LIKOVI:
sestra, luda, sve s njom počinje i završava, prestala je govoriti
muškarac, oženjen ludom ženom, brine o njoj
žena, sestra lude žene
PRVA SCENA
Dnevna soba.
Sestra sjedi za stolom i pije kavu. Oko nje su razbacani predmeti. Salvete po kojima piše, upaljači koje pali, pa gasi, pali, pa gasi. Govori praznoj prostoriji, gleda u neodređenom smjeru. Govor je spor i dug.
Sestra:
Pobjegla sam istog trenutka kad mi je glas rekao da bježim.
To je trajalo
i trajalo.
Kad je bježanje prestalo, pao je mrak.
Netko je rekao da uđem u kuću.
Ja sam ušla i donijela mokrinu.
Trebalo me posušiti.
Kosu, gaće.
Cijedilo se na piljevinu.
Rasutu, mirišljavu.
Tumarala sam po zamračenim prostorijama dok se nisam umorila.
Sjela sam, pa legla.
Ujutro je bio kraj mene.
Velik netko.
Dlakav, masne kože.
Hrkanje nije prestajalo.
Uradila sam s njim sve što se radi.
Zavirila sam u ormar prije nego što sam otvorila ulazna vrata.
Ondje su bile tri motorne pile,
tri sjekire obješene o klin.
Miris motornog ulja jak baš koliko treba.
Hodnik posut piljevinom kao lijepim rahlim snijegom.
Željela sam se nadisati njegove prljavštine,
znojnih cipela,
prije nego što izađem.
Još jednom ću se izgubiti,
još jednom ću nestati na ovaj način
Opet, trajalo je kratko.
Našli su me u šumi,
a teško da sam u šumu dospjela sama.
Sjeti se, rekao je kad me je našao.
Možda te je pokupio auto,
možda si slijedila trag nekog djeteta,
možda te je nešto dozivalo iz šume.
Ne zaboravi reći da smo jučer bili u cirkusu.
Da sam te vodio.
Slonovi, lavovi, vatra,
sjeti se tri stvari,
slonovi, lavovi, vatra.
DRUGA SCENA
Stepenice pred kućom.
Muškarac i žena sjede jedno pored drugoga i puše. S mjesta na kojem sjede vide željezničku prugu i teretne vlakove kako prolaze. Sestri se u unutrašnjosti kuće naziru tek leđa. Sjedi na podu, u polumraku. Ima nešto u rukama i time se zabavlja.
muškarac: Danas sam viljuškarom probio zid. Zaspao sam. Nakon toga sam pobjegao s posla. Šef me nije vidio, ali neki radnici jesu. Vjerojatno više nemam posao, ali osjećam se spašeno. Čudo jedno.
žena: I?
muškarac: Kako i? Pobjegao sam i sad sam tu.
žena: Kako ćete sad? Ti i ona.
muškarac: Ne znam, mislio sam nešto drugačije. Nekako drugačije. Ne znam, kažem, nisam mogao trpjeti ljude, pa onu hladnoću u skladištu. Bude vrlo hladno već u jesen.
Tišina.
muškarac (gestikulira): Možda bismo mogli pokrenuti biznis. Ti i ja. Nešto dobro. Nešto s hranom.
žena (hvata muškarcu ruku): Pazi.
muškarac: Pazi što?
žena: Mašeš previše rukama. Skoro si mi zapalio jaknu. Isto kažem, pazi da se ne zaneseš.
muškarac: Da.
Tišina.
muškarac: Pada mrak.
žena (okreće se i pogledom traži sestru): Večeras ću je skinuti i okupati. Ako hoćeš, možeš je i ti.
muškarac: Ipak sam joj muž, ja ću.
žena (uzdahne): U njenoj glavi vjerojatno ne postoji nešto kao muž, sestra, otac. Svaki dan je luđa i luđa i luđa.
muškarac: Ne znam, meni je ista. Ni manje ni više luda. Ista i danas i sutra i jučer. Najgora je bila kad se razrezala. Puštao sam joj pjesme. To ju je možda malo vratilo. Kao da se smješkala. Ali opet, to nije bio onaj njezin smiješak od prije. Tko zna što joj se mota po toj udarenoj glavi.
žena: Tvrdim da je luđa. A i deblja.
muškarac: Dobro, ostavimo to. Kiša je.
Uzdahnu i gotovo istodobno se zagledaju u nebo.
žena: Prestala bih pušiti. Samo da se mogu zakačiti za nešto drugo. Pletenje ili skupljanje nečega. Ili pisanje, na primjer.
muškarac: Ja sam jednom prestao.
žena: I što se desilo?
muškarac: Desilo se da sam opet počeo. Uvjeravam te da nepušenje nije nikoga spasilo.
žena: Ovisi kako se gleda. Nekog je možda malo i spasilo. Kao što spasi i zdrava hrana, dobar san, dobri živci. Mala dnevna doza spasa je ono što nam svima treba. Čovjek se malo spasi tu, malo tamo i generalno se osjeća bolje. Ne treba biti megaloman i stremiti vječnosti.
muškarac (smije se isprekidano, groteskno): A tako. Da mi je znati što znače dobri živci.
žena: Pa znaš, da te ništa ne dira. Stres, ljudi, poslovi, šefovi. Kad viljuškarom probiješ zid na poslu, da te ne dira. Da se sutradan vratiš na posao i kreneš ispočetka.
muškarac: Da se vratim, da.
žena: Pa da.
muškarac: Prije da se ne vratim, ali dobro. (Okrene se iza sebe i potraži pogledom svoju ženu.) Hoćemo ići, draga? Još nisam dobio dnevnu dozu tebe i tvojih živaca. Bog zna da bez toga dan ipak ne bi bio potpun.
Sestra ustane bez pogovora. Krenu. Čuje se zvuk udaljavanja automobila. Žena ostaje sama. Ogrće se velikim vunenim šalom i ulazi u kuću.
TREĆA SCENA
Dnevna soba.
Muškarac i sestra izlaze iz auta. Muškarac se nakašlje. Uđu u ženinu kuću. Stresaju snijeg sa sebe.
žena (ravnodušno): Došli ste.
muškarac (ravnodušno): Došli smo.
žena: Danas je još hladnije.
muškarac: Dosta hladnije, pa da.
žena: Kod vas je sigurno toplije, je li? Vaša kuća je manja, pa bi po svim pravilima trebala biti i toplija. (Upire prstom lijevo od sebe.) Meni, recimo, onaj tamo radijator ne radi. Uopće. Kao da se zainatio. A plaćam njegov rad, sigurna sam da ga plaćam.
Muškarac se napadno nasmije. Ali samo on.
muškarac: Hladno je kao u skladištu. A nigdje nije hladno kao u skladištu. Onda znaš koliko je hladno.
žena: Zima traje predugo.
muškarac: Bome.
Žena sjedne i obujmi glavu rukama.
žena: Danas sam pregazila srnu. Isprva sam bila nesretna. A onda… Što je uopće jela ta srna? Nema ničega osim zemlje i snijega. Kažem, možda je bolje ovako.
muškarac: Gdje si bila?
žena: Kako gdje sam? Kažem, pogazila sam srnu. Koprcala se u snijegu. Ja sam stajala naslonjena o auto. Kao da sam čudovište, nisam plakala, nisam joj pomogla. Samo sam gledala i razmišljala kako ne bi bilo dobro da prođe neki auto. I nije. Krv sam prekrila snijegom. Nogama sam nagrtala snijeg na krv. Na kraju je sve bilo bijelo, samo utabano.
muškarac (sebi u njedra): Životinje zimi hrane isti koji ih i ubijaju. Lovci. Smiješno. U isto vrijeme spasitelji i krvnici.
žena (pokaže rukom na vrata sa svoje lijeve strane): Donijela sam je.
muškarac: Koga si donijela?
žena: Srnu. Eno je u kuhinji. Mislila sam. (Snuždi se.) Ne znam što sam mislila. Kad je mrtva, da ne propadne. Znam da je grozno, ali ona više ništa ne zna.
muškarac: Imaš pravo, nema nikakve razlike. Srna, svinja…
Sestra ustaje s kauča i sjeda na pod. Plače. Isprva tiho, potom sve glasnije i glasnije.
Ženu to živcira.
žena: Što je pak njoj?
muškarac: Teško je reći. Danas je progovorila. Nije progovorila-progovorila. Više se derala. Ne znam što je uopće htjela reći. Zatvorio sam je u sobu i izašao.
žena: Ostavio si je samu?
muškarac (opravdava se): Samo taj jedan put. Kažem, nisam mogao slušati.
Žena gleda sestru, potom muškarca.
žena: Znam, udarena je. Ni ja ne bih mogla slušati. Možda sam ostarjela, ali imam sve manje i manje strpljenja.
Muškarac i žena ustaju i odlaze u kuhinju. Sestra ostaje na podu jecati. Tiho, pa još tiše.
ČETVRTA SCENA
Kupaonica.
Sestra je u kadi. Gola. Smirena. Žena joj brije glavu polaganim, smirenim pokretima. Vlada spokojna atmosfera. Ambijent je bijel, kao u bolnici, ogoljen od ukrasa i svega onoga što život čini životom.
žena: Draga, tako bih voljela da si normalna. Da je kao prije. Sjećaš se kad smo se igrale skrivača s drugom djecom? Kad sam trčala i pala i kad mi se poderalo koljeno i kad… Naravno da se ne sjećaš. (Pauza. Obuzima je sjeta.) Kako i bi. Ima tome već dvadeset godina. Barem. Mislila sam da ćemo postati bogate, imati djecu, pse, vikendice. Da samo vidiš kako bismo lijepu djecu imale da nije bilo kako je bilo. (Žena uzdiše i gleda u neodređenom smjeru. Zaustavlja ruku na sestrinoj glavi i gladi joj ćelu.) Sjećaš se samo onih mojih haljina koje si krala i oblačila u grmlju. Nisi znala da te vidim. Sve sam vidjela, i tebe u grmlju i one male prištavce koji su te čekali pored kioska i tjerali da im daš. Jednom sam ih čula kako te oblijeću i govore glupim, tinejdžerskim glasovima: Daj nam. Daj nam sad. Možda je u tome trenutku sve krenulo nizbrdo. Pa nakon njih ona dva Roma s kojima si nestala na pet dana. Tko zna što su ti radili. Bože Dragi, što ti je bilo? I što je bilo meni da te štitim pred svima? (Iskrivljuje glas. Priča groteskno, usporeno. Kao da je u nekom drugom svijetu.) Kurvica je nestala. Pa što ako je nestala? Svi su te tražili, naravno. I ja sam se pretvarala da te tražim. A znala si. Sve si znala dok su drugi mislili da si oteta i mrtva kao ona… Kao ona što je nestala prije tebe i koja je stvarno bila oteta i mrtva. Nikad nisi imala nikakav osjećaj za druge. Toliko te je malo bilo briga za nas. (Tišina. Sestra gleda ravno ispred sebe. Žena naslanja bradu na rub kade i gleda u sestru.) Kad bi barem opet mogla biti lijepa. Kad bi se barem mogla isprisjećati svega onoga. Recimo, kad smo bile male i kad sam ti mazala margarin na kruh i posipala ga s puno šećera iako sam dobila striktnu zapovijed od mame da smijem samo malo. To je lijepa uspomena. Na tebe onakvu malu i tvoje pokvarene zubiće. Da si barem zauvijek ostala onako neiskvarena.
Muškarac ulazi u kupaonicu.
muškarac: Što si joj uradila?
žena (sliježe ramenima): Oprala sam je.
muškarac: Kosa.
Žena se pokušava sjetiti što je uradila i gleda oko sebe.
žena: Više nema kose.
muškarac: Vidim da nema. Pitam zašto. Što si joj uradila?
žena (obrambeno): Ošišala. Nije se moglo više češljati. Pogledaj kosu koju sam bacila na pod. Nikad je nisi prao. Pogledaj kakva je voda. (Prstima prolazi kroz vodu u kadi, diže ruku i pokazuje mu prljavštinu koja se skupila na prstima.) Cijela je prljava. Kao da spava u štali.
Muškarac se primakne i sjedne na rub kade. Pogladi sestru po ćeli.
muškarac : Pripazi malo s tim.
žena: Samo sam ju ošišala. Nisam ništa… (Iskrivi lice u grimasu i zaplače.)
muškarac: Napravila si od nje voštanu lutku. (Ljutito.) Pogledaj je samo.
Muškarac ustane i ode. Začuje se šum televizora u dnevnoj sobi.
žena (glasno, da muškarac čuje): Ona je već godinama voštana lutka. Više joj nitko ne može uraditi ništa a da sama sebi već nije uradila.
(Dio iz drame “U meni raste” objavljenoj u knjizi “Košnice”, Durieux, Zagreb, 2020.)
Knjigu možete nabaviti na: Durieux
