratnika Amazigha.
Bili su to jedini crteži koje su časopisi dobro plaćali.
Jednom sam ga vidio i u ulici u kojoj sam stanovao. Ušao je u neku neuglednu kuću, džamiju male opskurne sufijske sekte. Bližilo se vrijeme maghriba. Užurbano je hodao i mislio sam da me nije vidio. Ali sada znam da me već neko vrijeme promatrao, znao je gdje živim. Često sam ga sretao vani kada bih crtao negdje u sjeni. Imao sam snažan osjećaj da me potajice traži dok po cijelom
gradu raznosi pisma i pakete. Zbog nekog neobjašnjivog razloga i ja sam pogledom tražio njega, tražio sam ga u gomili ljudi na Bad Boujloudu ili na nekom trgu u andaluzijskoj četvrti. Nikada nismo progovorili ni riječi, no kad bih na ulici naišao na njega, brzo bismo se pogledali, kao da imamo nešto zajedničko. A sad je stajao pred mojim vratima.
„Chkoun? Tko je to?” upitao sam.
On je promucao svoje ime koje nisam dobro čuo.
Otvorio sam vrata, a on me nesigurno pogledao, pozdravio me i pitao smije li pogledati moje crteže. Nije mi običaj samo tako puštati neznance u kuću, pogotovo ne tako kasno navečer, no, kao što sam već rekao, bilo je nečega u tom mladiću što nisam mogao objasniti. Bilo je nečega u njemu zbog čega sam mislio na njega, još dugo nakon što bi nestao iz mog vidokruga.
Pustio sam ga unutra, a on me pratio kroz uzak hodnik do sobe u kojoj sam radio. Pogled mu je lutao amo tamo kad je ugledao zidove prepune crteža, novinskih članaka i fotografija iz časopisa. Procijenio sam da mu je sedamnaest, najviše osamnaest. Pažnju mu je odmah privukao veliki crtež koji sam objesio po sredini zida. Jedan od rijetkih u boji. Bio je pod dojmom, kao da nije dolutao
u otrcanu sobu, nego u otmjeni salon neke impozantne gospodske kuće, gdje u pozlaćenim okvirima na zidovima vise slike najvećih majstora.
„To je konjanik iz Ras el Ma”, objasnio sam. „Ras el Ma grad je na moru na sjeveru zemlje, a ja sam ovo nacrtao tijekom lab el-barouda, igre baruta.”
Približio se crtežu i zadržavajući dah, promatrao jake, napete mišiće na nogama konja. „Kako ste uspjeli tako lijepo nacrtati konja?”
„Uz mnogo vježbe i pomnog promatranja.”
Nisam odmah mogao smjestiti njegov arapski. Bilo je jasno da nije Fassi. Već sam tad slutio da je Amazigh i da je tek u kasnijoj dobi naučio arapski koji nije zvučao jako tečno, doduše kao ni moj.
„Hoćeš čaj?” pitao sam ga.
„Moram se vratiti u garnizon prije nego što zatvore vrata. Smijem li još koji put doći?”
Kimnuo sam. „Ja sam često vani.”
„Doći ću kao sad”, reče i ode.
Sljedećih je dana uvijek dolazio nakon maghriba.
Nije se mogao nagledati mojih crteža i htio je znati sve o njima. Htio je znati gdje sam sve bio te je li bilo još ljudi poput mene koji su obilazili zemlju da sve nacrtaju.
Počeo sam cijeniti njegovo društvo pa bih uhvatio samoga sebe kako se u kasno poslijepodne žurim kući za slučaj da pred moja vrata dođe ranije, što se nikada nije dogodilo. Kad bi obavio svoj dnevni posao teklića, imao bi nekoliko sati slobodno koje bi iskoristio da dođe na molitvu u džamiju u mojoj ulici prije nego što bi svratio k meni.
Ispripovijedao mi je da je njegov otac, pripadnik berberskog plemena Zajane, poginuo u bici za koju nisam znao. Rekao sam mu da se moj djed borio još pod Napoleonom i da je dugo bio ratni zarobljenik kod Engleza. Pokazao sam mu detaljan crtež ratnog broda Redoutable, na kojem je moj djed služio, koji su Englezi potopili. Začudio se što se čak i more može pretvoriti u bojno polje.
„Samo je nebo slobodno od rata”, rekao je, a ja sam kimnuo i prešutio mu da čak ni nebo više nije slobodno od rata. Nisam ga htio uznemiriti pričama o francuskim avionima koji su na sjeveru njegove zemlje rigali vatru na ljude i stada.
Jedne od tih večeri primijetio je hrpu knjiga na arapskom. Uzeo je prvu knjigu i prelistao je. „Čitate arapski?”
„Učio sam jezik, da, ali moje je znanje prilično ograničeno”, rekao sam.
Pretpostavljao sam da je bio nepismen, pa sam se začudio kad je naglas pročitao naslov knjige.
„Naučio sam čitati i pisati kod jednog šeika”, reče.
„Pokažite mi crteže svoje zemlje.”
Itekako sam mu htio pokazati svoj svijet na koji sam doista bio ponosan. Kad sam prvi put napustio svoj rodni kraj, srce mi je poskakivalo od sreće. Bio sam nervozan i nestrpljiv što ću u pratnji naših vizionarskih vođa krenuti u svijet. Je li postojao veći i plemenitiji naum od onog da se od neciviliziranog svijeta načini mjesto koje će biti jednako lijepo i uzvišeno kao i naša domovina? Tada je u meni gorjela vatra kojoj se još uvijek čudim. Ni trenutka nisam dvojio da smo najbolji.
Tad još nisam znao da odlazak nije ni herojski ni romantičan. To je katastrofalan gubitak čiji se razmjeri u potpunosti mogu sagledati tek u trenutku kad je nemoguće poništiti odluku.
Vratio sam se u svoje rodno mjesto, ali ga više nije bilo. Vratio sam se kući u selo u kojemu nikoga nisam prepoznao i u kojem su me sitnice, detalji, podsjećali na to da sam nepovratno izgubio svoj svijet. Kao da sam izmislio svoju prošlost pa sam pri povratku kući krenuo pogrešnim putem zbog čega sam dospio u svijet koji sam prepoznavao, no koji više nisam osjećao bliskim.
Majka mi je preminula dok sam bio u Africi. Zateturao sam od prizora njezina crnog vunenog kaputa koji bez svrhe visi na vješalici.
Kad sam prvi put stajao na njezinu grobu, uzalud sam tražio nešto da se za to uhvatim. Svega je nestalo, a s onim što je preostalo, bilo je teško živjeti. Bio sam otresit prema ljudima koje sam sretao na ulici. S vremenom su me prestali pozdravljati.
„Imam vrlo lijep crtež svoga kraja”, rekao sam izvlačeći mapu ispod velike hrpe knjiga i papira. Tražio sam crtež na kojem nije bila samo utvrda Fougères, nego i dolina Nançona. Dok sam tražio, mladić je prekapao po brojnim hrpama crteža i mapa. Nije mi to smetalo. Gledao je crteže i povremeno pitao za objašnjenje, potom bi sve uredno vratio na mjesto gdje je to našao. Napokon sam
pronašao crtež koji sam tražio, a kad sam se okrenuo da mu ga pokažem, vidio sam kako blijed dohvaća stolac držeći u desnoj ruci crtež sunčane djevojke.
„Yemma”, reče prije nego što se sručio na stolac.
Znao sam da nije bio običan prolaznik, jedan od brojnih koji se htio diviti mom crtačkom daru.
Nikada nisam bio pobožan. Nikada doista nisam upoznao strah, koliko god da sam već znao dospjeti u opasne situacije, ali kad sam ga tad pogledao, dok je držao crtež na kojemu sam nacrtao njegovu majku, bio sam uvjeren da je mladić ovamo došao da bi izravnao dug za koji sam mislio da ga nikada neću morati platiti. Bog ništa ne zaboravlja. Izdvojio sam se iz svoje vrste i svoje civilizacije.
Je li mogao biti moj sin da sam ga odgojio u svojoj
vjeri i jeziku?
Jesam li ga mogao spasiti?
Pretpostavimo da sam ga mogao spasiti, onda bih ga bio spasio još prije nego što je rođen. Onda bih „nju” bio spasio, sunčanu djevojku. Bio bih čovjek koji je spasio svoju ženu i dijete. Bio bih čovjek i otac koji je preuzeo odgovornost. No nisam to učinio jer kako možeš biti otac djeteta koje ne pripada tvojoj vrsti? U toj sobi činilo se kao da smo obojica u šaci zle magije. Nastavio je promatrati crtež, a ja sam pokušavao potisnuti očajanje koje me obuzelo.
Prokleo sam dan kad mi je preko ramena pogledao crtež. Što je htio od mene? Davno sam sebi rekao da ne trebam gledati unazad. Samo je budućnost važna jer je prošlost bila izgubljena i beznačajna. Baš kao što je i istina bila izgubljena i nikome više ništa nije značila.
„Zbog čega ste nacrtali moju majku?” upitao je.
Dok sam pokušavao sakriti svoju zbunjenost, ispričao sam mu da sam neko vrijeme živio u njezinu selu te da sam ondje crtao što je više moguće, uključujući djevojke i mladiće iz sela.
Htio je znati kako se zvalo selo i gdje se nalazilo. Pitao me jesam li svjedočio napadu sultanova askera. Njegova je majka zajedno s njim dok je bio beba pobjegla iz sela tijekom tog napada. Tad je bio star svega nekoliko tjedana. On i njegova majka nikada se više neće vratiti u svoje selo.
Dok sam ondje stanovao, nije bilo govora o neprijateljstvima. Selo mi je ostalo u sjećanju kao mjesto u kojem se činilo da je vrijeme stalo. Prvih tjedana mog boravka osjećao sam ipak da su neki mladići bili sumnjičavi. Nisu vjerovali meni i mojim listovima za crtanje. Amghar, seoski starješina, tada im je strogo pojasnio da sam dobrodošao i da mogu ići kamo god želim. S vremenom je nepovjerljivost većine mladića nestala, a neki su se ponašali ljubaznije.
Nisam došao u to selo da bih sklapao prijateljstva niti da bih shvatio kako ti ljudi razmišljaju i žive. Zapravo se nije imalo bog zna što razumjeti, ti su ljudi vjerovali u sudbinu. Stvari se dogode ili ne dogode, a sve što oni mogu učiniti jest reći ‘inšalah’.
„Jeste li znali mog oca?” upita.
„Ne”, rekoh pospremajući crtež Fougèresa. „Ona je još bila premlada za udaju dok sam ondje stanovao.”
Majka mu je očito ispričala priču u kojoj se nije pojavljivao nikakav stranac. Otac mu je bio Zajan, to je bila njegova istina. Napetost koja me obuzela kad sam ga vidio kako stoji s crtežom u rukama, sad me pustila. Ništa nije znao.
On i ja živjeli smo u dva različita svijeta. A u ta dva svijeta vrijedila su drugačija pravila i drugačija uvjerenja. Istina ovdje, na ovom mjestu, nije ništa mijenjala. Moja istina nikada nije mogla postati njegovom, a njegova nikada nije mogla postati mojom.
„Zadrži crtež ako želiš”. Nisam ga se usudio pitati ništa o njoj, iako bih volio znati kako je, je li još živa i je li sretna. No bilo me strah da ću pobuditi njegovu sumnju.
Zahvalio mi je na crtežu i otišao. Kasnije sam doznao da je još iste večeri dezertirao iz kasarne i krenuo u selo svoje majke.
Znao sam da će se vratiti, s više istine u glavi nego što može podnijeti. Doći će me tražiti da položim račune. No nisam više htio bježati. Čekat ću ga.
Ispričao mi je da je godinama bio učenik kod nekog šeika gdje je proučavao Božju riječ. Znao je stoga da sve ima mjesto i razlog. Taj razlog možda nam promakne kad nam srce gori i kad kipimo od srdžbe, no red i razlog postoje i moramo to prihvatiti. Ako to ne učinimo, prizvat ćemo nesreću. On i ja bili smo živi dokaz.
Rachida Lamrabet, “Reci to nekome”, s nizozemskog prevela Romana Perečinec, Ljevak, 2022.
Knjigu možete nabaviti na: Ljevak