Salman Rushdie je rođen u Bombayu 1947., par mjeseci prije nego što je Indija dobila nezavisnost. Školovao se tu kao i u Engleskoj, gdje je proveo i prve decenije svog spisateljskog života. Ovih dana uglavnom živi u New Yorku, gdje je obavljen i ovaj intervju u nekoliko sastanaka tokom prošle godine. Koincidencija je da se drugi razgovor održao na Dan zaljubljenih 2005., šesnaestu godišnjicu fetve Ajatolaha Homeinija na Rushdiea, koji ga je proglasio otpadnikom zbog pisanja Sotonskih stihova i osudio ga na smrt po Islamskom zakonu. 1998. iranski predsjednik Muhamed Khatami je opozvao fetvu i Rushdie sada insistira da je opasnost prošla. Ali, islamski ekstremisti smatraju da su fetve neopozive i Rushdieva kućna adresa ostaje tajna.
Za čovjeka koji je izazvao toliku pometnju, koji je bio hvaljen i okrivljivan, kome se prijetilo i koji je slavljen, čije su slike spaljivane i koji je bio držan za ikonu slobode govora, Rushdie je iznenađujuće opušten i otvoren – nije ni progonjena žrtva niti paćenik. Svježe obrijan, odjeven u farmerke i džemper, ustvari izgleda kao mlađa verzija osuđenog čovjeka koji bulji u svoje tužitelje na slavnom portretu Richarda Avedona iz 1995. „Moja porodica ne podnosi tu sliku“ rekao je, smijući se. Onda upitan gdje se fotografija nalazi namrštio se i rekao: „Na zidu“.
Kada radi Rushdie kaže da je „neobično za mene da izlazim tokom dana“. Ali krajem prošle godine je predao rukopis Klaun Šalimar, njegov deveti roman, i još uvijek nije započeo novi projekt. Iako je tvrdio da je iscrpio svoju snagu pišući ovu knjigu, izgledalo je da mu se vraća energiju kada je pričao o svojoj prošlosti, svom pisanju, svojim političkim uvjerenjima. U razgovoru Rushdie izvodi iste mentalne akrobacije koje nalazimo u njegovoj fikciji – vijugave digresije koje dodiruju nekoliko kontinenata i historijskih trenutaka prije nego što se vrate osnovnoj temi.
Fetva je osigurala da je ime Salman Rushdie poznatije u svijetu nego ime bilo kojeg drugog živućeg romanopisca. Ali njegova reputacija pisca teško da je ikada bila zamračena političkim napadima. 1993. je dobio “Booker of Bookers” – nagradu za svoj roman Djeca ponoći kao najbolju knjigu od svih dobitnica Bookera u dvadeset i pet godina postojanja nagrade – i trenutno je predsjednik američkog PEN centra. Pored svojih romana, autor je pet nefikcionalnih knjiga i zbirke kratkih priča. Na Dan zaljubljenih, dok se smještao u udobnu fotelju padao je slab snijeg, a fabrički dimnjaci nekoliko blokova istočnije u nebo su ispuštali crni dim. Prije nego što smo prešli na pitanja Rushdie je pijuckao vodu i govorio o pronalaženju pravog poklona za svoju ženu.
PARIS REVIEW
Kada pišete da li uopće mislite na one koji će vas čitati?
SALMAN RUSHDIE
Zaista ne znam. Dok sam bio mlad govorio sam: Ne, ja sam samo sluga umjetnosti.
PARIS REVIEW
To je velikodušno.
RUSHDIE
Previše velikodušno. Sada sam više zainteresovan za vrlinu jasnoće, nego za vrline koje otežavaju. I pretpostavljam da to znači da imam jasniji osjećaj kako ljudi čitaju, što je, pretpostavljam, rezultat moje svijesti o tome na koji način su ljudi pročitali ono što sam do sada napisao. Ne volim knjige koje se razmeću, ali postao sam više usredočen da ispričam priču što mogu jasnije i privlačnije. Ali opet, to je ono što sam mislio na početku, kada sam pisao Djecu ponoći. Mislio sam da je čudno što izgleda kao da se pričanje priče i književnost razilaze. Činilo mi se da je nepotrebno da postoji takvo odvajanje. Priča ne mora da bude jednostavna, ne mora da bude jednodimenzionalna ali, posebno ako je multidimenzionalna, morate da nađete najjasniji, najprivlačniji način da je kažete.
Jedna od stvari koje su evidentno postale moja tema je način na koji su priče jednog mjesta istovremeno priče i svih drugih mjesta. Do određene mjere, to sam već znao jer je Bombay u kojem sam odrastao bio grad u kojem je Zapad bio sasvim pomiješan sa Istokom. Događaji iz mog života su mi omogućili da stvaram priče u kojima se različiti dijelovi svijeta spajaju, nekada harmonično, nekada kroz konflikt, a nekada oboje – obično oboje. Poteškoća sa takvim pričama je što ako pišete o svakom mjestu na kraju možete završiti tako što pišete o nigdje. To je problem sa kojim se pisac koji piše o jednom mjestu ne mora suočiti. Ti pisci se susreću sa drugim problemima, ali ono što jedan Faulkner ili jedan Welty imaju – komad zemlje koji poznaju tako temeljito i kojem toliko pripadaju da cijeli život mogu crpiti iz njega i nikada ga ne iscrpiti – tome se divim ali to nije ono što ja radim.
PARIS REVIEW
Kako biste opisali ono što vi radite?
RUSHDIE
Moj život mi je dao ovu drugu temu: svjetove u koliziji. Kako natjerati ljude da vide da je danas svačija priča dio svačije priče? Jedna je stvar to reći, ali kako možete natjerati čitatelja da osjeti da je to njihovo proživljeno iskustvo? Zadnja tri romana su bila pokušaj pronalaženja odgovora na ta pitanja: Zemlja pod njenim nogama, Bijes i novi Klaun Šalimar, koji počinje i završava u L.A.-u, ali u sredini je smješten u Kašmir, i dijelom u Strasbourg pod nacističkom okupacijom, a dijelom u Englesku 1960-tih. U Šalimaru lik Max Ophuls je heroj pokreta otpora tokom Drugog svjetskog rata. Pokret otpora koji smatramo herojskim je ono što bismo danas nazvali pobunjenicima u vrijeme okupacije. Sada živimo u vremenu kada postoje drugi pobunjenici koje ne zovemo herojima – zovemo ih teroristima. Nisam htio da dajem moralni sud. Htio sam da kažem: To se desilo onda, ovo se dešava sada, ova priča uključuje te obje stvari, samo pogledajte kako one stoje jedna pored druge. Ne mislim da je posao romanopisca da kaže: Ovo znači to i to.
PARIS REVIEW
Da li se morate suzdržavati da ne biste rekli: Ovo znači to i to?
RUSHDIE
Ne. Ja sam protiv toga u romanima. Ako pišem kolumnu to je druga stvar. Ali vjerujem da usmjeravanjem čitatelja štetite romanu. Lik Šalimara, naprimjer, je okrutni ubica. Prestravljeni ste od njega, ali u određenim trenucima – kao u sceni kada padne sa zida u San Quentinu – navijate za njega. Želio sam da se to desi, želio sam da ljudi vide kako on vidi, da osjećaju kako on osjeća, radije nego da pretpostave da znaju kakav je on čovjek. Od svih mojih knjiga ova je najviše bila napisana od strane likova. Veliki dio originalne koncepcije knjige je morao biti odbačen jer su likovi željeli da idu u drugom pravcu.
PARIS REVIEW
Kako to mislite?
RUSHDIE
Trenutak za trenutkom tokom pisanja dešavale su se stvari koje nisam bio predvidio. Nešto čudno se desilo u ovoj knjizi. Osjetio sam se sasvim opsjednut od strane tih ljudi, do te mjere da sam se našao u situaciji da plačem nad mojim vlastitim likovima. Postoji trenutak u knjizi kada Boonyiev otac, mudrac Pyarelal, umire u voćnjaku. Nisam to mogao podnijeti. Uhvatio sam sebe kako sjedim za stolom i plačem. Pomislio sam: šta to radim? To je neko koga sam ja izmislio. Onda je bio i taj trenutak kada sam pisao o razaranju kašmirskog sela. Nisam mogao podnijeti pomisao da to moram napisati. Sjedio sam za stolom i mislio: Ne mogu napisati te rečenice. Mnogi pisci koji su se bavili temama zvjerstva se nisu mogli izravno suočiti sa tim. Nikada nisam pomislio da neću moći podnijeti pomisao da ispričam neku priču – da je toliko užasna da ne želim da je kažem; može li se nešto drugo desiti? Ali onda pomislite: Oh, ništa drugo se ne možete desiti, ovo je ono što se dešava.
PARIS REVIEW
Kašmir je za vas poznata teritorija.
RUSHDIE
Moja porodica je rodom iz Kašmira, ali sve do sada ja to nisam bio sasvim shvatao. Početak Djece ponoći je smješten u Kašmir, a Harun i more priča je bajka o Kašmiru, ali se u svojoj fikciji nikada nisam zaista bavio Kašmirom. Godina 1989. kada je zaista eksplodiralo u Kašmiru je isto bila godina kada je eksplodiralo u mom vlastitom životu. Tako da sam bio ometen, i … Usput da kažem, danas je godišnjica fetve. Dan zaljubljenih nije moj omiljeni dan u godini, što jako nervira moju ženu. Ali kako god, Šalimar je neka vrsta pokušaja da napišem kašmirski Izgubljeni raj. Samo što je Izgubljeni raj o propasti čovjeka – raj je još uvijek tu, a mi smo protjerani iz njega. Šalimar je o uništenju raja. To je kao da se Adam vratio sa bombama i raznio cijelo mjesto.
Nikada nigdje na svijetu nisam vidio ništa lijepo poput Kašmira. To je vezano za činjenicu da je dolina vrlo mala a planine su vrlo velike, tako da imate taj minijaturni krajolik okružen Himalajima, i to je jednostavno spektakularno. I istina je da su ljudi jako lijepi. Kašmir je prilično prosperitetan. Zemlja je bogata, tako da ima mnogo usjeva. Bogat je, za razliku od većeg dijela Indije, u kojoj uglavnom vlada oskudica. Ali naravno, više ničega od toga nema, tamo je sada jako teško.
Glavna industrija u Kašmiru je turizam. Ne strani turizam, indijski turizam. Ako pogledate indijske filmove, svaki put kada su trebali egzotičnu lokaciju, snimili bi plesnu scenu u Kašmiru. Kašmir je indijska zemlja iz bajke. Indijci su išli tamo jer iz vruće zemlje idete u hladnije krajeve. Ljudi su padali u trans od pogleda na snijeg. Mogli ste vidjeti ljude na aerodromu, gdje je prljavi bljuzgavi snijeg naslagan pored ceste, kako stoje kao da su pronašli rudnik dijamanata. Imao je izgled začaranog mjesta. Toga više nema, i čak ako sutra dođe do mirovnog sporazuma, to se neće vratiti, jer ono što je uništeno, što je ono o čemu sam pokušao pisati, jeste tolerantna, izmiješana kultura Kašmira. Nakon načina na koji su hindusi protjerani, i načina na koji su muslimani radikalizirani i mučeni, to se ne može ponovo sastaviti. Želio sam reći: To nije samo priča o ljudima sa planina koji žive pet ili šest hiljada milja od vas. To je i vaša priča.
PARIS REVIEW
Da li ste bili uključeni u to?
RUSHDIE
Htio sam da u ovoj knjizi priča bude lična, ne politička. Želio sam da je ljudi čitaju i stvore intimnu, romanesknu vezanost za likove, i znao sam da ako to uradim dobro onda neće biti didaktično, i bit će vam stalo do svih likova. Htio sam da napišem knjigu bez sporednih likova.
PARIS REVIEW
Da li ste bili jako svjesni političkih dešavanja u Kašmiru dok ste odrastali?
RUSHDIE
Kada mi je bilo vjerovatno ne više od dvanaest otišli smo na porodično putovanje u Kašmir. Mogli ste ići na prelijepa jahanja na malim ponijima u visoke planine, do glečera. Svi smo otišli – moje sestre, moji roditelji i ja – i išli smo u sela u kojima ste mogli prespavati u državnim odmaralištima, vrlo jednostavan smještaj. Kada smo stigli do našeg odmarališta moja majka je otkrila da poni, koji je trebao nositi svu našu hranu, na sebi nema hrane. Imala je troje jogunaste djece sa sobom, pa je poslala vodiča ponija u selo da vidi šta može naći, a on se vratio i rekao: nema hrane, ništa se ne može naći. Nisu imali ništa. A ona je rekla: kako to misliš? Nemoguće je da nema ništa. Mora biti nekih jaja – kako misliš ništa? On je rekao: Ne, nema ništa. A onda je ona rekla: Pa, onda ne možemo večerati, niko neće jesti.
Sat kasnije smo vidjeli povorku od nekih šest ljudi kako dolaze iz sela i nose hranu. Poglavar sela je došao do nas i rekao: Želim da vam se izvinem, jer kada smo rekli momku da nema hrane mislili smo da ste hindu porodica. Ali, rekao je, kada smo čuli da ste muslimanska porodica morali smo donijeti hranu. Nećemo prihvatiti novac, i izvinjavamo se što smo bili tako nepristojni.
Pomislio sam: Nevjerovatno. Ovo je Kašmir, koji bi trebao da ima tradiciju tolerancije. Hodao bih okolo i u trenutku kada bi čuli ime Salman, što je muslimansko ime, pričali su sa mnom na način na koji možda ne bi da mi je ime Raghubir. Tako da smo vodili duge razgovore o njihovim životima i njihovoj ozlojeđenosti. Ali kada sam se vratio u Delhi ili Bombay i prenio tu informaciju, čak i među indijskom inteligencijom je postojala želja da se ne prizna koliko su te netrpeljivosti postale jake. Ljudi su govorili: Ne bi trebao govoriti takve stvari, zvučiš kao separatista. Ja, muslimanski separatista!
PARIS REVIEW
Da li možete napisati apolitičnu knjigu?
RUSHDIE
Da, jako sam zainteresovan za to, i jako me nervira što to do sada nisam uradio. Mislim da se u našem vremenu izgubio prostor između privatnog i javnog života. Prije je tu bilo mnogo više distance. To je kao što Jane Austen zaboravlja spomenuti Napoleonove ratove. Funkcija britanske vojske u romanima je da izgledaju privlačno na zabavama. To nije zato što ona nešto izbjegava, već što tako može potpuno i detaljno objasniti živote svojih likova bez uplitanja u javnu sferu. To više nije moguće, a nije zato što u ćošku svake sobe stoji TV. To je zato što događaji u svijetu imaju velikog utjecaja na naš svakodnevni život. Imamo li posao ili nemamo? Koliko vrijedi naš novac? To je sve određeno stvarima koje su izvan naše kontrole. To se suprotstavlja Heraklitovoj ideji da je karakter naša sudbina. Ponekad vaš karakter nije vaša sudbina. Ponekad je vaša sudbina avion koji uleti u zgradu. Širi svijet ulazi u priču i to ne zato što ja želim da pišem o politici, već što želim da pišem o ljudima.
PARIS REVIEW
Ali u američkoj književnosti čini se kao da postoji neka vrsta procjepa – politika s jedne, fikcija s druge strane – jer ono što američki pisac piše neće utjecati na politiku u Washingtonu.
RUSHDIE
Da, ali koga je briga za to?
PARIS REVIEW
Da li mislite da je u Indiji, naprimjer, fikcija politički relevantna?
RUSHDIE
Ne. Kad bi samo bila. Ali ono što se dešava je da se poznati pisci još uvijek smatraju – na način na koji američki nisu – učesnicima konverzacije. Njihova mišljenja se traže. Tako je i u Engleskoj. I u Evropi. U Americi je bilo tako do nedavno. Bilo je tako u generaciji Mailera, Sontagove, Arthura Millera –
PARIS REVIEW
Šta se desilo?
RUSHDIE
Ne znam. Na vrhuncu Britanskog carstva vrlo mali broj engleskih romana, koji su tada napisani, se bavio temom britanske moći. Izvanredno je da je, u trenutku u kojem je Engleska bila globalna supersila, tema britanske moći izgledala kao nešto što ne zanima većinu pisaca. Možda imamo eho toga sada, kada je Amerika supersila. Izvan ove zemlje Amerika znači moć. To nije istina u samim Sjedinjenim Državama. Još uvijek ima pisaca koji se bave politikom – Don DeLillo, Robert Stone, Joan Didion i tako dalje. Ali mislim da je većina američkih pisaca relativno nezainteresovana za način na koji se Amerika gleda izvana. Kao rezultat toga relativno je malo napisano o moći Amerike.
PARIS REVIEW
Pored vaše zainteresovanosti za politiku i moć, ima dosta fantastičnih invencija u vašem radu. Ustvari, rekli ste da vas je Čarobnjak iz Oza napravio piscem.
RUSHDIE
Nakon što sam pogledao taj film došao sam kući i napisao kratku priču koja se zvala „Iznad duge“. Imao sam valjda devet ili deset godina. Priča je bila o dječaku koji šeta bombajskim trotoarom i umjesto kraja ugleda početak duge– te svjetlucave stvari koja se izvija u drugom pravcu. U nju su urezane stepenice – što je korisno – stepenice u duginim bojama sve do vrha. On se penje uz dugu i ima bajkovite avanture. U jednom trenutku sreće klavir koji priča. Priča nije preživjela. Vjerovatno je tako i bolje.
PARIS REVIEW
Mislio sam da je vaš otac ima.
RUSHDIE
Rekao je da je ima, ali kada smo pretražili njegove papire nakon što je umro, nismo je našli. Tako da ili nas je zajebavao ili ju je izgubio. Umro je ’87., tako da je to bilo davno i definitivno se sada više neće pojaviti. Nema sanduka na tavanu. Mislim da je nestala zajedno sa mnogim kasnijim stvarima, prvim dugim tekstom koji sam napisao. Kada sam imao osamnaest, i kada sam završio školu – Rugby, u Engleskoj – imao sam pauzu od nekih pet mjeseci prije nego što sam krenuo na Cambridge. U tom periodu sam napisao rukopis koji se zvao „Finalni izvještaj“ o mom zadnjem polugodištu ili dva u školi, ali pomalo fikcionalizirano. Otišao sam na Cambridge i zaboravio na to, a nekih dvadesetak godina kasnije moja majka mi je rekla da su pronašli taj rukopis. To je bila kao poruka od osamnaestogodišnjeg mene. Ali nije mi se mnogo sviđao taj ja, koji je bio jako politički konzervativan, a i na druge načine prilično standardan proizvod britanskog internatskog obrazovanja. Iznimka je bio materijal o rasizmu, koji je bio izuzetno sofisticiran. Taj osamnaestogodišnjak je znao sve što ja znam sada, samo što je to znanje bilo mnogo oštrije jer mu se upravo bilo desilo. Ipak imao sam tako negativnu reakciju na taj tekst da kada me je majka pitala da li ga želim, rekao sam joj da ga zadrži. A onda ga je ona izgubila. Kada je umrla nismo ga našli.
PARIS REVIEW
Dobro ste se izvukli?
RUSHDIE
Možda. Bio je apsolutno užasan. Ali žalim za gubitkom jer je bio poput dnevnika. Da sam ikada želio da pišem o tom periodu mogao mi je dati sirovi materijal koji ne bih mogao dobiti na drugi način. Sada se osjećam jako glupo što sam ga ostavio kući.
PARIS REVIEW
Bilo vam je loše u Rugbyu?
RUSHDIE
Nisu me tukli, ali bio sam vrlo usamljen i bilo je svega nekoliko ljudi koje sam smatrao prijateljima. Veći dio toga je bio vezan za predrasude. Ne od strane osoblja – oni su me izuzetno cijenili. Sjećam se dvoje ili troje nastavnika koji su bili inspirativni nastavnici, one vrste kakve vidite u filmovima Robina Williamsa. Bio je taj fini, stariji gospodin koji se zvao J. B. Hope-Simpson koji je, pored toga što je bio dobar nastavnik historije, bio osoba koja me je upoznala sa Gospodarom prstenova kada mi je bilo petnaest. Potpuno sam se zaljubio u to, pomalo na štetu mog učenja. Još uvijek ga se sjećam do najsitnijih detalja. Zaista sam se primio na projekt jezika, svih izmišljenih jezika. U jednom trenutku sam bio prilično dobar u elviškom.
PARIS REVIEW
Da li ste imali ikoga sa kim ste mogli pričati na elviškom?
RUSHDIE
Bila su tu jedan ili dvojica drugih zaljubljenika u Gospodara prstenova.
PARIS REVIEW
Šta ste još čitali?
RUSHDIE
Prije nego što sam došao u Engleski moji omiljeni autori su bili P. G. Wodehouse i Agatha Christie. Gutao sam njihove knjige. Moji djed i nena su živjeli u Aligarhu, nedaleko od New Delhija, gdje je moj djed bio uključen u Tibbiya fakultet na Aligarh muslimanskom univerzitetu. On je bio ljekar školovan na Zapadu, u Evropi, ali postao je jako zainteresovan za tradicionalnu indijsku medicinu. Vozio me na zadnjem sjedištu svog bicikla do univerzitetske biblioteke i onda bi me puštao s lanca. Sjećam se da je to bilo mjesto sa ogromnim policama koje nestaju u mraku, sa onim merdevinama na rasklapanje na koje se možete penjati, i ja bih silazio iz tame noseći velike gomile P. G. Wodehousea i Agathae Christie, koje bi djed svečano uzimao za mene. Ponijeli bi smo ih kući, ja bih ih pročitao za sedmicu i vraćali bismo se po nove. Wodehouse je bio jako popularan u Indiji, mislim da je još uvijek.
PARIS REVIEW
Zašto je to tako?
RUSHDIE
Smiješno je smiješno. Wodehouse ima nešto zajedničko sa indijskim smislom za humor. Možda je to glupiranje.
PARIS REVIEW
Znači između vremena kada vam je bilo deset godina i vremena kada ste otišli u Rugby, kada vam je bilo trinaest i po, vi ste pisali priče?
RUSHDIE
Ne sjećam se mnogo osim „Iznad duge“, ali bio sam dobar u engleskom. Sjećam se jednog časa na kojem smo trebali napisati kratku veselu pjesmicu o bilo čemu. Ako uspijemo napisati jednu, trebamo napisati još jednu. I tokom tog časa, dok su se svi borili da ubodu jednu ili dvije koje nisu dobro išle, napisao sam možda trideset i sedam. Nastavnik me je optužio da sam varao. Osjećaj te nepravednosti me još uvijek prati. Kako sam mogao varati? Ta nisam slučajno sa sobom imao primjerak Edwarda Leara, niti sam proveo zadnjih pet godina učeći napamet kratke šaljive pjesme u iščekivanju mogućnosti ovog zadatka. Osjećao sam se da trebam dobiti pohvalu, a bio sam optužen.
PARIS REVIEW
U Bombayu ima mnogo jezika. Koji je vaš materinji jezik?
RUSHDIE
Urdu. Urdu je doslovno moj materinji jezik. To je i jezik mog oca. Ali u sjevernoj Indiji govorite i hindu. Ustvari, ono što smo mi govorili nije bilo niti jedno niti drugo, već radije to oboje. Mislim, ono što ljudi u sjevernoj Indiji zaista govore nije pravi jezik. To je kolokvijalna mješavina hindua i urdua koja se zove hindustani. Ne piše se. To je jezik bolivudskih filmova. A u kući smo govorili i neku mješavinu hindustanija i engleskog. Kada sam otišao u Englesku, u školu, kada mi je bilo trinaest i po, bio sam manje ili više bilingvalan – jednako dobar u oba jezika. I još uvijek se kolokvijalno dobro osjećam u hinduu i urduu, ali ne bih pristao pisati na njima.
PARIS REVIEW
Da li ste bili dobar učenik?
RUSHDIE
Nisam bio pametan koliko sam mislio da jesam. Općenito to je bila dobra škola, Katedralska škola u Bombayu. Kada sam došao u Englesku nisam se osjećao kao da zaostajem, ali ako pogledate u svjedočanstva, nisam bio baš tako dobar. Prije Rugbya mi je moj otac, poput mnogih indijskih očeva, zadavao dodatne zadatke. Sjećam se da sam kući morao pisati razne eseje i to sam od srca mrzio. Tjerao me je da pišem fabule Shakespeareovih djela. Nije neobično u indijskom domaćinstvu da se djeca, posebno najstariji i jedini sinovi, tjeraju da rade takve stvari. U Rugbyu, dijelom zbog nezadovoljstva socijalnim životom, sam se bacio na učenje. Ali ne toliko na kreativno pisanje; u to vrijeme više me je privlačila historija. Dobivao sam nagrade za dugačke radove i eseje. S obzirom na moju ljubav prema čitanju ne znam zašto mi nikada nije palo na pamet, u školi ili na fakultetu, da studiram književnost. Čitanje romana mi se nije činilo kao rad. Ustvari moj otac nije mislio ni da je historija pravi rad. Htio je da na Cambridgeu radim nešto razumno – ekonomiju.
PARIS REVIEW
Opirali ste mu se?
RUSHDIE
Život mi je spasio šef odsjeka, dr. John Broadbent. Otišao sam kod njega i rekao: Gledajte, moj otac kaže da historija nije korisna i da se trebam prebaciti na ekonomiju, ili on neće platiti školarinu. Broadbent je rekao: Prepusti to meni. I napisao je mom ocu ljutito pismo: Dragi gospodine Rushdie, vaš sin nam je rekao ovo. Nažalost mi ne mislimo da on ima kvalifikacije da studira ekonomiju na Cambridgeu, te ako insistirate da napusti studij historije, morat ćemo vas zamoliti da ga ispišete sa fakulteta da bi se oslobodilo mjesto za nekoga ko ima odgovarajuće kvalifikacije. To je bio jako čudan trenutak jer sam zbog Cambridgea napustio potkontinent usred rata – Indija-Pakistan, u septembru ’65. Nisam mogao uspostaviti telefonsku vezu jer je vojska bila zauzela sve linije. Sva pisma su bila cenzurisana i trebale su sedmice da stignu, i slušao sam o bombardovanjima i zračnim napadima. Ali nakon Broadbentovog pisma moj otac nije nikada više spomenuo ekonomiju. Kada sam diplomirao i rekao mu da želim da pišem romane bio je šokiran. Zavapio je: Šta ću reći mojim prijateljima? Ono što je zaista mislio je da su manje inteligentni sinovi njegovih prijatelja zgrtali veliku lovu na ozbiljnim poslovima i šta već još – a ja ću biti romanopisac bez prebijene pare? To je za njega bila sramota jer je pisanje za njega, u najboljem slučaju, bilo hobi. Srećom poživio je dovoljno dugo da vidi da to možda i nije bio tako glup izbor.
PARIS REVIEW
Da li je to i rekao?
RUSHDIE
On nekako nije mogao hvaliti knjige; on je bio začuđujuće emocionalno nedostupan. Ja sam bio njegov jedini sin, i kao rezultat toga imali smo težak odnos. Umro je ’87., tako da su Djeca ponoći i Sramota već bile objavljene, ali Sotonski stihovi nisu, i nikada mi nije rekao lijepu riječ o mom pisanju sve do sedmicu, dvije prije nego što je umro. Ali pročitao je moje knjige sto puta. Vjerovatno ih je znao bolje nego ja. Ustvari, živcirala ga je Djeca ponoći jer je mislio da je lik oca satira koja se odnosi na njega. U svom mladalačkom, ispižđenom stilu odgovorio sam da sam izostavio sve ružne stvari. Moj otac je studirao književnost na Cambridgeu, pa sam očekivao da će imati sofisticiranu reakciju na knjigu, ali to je umjesto njega bila moja majka. Brinuo me je da je ona ta koja će pomisliti da je porodica iz knjige eho naše porodice. Ali ona je odmah shvatila da je to fikcija. Ocu je trebalo neko vrijeme da mi, kako je rekao, oprosti. Naravno više me je iznerviralo to opraštanje nego njegova prethodna ispižđenost.
PARIS REVIEW
Ali, kako kažete, nije poživio da pročita Sotonske stihove.
RUSHDIE
Apsolutno sam siguran da bi moj otac bio petsto posto na mojoj strani. On je proučavao Islam, i imao veliko znanje o životu Proroka i porijeklu ranog Islama, i zaista i o načinu na koji je Kuran objavljen, i tako dalje, ali mu je u potpunosti nedostajala religiozna vjera. Išao je u džamiju jedanput godišnje. Čak i kada je umirao nije postojao niti jedan trenutak kada je potražio utočište u religiji i zvao Boga, ništa od toga. Nikada nije imao iluzije da je smrt išta drugo nego kraj. To je bilo vrlo impresivno. Tako da činjenica da sam na fakultetu odabrao da studiram porijeklo Islama nije bila slučajnost. To je dijelom bilo vezano za to što sam imao takav primjer kod kuće. I on bi bio u stanju vidjeti da je ono što sam ja radio u toj knjizi bilo: nereligiozna osoba istražuje prirodu objave, koristeći primjer Islama – jer sam o njemu najviše znao.
PARIS REVIEW
Gdje ste otišli nakon Cambridgea?
RUSHDIE
Prvo sam pokušao da budem glumac. Glumio sam često tokom studiranja i mislio sam da će mi se svidjeti da to radim, pogotovo dok pokušavam da budem pisac. Shvatio sam da nije ni malo lako početi. Živio sam u sobi u potkrovlju kuće koju sam dijelio sa četiri prijatelja, u Londonu, besposličareći. Nisam znao šta radim. Pretvarao sam se da pišem. U meni je bila neka panika, što me je učinilo prilično nervoznom osobom u to vrijeme. U Londonu sam imao neke prijatelje sa studija, koji su bili uključeni u „fringe“ teatarske grupe. Bilo je dosta interesantnih pisaca koji su tu radili – David Hare, Howard Brenton, Trevor Griffiths – i nekih jako dobrih glumaca isto. Radeći sa glumcima naučio sam da nisam dobar koliko oni. Dobri glumci će učiniti da izgledate dobro na sceni, ali vi znate da to rade oni, a ne vi.
Dijelom zbog toga i dijelom jer nisam uopće imao novca, nakon nekog vremena sam odlučio da treba da radim nešto drugo. Jedan od mojih prijatelja iz teatra, sa kojim sam bio na Cambridgeu, pisac Dusty Hughes, je dobio posao u J. Walter Thompson marketinškoj agenciji u Londonu. Odjednom je imao taj ured iznad Berkeley Square i radio je fotografske sesije sa super-modelima. I imao je novaca. Imao je auto. I rekao je: Salmane, ti bi trebao ovo raditi, zaista je lako. Sredio mi je testiranje u J. Walter Thompson agenciji, na kojem sam pao.
Pitanje kojeg se sjećam je bilo: Zamislite da sretnete Marsovca koji govori Engleski ali ne zna šta je hljeb – imate sto riječi da mu objasnite kako da napravi tost. U filmu Satyajita Raya Company Limited milion ljudi aplicira za isti posao. Protagonist je jedan od milion, i oni koji ga intervjuišu, ne znajući kako da naprave odabir između milion ljudi, počinju da postavljaju sve luđa pitanja. Pitanje koje konačno uništi njegove šanse da dobije posao je bilo: Koja je težina Mjeseca? Pitanje o Marsovcu je bilo takvo pitanje.
Kasnije sam dobio mjesto u mnogo manjoj agenciji koja se zvala Sharp McManus, u Albemarle ulici. To je bio moj prvi posao, i zaista nisam imao pojma kako da ga radim. Dat mi je projekt za jeftine cigare koje je proizvodio Player’s. To je bila božićna ponuda; davali su malu kutiju sa božićnim „pucalicama“ – znate, one klasične britanske zezalice za zabave – i u svakoj od njih je bila mala tuba sa cigarom unutra. Rečeno mi je da napišem nešto o tome i ja sam blokirao. Konačno sam otišao kod kreativnog direktora, Olivera Knoxa – koji je kasnije i sam napisao tri ili četiri romana – i rekao: Ne znam šta da radim. A on je odmah rekao: Oh – šest pucajućih ideja od Player’s-a da Božić isprate sa praskom. To je bilo moje obrazovanje u marketingu.
PARIS REVIEW
Da li ste pisali fikciju u to vrijeme?
RUSHDIE
Počinjao sam. Bio sam jako neuspješan. Još nisam bio našao pravac pisanja. Pisao sam stvari koje nisam nikome pokazivao, dijelove koji su se na kraju spojili u prvi tekst dužine romana koji su svi mrzili. To je bilo prije Grimusa, mog prvog objavljenog romana. Pokušao sam da napišem knjigu u stilu Joyceove struje svijesti, dok je ona ustvari trebala da bude rečena izravnim jezikom, u stilu trilera. Zvala se „Knjiga Peerova“. Peer je na urdu jeziku svetac ili vrač. Postojala je priča o neimenovanoj zemlji na Istoku u kojoj popularnog vrača podržavaju bogati i jedan general, i oni odluče da će ga postaviti na vlast da bi sa njim mogli manipulisati; kada to urade otkriju da je on ustvari puno moćniji od njih. To je, na neki način, predviđanje onoga što će se kasnije dogoditi sa Homeinijem, načina na koji se islamski radikalizam uzdigao kao posljedica vjerovanja da ga oni mogu iskoristiti kao fasadu. Nažalost, knjiga je bila nepodnošljiva za čitanje zbog načina na koji je napisana. Zaista, niko – čak ni ljudi koji su mi jako naklonjeni – nisu željeli imati ništa sa njom. Ostavio sam je i otišao raditi u marketingu.
PARIS REVIEW
Čini se da svi romanopisci imaju u ladici barem jednu koja je za smeće.
RUSHDIE
Ja imam tri. Dok nisam počeo pisati Djeca ponoći, što je vjerovatno bilo krajem ’75., početkom ’76., bio je taj period neuspjeha. Bilo je to više od tehničkog problema. Dok ne znate ko ste ne možete pisati. Pošto je moj život bio rastrzan između Indije, Engleske i Pakistana, zaista nisam dobro poznavao sebe. Kao rezultat toga, ono što sam pisao je bilo smeće – ponekad pametno smeće, ali ipak smeće. Mislim da se to odnosi i na Grimusa. Nemam osjećaj da sam ja to napisao. Ili imam samo na momente. Tjera me da se sakrijem iza namještaja. Ali tu smo gdje jesmo. Odštampan je, nikada nije povučen. Ako pogriješite i objavite nešto takvo morate onda to i ostaviti. Našao je publiku, i čak, na moje veliko čuđenje, postoje i ljudi koji su o njemu rekli dobre stvari.
Ali jedan od romana koje sam napustio – „Antagonist“, užasni komad u stilu Pynchona, koji je smješten u London – je sadržavao klicu iz koje su nastala Djeca ponoći, marginalni lik imena Saleem Sinai koji je rođen u trenutku Indijske neovisnosti. To je jedina stvar koja je preživjela. Bacio sam ono na čemu sam radio godinu dana i ostavio tu klicu.
Nakon batina kritike koje je Grimus primio, potpuno sam sve ponovo promislio. Pomislio sam: OK, moram da pišem o nečemu do čega mi je puno više stalo. Cijelo vrijeme sam bio jako uplašen. Vidite, mislio sam da moja karijera pisca ne miče sa mjesta. Istovremeno, mnogi ljudi iz te vrlo talentovane generacije kojoj sam pripadao su već bili pronašli svoj put kao pisci, i to dok su bili mnogo mlađi. Bilo je kao da prolijeću pored mene. Martin Amis, Ian McEwan, Julian Barnes, William Boyd, Kazuo Ishiguro, Timothy Mo, Angela Carter, Bruce Chatwin – da nabrojim samo nekoliko njih. Bio je to izuzetan trenutak u engleskoj književnosti, a ja sam bio onaj koji je još na startu i ne zna u kojem pravcu da počne trčati. To nije ni malo olakšavalo stvari.
PARIS REVIEW
Šta je bilo u Saleemu Sinaiu što vas je oslobodilo?
RUSHDIE
Oduvijek sam želio da napišem nešto što bi došlo iz mog iskustva odrastanja u Bombayu. Već sam dugo bio van Indije i počeo sam se plašiti da se veza počela gubiti. Djetinjstvo – to je bila pokretačka sila mnogo prije nego što sam znao kakva će biti priča i kako će velika postati. Ali ako ćete imati rođenje djeteta u istom trenutku kada i rođenje zemlje, tako da su na neki način blizanci, morate ispričati priču o njima oboma. Tako da me je to natjeralo da se bavim historijom. Jedan od razloga što je uzelo pet godina da se napiše je taj što nisam znao kako da ga napišem. Jedna od ranijih verzija je počinjala sa „Većina važnog u našim životima se dešava u našem odsustvu“. Htio sam reći da djeca ne dolaze gola u ovaj svijet, ona dolaze sa teretom nagomilane historije njihovih porodica i njihovog svijeta. Ali to je bilo jako tolstojevski. Pomislio sam: Ako postoji nešto što ova knjiga nije, to je Ana Karenjina. Rečenica je još uvijek negdje u knjizi, ali sam je sakrio.
Naracija u trećem licu nije funkcionisala, pa sam odlučio da probam sa naracijom u prvom licu, i onda je došao dan kada sam sjeo i napisao manje ili više tačno ono što je sada prva stranica Djece ponoći. Taj Saleemov glas je jednostavno došao: prilično pametan, pun svakakvih tajni, duhovit ali na apsurdan način. Bio sam opčinjen onim što je izlazilo iz moje pisaće mašine. To je bio jedan od onih trenutaka kada vjerujete da pisanje dolazi kroz vas, a ne iz vas. Vidio sam kako da uključim sve, od drevnih indijskih tradicija preko usmene narativne forme do, što je najvažnije, buke i muzike indijskog grada. Prvi pasus mi je pokazao knjigu. Uhvatio sam se za rub Saleemovog kaputa i pustio ga da vodi. Kako je knjiga napredovala, kako je Saleem odrastao, bilo je trenutaka kada me je frustrirao. Što je bio stariji, to je bio sve pasivniji. Pokušavao sam da ga natjeram da bude aktivniji, da preuzme kontrolu nad događajima, ali jednostavno nije funkcionisalo. Kasnije, ljudi su pretpostavili da je knjiga autobiografska, ali za mene je Saleem uvijek bio jako suprotan meni, jer sam sa njim imao neku vrstu hrvačkog meča, u kojem sam izgubio.
PARIS REVIEW
Da li ste napisali još neku knjigu u kojoj vam je glas tako došao?
RUSHDIE
Svaka knjiga vas mora učiti kako da pište, ali često postoji taj važan trenutak otkrića. Jedino što se može porediti je kada sam pisao Harun i more priča, u kojoj je veliki problem bio ton, kako ga postaviti tako da dozvoli i djeci i odraslima da uživaju. Sjećam se tačno dana, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, kada sam napisao ono što je sada početak te knjige. I opet sam pomislio: Oh, sada vidim, dakle to se tako radi: „Bilo je to jednom, u zemlji Alifby…“. Morao sam da pronađem tu bilo-je-to-jednom formulu. Jer stvar sa bajkom je da su riječi koje se u njoj koriste jako jednostavne ali priča nije. To vidite u indijskim bajkama poput priče o Panchatantrai, kod Ezopa, i čak i u modernim bajkama, kakve su Calvinove knjige. Kažete nešto poput: Bio jednom jedan mačak koji je nosio čizme visoke sve do koljena i koji je koristio mač. Riječi su jednostavne, ali ono što one stvaraju je vrlo čudno.
Joseph Heller je rekao da je ponekad pronalazio rečenice koje su sadržavale po još sto rečenica. To mu se desilo kada je započeo Kvaku 22, u trenutku kada je napisao rečenicu o tome kako se Yossarian zaljubljuje u kapelana. Ta rečenica mu je rekla u kojem će pravcu ići ostatak romana. To se desilo meni kada sam napisao početak Djece ponoći i Haruna. Imao sam taj trenutak prosvjetljenja. Ali kada sam pisao Sotonske stihove imao sam stotine stranica prije nego što sam napisao scenu koja je sada početak romana, o tim ljudima koji padaju sa neba. Kada sam napisao tu scenu pomislio sam: Šta ovo radi ovdje? Ovo ne pripada ovdje.
PARIS REVIEW
A to je bio vaš početak.
RUSHDIE
Smiješno je to, ta prva scena. Kada je knjiga izašla, mnogi ljudi su je zaista mrzili. Tada je krenula ta šala o postojanju kluba petnaeste stranice Rushdievih čitatelja – znate, ljudi koji nisu mogli čitati dalje od petnaeste stranice. Ja sam ipak mislio da je to dobar početak i još uvijek to mislim. Skoro uvijek otkrijete da knjiga koju pišete nije sasvim knjiga koju ste željeli napisati. Kada to otkrijete riješili ste problem knjige. Kada sam pisao Bijes, naslov se mijenjao svaki dan, i dugo vremena sam bio nesiguran o čemu je ta knjiga. Da li je o lutkama, o New Yorku, o nasilju, o razvodu? Svaki dan kada bih se probudio vidio bih je u malo drugačijem svijetlu. Sve dok nisam smislio naslov nisam shvatio centralnu ideju knjige. Ista stvar se desila sa Djecom ponoći. Isprva nisam znao naslov. Kada sam počeo pisati samo sam na koricu stavio „Sinai“. Onda je došao trenutak kada sam pomislio: Ako ne znam šta je naslov, onda ne znam o čemu je knjiga. Prestao sam pisati prozu i počeo pisati naslove. Nakon nekoliko dana zezanja imao sam dva: „Djeca ponoći“ i „Ponoćna djeca“. Kucao sam ih manijakalno, jedan za drugim, bez prestanka. I onda, nakon nekih dan kucanja, iznenada sam pomislio: „Ponoćna djeca“ to je tako dosadan naslov, a „Djeca ponoći“ je dobar. I to mi je pokazalo centar romana. Roman je o toj djeci. Sa Sotonskim stihovima nisam znao da li je to jedna knjiga ili tri. Uzelo mi je prilično vremena da se ohrabrim i odlučim da je to jedna knjiga. Čak iako je to morao biti roman sa puno diskontinuiteta, odlučio sam da je to knjiga koju želim da napišem. Mora da sam osjećao mnogo samopouzdanja. Imao sam te dvije jako uspješne knjige, i to je nalilo dosta goriva u moj rezervoar i mislio sam da mogu uraditi bilo šta.
PARIS REVIEW
Sa slavom, i fetvom, skoro da se stvorio kult Rushdiea. Da li vas to ikada prati nazad do radnog stola?
RUSHDIE
Ne. Pisci su jako dobri u stvaranju tog mirnog mjesta. Kada sam u mojoj sobi sa zatvorenim vratima, ništa nije važno osim onoga sa čim se tada pokušavam ishrvati. Pisanje je preteško, zahtijeva vas skoro cijelog, i većinu vremena se osjećate nijemi. Uvijek mislim da počnete na glupom kraju knjige i ako ste sretni završite na pametnom. Kada počinjete osjećate se da niste dorasli zadatku. Čak ni ne razumijete zadatak. To je toliko teško da nemate vremena da brinete o slavi. Ona izgleda samo kao sranje koje se dešava negdje vani.
Teže se nositi sa napadima štampe. Bio je čudan osjećaj biti okarakteriziran od strane jednog dijela britanske štampe kao nesimpatična osoba. Nisam siguran šta sam uradio da to zaslužim. Razumijem da u književnom životu postoje ciklusi, vaše vrijeme da budete pohvaljeni i vaše vrijeme da budete popljuvani. Kada je izašao Bijes bilo je jasno da je došlo moje vrijeme da budem popljuvan. Osjećao sam da veliki dio te kritike nije bio vezan za knjigu uopće – nego za mene samog. Bilo je bizarno da je toliko objavljenih kritika Bijesa u zaglavlju imalo sliku mene sa mojom tadašnjom djevojkom, a sadašnjom ženom. Pomislio sam: Kakve to veze ima sa tim? Da li stavljate sliku Johna Updikea sa ženom na vrh kritike njegove knjige? Ili ženu Saula Bellowa?
PARIS REVIEW
U Bijesu Sonaka je rođen u Bombayu, školovan je na Cambridgeu i živi na Manhattanu. Možda su zato kritičari pretpostavili da je knjiga o vašem životu.
RUSHDIE
Da, time sam govorio: Ja sam sada ovdje. Plašio sam se da pišem u vremenu bliskom današnjem i na temu koja je bliska mom vlastitom iskustvu, ali i jedno i drugo su bili svjesni izbori. Htio sam da pišem o dolasku. Nisam htio da se pretvaram da sam Don DeLillo ili Philip Roth ili iko drugi ko je odrastao na ovim ulicama. Htio sam da pišem o New Yorku onih ljudi koji su došli ovdje da stvore novi život, o lakoći s kojom priče iz cijelog svijeta mogu postati njujorške priče. Samim vašim dolaskom vaša priča postaje jedna od mnogih priča ovog grada. London nije takav. Da, postoji imigrantska kultura u Londonu koja ga bogati i dopunjuje, ali London ima jedan dominantni narativ. Nema usporedivog dominantnog narativa u New Yorku; samo zbir narativa svih onih koji su tu došli. To je jedan od razloga zašto me privlači.
Što se tiče Solanke on je mrzovoljno kopile. Stavio sam svjetsku mrzovolju spram Amerike u Solanku, i onda ga okružio nekom vrstom karnevala. Dok ja volim biti u New Yorku, zainteresovan sam i za karnevalsko i za mrzovolju. I čak i za Solanku – znate iako je on neko ko mnogo psuje Ameriku, Amerika je ipak mjesto na koje je došao da bi se spasio. Mislio sam da je smiješno što se ta knjiga čita kao da je o meni. To nije moj dnevnik. Možete početi blizu svog života, ali to je samo početna tačka. Pitanje je: kakvo je putovanje? Putovanje je umjetničko djelo. Gdje završavate?
(ljeto 2005.)
Prijevod: Senka Marić
Preuzeto sa: http://www.theparisreview.org/interviews/5531/the-art-of-fiction-no-186-salman-rushdie