NEMIR
Lako je sad
uz odmak
veličati
pomak
boravka
na tvrđavi
nikad osvojenoj
grad nije daleko
zidine
nije teško
preskočiti
ali kako ću sebe
sebe kako ću.
ZAMISLI
U kući Muharema Imamovića
Bog mi je ispružio šansu
I stisnute mutne misli
Prao svojim ustima
Na leđima bolna umišljenost
Smrznuta slina i strah
Od uranjanja.
NASLOVNA
Zamisli,
koliko dugo robijam
kad slobodu
smatram robijom.
Oko mene je rijeka
kojoj prijetim
vlažnim maramicama.
NISTE TREBALI
Sanjala sam svoju knjigu
u Berlinu.
Ruke gospođe V., oštra kritika
I podcrtana četiri stiha:
„Ostalo niste trebali objaviti,
pojest će vas megalomanija,
i pljesnivi mir zamrznutog kreveta,
pokočeni prsti, um na čekanju.
Vi znate da smo bez strasti nitko.
Čak i nevidljivo propadamo,
misle da smo tako oduvijek izgledali.
Bez obzira što je ovo san,
ovako ravnodušni se niste
trebali pojaviti.“
STORNO
Znam,
ista je glad
i usamljenost
i grčevi
i hladno ranjavanje
bez krvi.
Poigravanje podrhtavanjem,
adaptacija osjećaja.
Ipak,
trenutke
koji se nude
u negližeu,
pokrivam frotirnim
bademantilom.
Stavljam srce u džep
i ubrzavam korak.
IZMEĐU TRAJNOSTI
Reci mi tijelom, Žan,
ljubavi imam dovoljno,
po ćoškovima njušim plijesan
i skidam navodnike.
Postajem stvarna,
ubijajući snove.
Da li ti je žao
uzaludnih molitva
svetoj Rutini?
Mi nemamo gard,
ni ime,
samo glas
koji su nam zalijepili,
i bjegove,
koje smo precijenili.