***
Strašno
Povikaše (brkate) žene
Stana je usmrtila (muža)
Radojka
Dok je spavao sa flašom
Pokraj glave
Stiskale su žene usta
Da im se ne vide zubi
Očima su davale znak
Da je vrijeme za marame
Stani su ruke bile krvave
Milicija je došla
Odvela je
Bruka
Počeše da se udaraju žene po koljenima
Ode Stana gologlava
***
Juče je udovica
Sa prvoga sprata
Skinula jabuku sa krova
Slijepcu je bila svadba
Nevjesta mu je bez ruku
Kopala raku
Svirači su pozvali narikače
Tri
Raspuštenice su se nevine vratile svom ljubavniku
Fotograf je sliku rode poslao u svijet
Okolo su starci milovali stomake
***
Budim se prljava
Stidim se nabreklih stopala
Rastrešenog tijela
Koje stežem
Dok mi godine
Sa vratom opšte
Ljubavnik me sa brda gleda
Ne prilazi
Dok posteljicu sebi ne izvrnem
Ne osjećam toplinu
Napipala sam jutros
Dva oka na stomaku
Očajnički su željela
Da ih milujem
Oslušnula sam posrnulo tijelo
I zarila prst u grlo
Izbljuvala sam kamen
***
Bila je strašna zima
Cvokotala sam
Zatičući je
U stanu
Širom
Otvorenih prozora
Nervozno je nanosila ruž
Na (nekada) rumene usne
Kada je bila spremna za izlazak
Zgrabila me je za ruku
Prije nego je ključ
Stigao do brave
Panično je pipala poprsje
Nenaviknuta na protezu
Odustala je da bude najljepša
***
Ustaje iz postelje
Ne želi da probudi njega
Odlazi do kuhinje
Sprema mu iznenađenje
Uzima nož
Zariva ošticu
U međunožje
Vraća se do postelje
U kojoj je njemu
Postala žena
Leži nepomična
Zagledana
U svoje meso
***
Mojoj pjesmi fale naricanja
Jedna avet
I dva oproštaja
Gubavac je jezikom
Dotakao vilino krilo
Žilava starica ona je
Na čukljevima
Meni
Niče oko
U sandučetu zatičem pismo
Nedovršena žena
Kojoj tinta presuši
Svake godine
Kada se kaleme voćke
Iz kuhinje dopire miris
Njene glave
Vraćam se pismu
U kojem piše
Da su mi oproštaji
Pojeli pjesmu
***
Zaigrala je veče prije svadbe
Potpetice je skratila
Kako bi se kao Merlin Monro lomila u struku
Olizala je šipku
Hitro prišla mladiću
Na uho mu šaputala Majkovskog
On ugrize majku za donju usnu
I upita
Plaćam li i poeziju
***
Muškarac sa novim cipelama postaje ljubavnik
Muškarac sa probušenim đonom postaje muž
Sjećala se riječi svoje nane
Mejrem
Dok je svitalo
I pekare su radile treću smjenu
Mušterija joj je polomio ruku
( Srećom )
Nijesu zubi
Žvaće bajatu kiflu
***
Ispod moje kože rastu zvijeri
Neke sam rođenjem dobila
Druge tokom života stekla
Njih je sve više
Ja ih sve teže
Prikrivam
Kožom od devet slojeva
Zvijeri štitim
Sebe pitam
Da li ću gorijeti duže
Kada hlada
Osim Njegovog
Ne bude nigdje
***
Na glinenoj ploči zapisaše riječ
Glad za poezijom
Ostala je da lebdi
Nad pećinom
Kritičari su
( tada )
Gnojili zemlju pohotnim muškim tijelima
Sa planine su ispustili novorođenče
Kojem je vrač
Umjesto vrpce
Otkinuo muškost
Danas
U izlogu stoji muški akt
I treće izdanje savrmene poezije
Negdje
Iznad nas
***
Pjesniku je nikao treći zub
U kafani nije bilo mjesta za njega
Kriza je osujetila pivopije
Pa se sa bolom našao pored kazana
U kojem se pekla rakija
Neko je spomenuo fuge i opeke
Pjesnik je sanjao javna kupatila
Butane (batine ) koje ljubiti neće
Umjesto do hartije
Pošao je šnajderu
Koji mu je zašio usta
Nije mogao da podnese zubobolju
***
Moja majka je nevoljno
Pristala da rodi pjesnika
Noć prije
Nego su bolovi nastali
Sanjala je
Devet suša i jednu kišu
Teško je podnosila strofe
Koje sam joj šaputala
Nakon trodnevnih muka
Nešto nalik
Epifaniji
Obuzelo je majčino meso i moju kost
Poželjela je da skoči sa balkona
Sasvim prirodno se sjetila
Da je od sto kamila
Jedna za trku spremna
