3.
U studenom 2000. zadihano jurim ulicom Kossuth Lajos. Od metro postaje Astoria uvijek trčim. Već na pokretnim stepenicama lupa mi srce u prsnom košu, obožavam svoj novi život, a traje tek drugu godinu, i svejedno ga se ne mogu zasititi. Nevjerojatno, ja sam studentica! Najčešće galopiram avenijom Múzeum, protrčim pored Burger Kinga, bacim pogled na vrt Trefort, na slastičarnicu Múzeum, mahnem poznanicima, skrenem lijevo ulicom Bródy Sándor i hop, uletim u zgradu okruženu skelama, u kojoj se tad još nalazi katedra za sociologiju. No utorkom požurim do kraja ulice Kossuth Lajos, zavirim kroz izloge prodavaonica koje se konstantno mijenjaju, bacim pogled lijevo na trgu Ferenciek, duboko udahnem miris vafla kod slastičarnice Jégbüfé, presiječem kroz gomilu ljudi koji stoje na autobusnoj stanici, u ulici Kígyó još jednom promislim na kojem ću se ulazu, kad stignem na Pesti Barnabás, popeti, jer nije svejedno pored kojeg ću bifea proći, tko zna koga ću susresti, koga ću vidjeti, tko će me vidjeti.
Šljap, šljap, šljapaju mi cipele u novembarskoj bljuzgi. Promatram se u staklu izloga, ja nisam tašta, ne bih ni najmanje voljela da me itko smatra taštom, tako da samo kradomice bacam pogled prema izlozima, i već sam više puta dobila dojam da, dok se klatim u ovoj smeđoj jakni i sivom šeširu, istodobno sličim mišu i mušketiru. Jesam li ja lijepa? Zašto to pitanje ne nestane iz mog života? Nisam lijepa, ali u meni ima nešto, možda ovo nervozno vibriranje, ova stroboskopska odlika, mislim da sam zbog toga uopće vidljiva, pulsiram, lupam, do popodneva ću jedva biti živa, polumrtva ću se vući natrag u studentski dom.
– Bok, sigurno su ti već rekli da si dobra – okrene se prema meni neki muškarac, pred toples-barom na uglu naslanja se na prikovani barski stol, poluzatvorenih očiju, čini se da je veoma pospan. Želio bi mi reći, samo što još mora gucnuti kavu, da će se možda i za mene naći mjesta u instituciji iza njega, koja mami pristojnom zaradom, gdje se čak i u to prijepodnevno doba u zamračenom izlogu ziba sjena dviju žena. One su u toples-baru prijepodnevna smjena, idu na posao u isto vrijeme kad i prodavačice cipela ili legendarno druželjubivi pekar vafla u Jégbüféu. Stresem se, zateturam unatrag, kao i svaki put kad mi se netko obrati, imam problema sa živcima, naslijedila sam majčin slabašni živčani sustav, ali kada shvatim o čemu je riječ, da upravo dobivam ponudu za posao, odahnem.
Pozdravim ga, ja sam samo jedna prosječna studentica filozofskog fakulteta, postrance debela, sprijeda mršava, možda je to zbog lošeg držanja, moj je posao učenje, žongliram izrazima kao što su „episteme”, „konačni rječnik”, znam i što je rizom, razmišljam o kultu sumnje i decentralizaciji subjekta, preispitujem samoidentičnu ličnost, odnosno, začas ću preispitati, samo što još moram stići na sat, nažalost kasnim. A rado bih stala, izrekla svoje mišljenje o vašemu maskulinom pogledu i represiji žena, i ako vas, dragi gospodine, baš zanima, kad bi vas barem zanimalo, razložila bih kako da zajedno sa mnom raskrinkate strategije vladavine muškaraca.
Enikő Börönd preokrenula mi je život. Nakon lipanjske konferencije nekoliko mi je puta pala na pamet, kako je flegmatično pušila sa sunčanim naočalama na glavi, kako je prala kosu u toaletu gradske vijećnice, zamislila sam se tko bi mogle biti njezine feministice, koje je Tamás Bogdán spomenuo sa sažaljenjem, da sam se istodobno sramila u njihovo ime, ali se od njih i ogradila, ma tko one bile. O njezinoj navodnoj vezi s Tamásom Bogdánom Levente je rastrubio još nekoliko detalja, iz kojih se ispostavilo da je histerična, igra igrice, nije dovoljno pametna, previše je pametna, misli da je prepametna, nema samopouzdanja, ima previše samopouzdanja. Levente nije sumnjao ni u jednu Bogdánovu riječ, pa mu je Enikő Börönd za tili čas postala prototip žene koja gazi sve oko sebe. Kad bi je netko spomenuo, Levente bi znakovitom grimasom dao do znanja da znamo o kakvoj je ženi riječ. Eventualno bi dao o njoj kakav komentar, na što sam se, doduše, ljubazno smiješila, ali nikada ništa nisam dodala. Nisam ispričala prizor o pranju kose, nisam podijelila s njim svoja opažanja, nije da bi to bila osjetljiva informacija, ali sam ipak osjećala da bih ono malo što znam o Enikő Börönd zadržala za sebe.
Nisam planirala pohađati njezin kolegij, no kad sam početkom rujna uzela u ruke popis kolegija, iz znatiželje sam potražila njezino ime. Nisam ga našla. Uvijek dobro informirani Levente otkrio mi je da ona ne predaje na sociologiji, već ima neki nesiguran polovični status na filozofiji ili studiju komparativne književnosti, u skroz drugoj zgradi, gdje se u znaku interdisciplinarnosti na njezinim satima istodobno govori o sociologiji i književnosti, umjetnostima i teorijama, i da, razumije se, o feminizmu.
Dobro zvuči. Idem odmah i prijavljujem se – rekla sam samo zato da vidim kako će reagirati.
Možda se prenerazio, no brzo je prevladao prvo iznenađenje.
– Oduvijek sam znao da ti je feminizam blizak – smijuljio se.
– Ma, o čemu ti to? – uzvratila sam pitanjem, namjerno oštrim tonom, okrenula sam mu leđa i ušla u ženski WC.
Tada sam prvi put pomislila da se možda doista trebam prijaviti na neki od kolegija Enikő Börönd. Kad sam dvije minute poslije izišla, Levente je stajao pored ulaza, ruku spojenih kao u molitvi. Po običaju se uplašio da sam se naljutila na njega.
– Molim te, nisam te htio povrijediti – rekao je.
– Joj, Levi, pusti me više! – viknula sam i otišla bez riječi.
Glas mi je odjekivao hodnikom.
– Ako hoćeš, otpratit ću te na filozofski! – viknuo je Levente i krenuo za mnom. Ako se zaista želim prijaviti kod Böröndice, objašnjavao je, onda je bolje da se što prije upišem, po mogućnosti još danas, tko zna, možda se do sutra napuni kvota. Nakon toga doista smo i odšetali do filozofskog.
Réka Mán-Várhegyi, Magnetno brdo, s mađarskoga prevela Lea Kovács, VBZ, 2029.
Knjigu možete nabaviti na: VBZ