PARIS REVIEW
Živjeli ste u – i između – jako različitih dijelova svijeta. Šta biste rekli odakle ste?
RUSHDIE
Uvijek sam osjećao veću naklonost prema mjestima nego ljudima. Pretpostavljam da ako biste me pitali službeno rekao bih da sam britanski građanin indijskih korijena. Ali mislim o sebi kao o njujorčaninu i londoncu. Vjerovatno mislim da su to tačnije definicije od pasoša ili mjesta rođenja.
PARIS REVIEW
Hoćete li ikada napisati memoare?
RUSHDIE
Sve dok se nije desila cijela ta stvar sa fetvom nikada nisam pomislio da je moj život dovoljno zanimljiv. Samo sam pisao romane i nadao se da će oni biti interesantni, jer koga zanima život pisca? Onda mi se desila ta jako neobična stvar i našao sam se u situaciji da povremeno vodim dnevnik samo da bih pohvatao sve šta se dešava. Kada su se stvari vratile u normalu palo mi je na pamet da bi memoari bili dobar način da se završi sa tom pričom. Niko me onda više neće pitati o tome. Ali onda sam shvatio da bih morao provesti godinu dana u istraživanju, barem godinu pišući i barem godinu pričajući o tome. Tako da bih osudio sebe na još tri ili četiri godine onoga iz čega sam upravo izašao. Ne bi to mogao podnijeti.
PARIS REVIEW
Da li je fetva poljuljala samopouzdanje vas kao pisca?
RUSHDIE
Dosta me je pokolebala. Onda me je natjerala da duboko udahnem i da se na neki način ponovo posvetim umjetnosti, da pomislim: Ma, dođavola sa tim. Ali ispočetka sam se mislio: Ta knjiga mi je uzela više od pet godina da je napišem. To je pet godina mog života u kojima sam davao sve od sebe da je učinim što boljom mogu. Vjerujem da su pisci, u procesu pisanja, altruistični. Ne misle na novac ili slavu. Misle samo o tome da budu najbolji pisci što mogu biti, stvarajući najbolju stranicu koju mogu, praveći rečenicu najboljom rečenicom koju mogu napisati, čineći likove interesantnim i temu razvijenom. Misle o tome da sve to urade dobro. Pisanje je tako teško i toliko zahtijeva od vas da reakcija – prodaja i ostalo – ne znači ništa. Tako da sam proveo tako pet godina, a ono što sam dobio zauzvrat su osude diljem svijeta i prijetnje smrću. To nije bilo toliko vezano za fizičku opasnost koliko za intelektualni prezir, osporavanje ozbiljnosti mog rada, ideju da sam ja nedostojan čovjek koji je uradio nedostojnu stvar, i da, nažalost, postoji jedan broj istomišljenika na Zapadu koji se sa tim slažu. Onda pomislite: Za koji kurac ja to sve radim? To nije vrijedno toga. Provesti pet godina svog života tako što ste najozbiljniji što možete biti, a onda vas optuže da ste neozbiljni i željni pažnje, oportunista: On je to uradio namjerno. Naravno da sam to uradio namjerno! Kako možete provesti pet godina svog života radeći nešto slučajno?
PARIS REVIEW
Kada kažu da ste to uradili namjerno misle da ste željeli provocirati, da ste sami to tražili. Da li ste tokom pisanja knjige bili svjesni da vaš sekularni pogled na Islam može biti provokativan?
RUSHDIE
Znao sam da se moj rad ne sviđa onima što misle kao radikalne mule.
PARIS REVIEW
Ipak, veliki je skok od toga do fetve.
RUSHDIE
Pa, to je, naravno, nešto što niko nije mogao predvidjeti. Niko. Nikada se ranije nije desilo. Nikad nisam ni pomislio na to. I znate, nekada kasnije sam saznao da je postojao neovlašteni prijevod mog prethodnog romana Sram na farsi, koji su uradili Iranci, koji su mu dali veliku nagradu, proglašen je najboljim prevedenim romanom u toj godini. To znači da su, kada su Sotonski stihovi objavljeni, čak i iranske izdavačke kuće bile mišljenja da sam ja vjerovatno u redu, jer su mule dale odobrenje za moju prethodnu knjigu. Tako da je to što se desilo začudilo ljude u Iranu jednako kao i drugdje.
PARIS REVIEW
Ali ta ideja da ste vi trebali znati šta će se desiti je u to vrijeme bila jako izražena.
RUSHDIE
Kada je knjiga bila završena bila su jedan ili dva rana čitatelja, uključujući Edwarda Saida, koji su primijetili da sam stavio te ljude na tapetu i pitali su me da li sam zbog toga zabrinut. I u tim nevinim danima ja sam rekao: Ne. Mislio sam: zašto bi se bavili sa tim? To je petsto pedeset stranica dug roman na engleskom. Čak mi je i ideja da će ga uopće zapaziti izgledala nevjerovatnom, a istina je i da mi nije bilo važno.
Zašto književnost ne bi provocirala? Oduvijek je to radila. I ta ideja da je nekako osoba koju se napada odgovorna za napad je prebacivanje krivice – što je čini se bilo lako raditi 1989. Nedavno je u Engleskoj, nakon napada Al-Kaide, bilo dosta novinarskih komentara koji su govorili da je sve to počelo sa Sotonskim stihovima, i sada postoji veliko suosjećanje za ono što mi se onda dešavalo. Niko više ne govori da je bila moja krivica i da sam to uradio namjerno, jer ljudi bolje razumiju prirodu radikalnog Islama.
PARIS REVIEW
Znači, šta – svi smo mi sada Salman Rushdie?
RUSHDIE
Aha. Takve fraze se sada stalno koriste u engleskoj štampi, dok je 1989. po tabloidima postojalo rasprostranjeno vjerovanje da sam ja neki podjarivač kojeg je od njegove vlastite vrste trebala spašavati vlada kojoj se protivio – vlada Margaret Thatcher. I onda kada sam odlučio da započnem život u New Yorku, to se shvatilo kao moja nezahvalnost. Kao da, da bih bio zahvalan, moram živjeti u Londonu do kraja života.
PARIS REVIEW
Govorili ste da vas je 1989. fetva natjerala da se zapitate da li je književnost zaista vrijedna tog cijelog truda.
RUSHDIE
Natjerala me je, tokom dužeg perioda, da mislim da možda više ne želim biti pisac. Nije to bilo zbog opasnosti. To je bilo vezano za činjenicu da mi se smučilo od onoga što mi se dešavalo i nisam znao kako da nastavim dalje ako je to već način na koji će se na moj rad sada gledati. Znate, mislio sam, mogao bih biti kondukter u autobusu. Sve je bolje od ovoga. Često sam govorio – i to je istina – da mislim da me je kao pisca spasilo to što sam mom sinu obećao knjigu. I njegov život je isto bio značajno poremećen. Ne samo moj. Postojalo je mnogo stvari koje više nisam mogao raditi sa njim, i stvari koje je bilo jako teško raditi, tako da sam znao da ovo obećanje moram ispuniti. To me je natjeralo da ponovo postanem pisac. Kada sam otkrio glas pripovjedača za Harun i more priča bio sam ponovo sretan. To je bio prvi put da sam se osjetio sretnim nakon februara 1989. To me je podsjetilo zašto volim svoj posao. Tada sam pomislio: Ne mogu da nastavim, ali ću nastaviti.
Ustvari sjećam se da sam u to vrijeme čitao Beckettovu trilogiju. Bezimeni je roman težak poput Fineganovog bdijenja, ali taj stoicizam, ta velika zadnja rečenica, to je jako vrijedno. Uhvatio sam se da čitam pisce prosvjetiteljstva – Voltairea – i počeo sam da shvaćam da ja nisam jedini pisac kojem nije bilo lako. Može zvučati smiješno romantično ali zaista me je ojačala historija književnosti. Ovidije u egzilu, Dostojevski pred streljačkim vodom, Genet u zatvoru – a pogledajte šta su oni napisali: Metamorfoze, Zločin i kazna, sve što je Genet napisao je zatvorska književnost. Pomislio sam: Pa, ako su oni mogli, mogu i ja pokušati. Postalo mi je lakše da znam gdje stojim u svijetu i to je bilo dobro. Oslobodio sam se nekih zabluda.
Ali i dalje nikada ne znam kako će ljudi reagovati na knjigu. Jednostavno nemam pojma. Mislio sam da su Sotonski stihovi moja najmanje politička knjiga. Možda to sada počinje da biva istina. Nakon sve te zbrke, ta knjiga konačno počinje da ima književni život – posebno u akademskom svijetu. Sada se čita ne samo na studijima komparativne religije ili politike Bliskog Istoka. Dobivam pisma u kojima se čak i ne spominju islamska pitanja. Dobivam pisma od ljudi koji govore o komičnom u romanu, što je jedna od stvari o kojoj niko nikada nije pričao – kako to može biti smiješno kada je sve što se desilo sa tom knjigom sve osim smiješnog? – i pomislim: Konačno! Na neki način to čini da se bitka isplatila i da je ta knjiga nekako uspjela da preživi, te da konačno može biti knjiga a ne vreli krompir, sloganizirani skandal. Konačno je roman.
PARIS REVIEW
I u Sotonskim stihovima i u Djeci ponoći, kao i u nekim esejima, postoji ideja koju jednako pripisujete i sebi i vašim likovima: rupa u obliku Boga. Da li vam je ta fraza još uvijek bliska?
RUSHDIE
U ljudskim bićima postoji potreba za nečim što nije materijalno, za stvari koja se naziva spiritualnom. Svi mi imamo potrebu za idejom da postoji nešto iznad našeg fizičkog postojanja na Zemlji. Potrebno nam je uzdizanje. I kada ne vjerujete u Boga i dalje imate potrebu da se s vremena na vrijeme osjetite uzdignutim i utješenim, i dalje vam je potrebno objašnjenje. I potrebna vam je i druga stvar koju religija daje, a to je zajednica, osjećaj da se nešto dijeli, zajednički jezik, zajednička struktura metafore, način da objasnite sebe ljudima. Kao stenogram. Religija pruža sve to ljudima koji to mogu primiti. Ali, ako nemate religiju, onda su to velike praznine čije ispunjavanje morate tražiti na drugim mjestima. To je rupa. Dva velika pitanja religije su odakle dolazimo i kako ćemo živjeti. Kao pisac fikcije zainteresovan sam za fikcije koje smo izmisliti kao ljudska vrsta da bismo objasnili naše porijeklo, ali me one ne zanimaju kao objašnjenja. Po odgovore na ta pitanja ne idem sveštenicima. Gledajte šta se desi kada to uradimo. Desi se Homeini. Dese se Talibani. Desi se Inkvizicija.
PARIS REVIEW
Pa gdje onda idete?
RUSHDIE
Skoro svugdje drugo. Pitanje kako trebamo živjeti je pitanje na koje se nikada ne može odgovoriti. To je stalna rasprava. U slobodnom društvu raspravljamo o tome kako ćemo živjeti, i to je ono kako živimo. Rasprava je odgovor, i ja želim biti uključen u tu raspravu. To je demokratija: najmanje loš sistem od svih koji postoje. Bez objašnjavajuće snage religije je najlakše. Ostatak – utjeha, uzdizanje, zajednica – to je teže. Mjesto na koje ja idem da bih to ispunio je književnost, ali i ne samo književnost, tu su i filmovi, muzika, slikarstvo, umjetnost općenito. I tu je ljubav. Ljubav prema ženi, ljubav prema djeci, ljubav prema roditeljima, ljubav prema prijateljima. Puno ulažem u ideju prijateljstva. Oduvijek sam to radio. Posebno jer je moj život bio otrgnut iz mjesta odakle sam i raspršen po svijetu. Moji odnosi sa porodicom se nisu raspali, ali su na mnogo načina bili ugroženi. Prijatelji su porodica koju gradite. Živim jako strastveno među ljudima sa kojima sam izabrao da živim. To mi daje osjećaj zajedništva i uvjerava me da nisam samo mašina.
Odrastao sam u zemlji u kojoj su gotovo svi imali duboka religijska uvjerenja – uključujući i urbanu inteligenciju – i gdje ljudi ne misle o religiji samo kao o nečem apstraktnom, nego vjeruju da se podnošenje žrtvi bogovima direktno odražava na njihovu sreću i njihov napredak u svijetu. To je zemlja gdje stotine miliona ljudi vjeruje da bogovi direktno interveniraju u njihovim svakodnevnim životima, tako da je odnos s bogovima svakodnevna, pragmatična stvar. To je moj svijet i moram ga uzimati ozbiljno. Isto, važno je ući u glave ljudi koji misle drugačije od vas i dopustiti da taj način razmišljanja odredi ishod njihovih priča.
PARIS REVIEW
Možete li govoriti o vašoj rutini kada sjednete za stol da pišete?
RUSHDIE
Ako čitate štampu mogli biste pomisliti da ne radim ništa osim što idem na zabave. Ustvari ono što radim satima, svaki dan, je da sjedim sam u sobi. Kada završim uvijek pokušavam da zapamtim odakle ću naredni dan nastaviti. Kada to uradim lakše je nastaviti jer znam prvu rečenicu ili frazu. Ili barem znam gdje u mojoj glavi da idem i tražim. U početku to ide vrlo sporo i ima mnogo lažnih početaka. Napisat ću pasus a onda ću naredni dan pomisliti: Ne, to mi se uopće ne sviđa ili: Ne znam gdje ovo ide, ali ovdje ne stoji. Često će proći mjeseci prije nego stvarno krenem. Kada sam bio mlađi pisao sam sa puno više lakoće nego sada, ali ono što bih napisao zahtijevalo je puno više prepravljanja. Sada pišem puno sporije i prepravljam mnogo usput. Mislim da kada završim jedan dio on zahtijeva mnogo manje prepravljanja nego ranije. Tako da se to promijenilo. Samo tražim nešto što me uzbuđuje i ako mogu dobiti to, napisati nekoliko stotina riječi, to mi je dovoljno za taj dan.
PARIS REVIEW
Da li kada se ujutro ustanete odmah započinjete sa pisanjem?
RUSHDIE
Da, apsolutno. Nemam nikakve čudne, mistične navike. Samo se ustanem, odem u prizemlje i pišem. Naučio sam da tome moram dati prvu energiju dana, tako da prije nego što pročitam novine, prije nego što otvorim poštu, prije nego što telefoniram bilo kome, često i prije nego što se istuširam, sjednem za stol u pidžami. Ne dozvoljavam sebi da ustanem sve dok ne uradim nešto za šta mislim da se kvalifikuje kao rad. Ako izađem na večeru sa prijateljima, kada se vratim kući sjedam za stol prije odlaska u krevet i pročitam ono što sam napisao taj dan. Kada se ujutro probudim prvo što uradim je to da pročitam šta sam prethodni dan napisao. Bez obzira na to koliko mislite da ste dobro radili jedan dan uvijek će biti nešto što je malo nedomaštano, neka mala stvar koju morate dodati ili oduzeti – moram reći: Hvala Bogu na laptopima, jer oni sve to čine puno lakšim. Taj proces kritičkog iščitavanja onoga što sam napisao dan ranije je način da se vratim pod kožu knjige. Ali ponekad znam tačno šta želim da radim i samo sjednem i počnem. Nema pravila.
PARIS REVIEW
Ima li nešto posebno što čitate da bi vam pomoglo dok radite?
RUSHDIE
Čitam poeziju. Kada pišete roman u vas se lako uvuče neka čudna lijenost. Poezija je za mene način da se podsjetim da obraćam pažnju na jezik. U zadnje vrijeme puno čitam Czeslawa Milosza. A onda, s druge strane, čitam i Hronike Boba Dylana, koje su prelijepe. To je tako dobro napisano, izmiješano sa momentima jako nemarnog pisanja, upotrebom pogrešnih riječi – poput evidentirano umjesto evidentno. Izvanredično umjesto izvanredno. Očito da je izdavač – ili neko – mislio da je to sve Bobov stil.
PARIS REVIEW
Evidentirano.
RUSHDIE
Sviđa mi se rečenica Randalla Jarrella: „Roman je prozni narativ određene dužine sa kojim nešto nije uredu“. Mislim da je to istina. Ako ćete napisati stotinu, stotinu i pedeset hiljada, dvije stotine hiljada riječi, perfekcija je fantazija. Ako ste Shakespeare i pišete šesnaest rečenica onda možete napraviti perfektnu stvar. Ipak mislim i da je Shakespeare napisao roman u njemu bi bilo nesavršenosti. Ima nesavršenosti i u njegovim dramama – postoje dosadni dijelovi, ako je dozvoljeno to reći. Ako čitate iz ljubavi prema čitanju, tražite ono što vam se daje, a ne ono što vam se ne daje. Ako na tom planu ima dovoljno, pogrešne korake je lako oprostiti. Isto to se dešava i u književnoj kritici. Postoje kritičari koji prilaze tekstu na osnovu onoga što im on može dati, i oni koji mu prilaze na osnovu onoga što u njemu mogu naći loše. Istina je da možete naći nešto loše u svakoj knjizi koju uzmete, bez obzira na to koliko je dobra. Ima odličan dio u Flauberovom papagaju Juliana Barnesa, u poglavlju „Oči Emme Bovary“ kada spomene da su njene oči četiri ili pet puta promijenile boju u knjizi.
PARIS REVIEW
Zašto ste u Klaun Šaliman glavnog junaka nazvali Max Ophuls? Po filmskom režiseru?
RUSHDIE
Samo mi se sviđalo ime. Interesantna stvar o francusko-njemačkoj granici u blizini Strasbourga je način na koji je historija kontinuirano pomjera, tako da je grad nekada bio njemački, a nekada francuski, i želio sam da Max ima ime koje je i francusko i njemačko, jer sam želio da historija Strasbourga bude prisutna u imenu.
PARIS REVIEW
Ali zašto niste izmislili ime?
RUSHDIE
Ne znam. Imena nekad ostaju sa nama. Samo sam mislio o njemu tako, i na kraju sam zaboravio na režisera.
PARIS REVIEW
Možete li čitati fikciju dok radite na romanu?
RUSHDIE
Ne mnogo. Ili barem ne mnogo savremene fikcije. Manje čitam savremenu fikciju u odnosu na ranije, a više klasike. Čini se da oni opstaju s razlogom. Kada sam napisao Bijes, naprimjer, čitao sam Balzaka, Evgeniju Grande da budem precizan. Ako pogledate početak Evegenije Grande vidjet ćete da koristi tehniku sličnu usporenom kinematografskom zoomu. Počinje sa jako širokim fokusom – ovdje je taj grad, tu su njegove zgrade, ovo je njegova ekonomska situacija – i polako se fokusira na taj kvart, i u kvartu na tu prilično veliku kuću, i u toj kući na sobu, i u toj sobi žena sjedi u stolici. Do trenutka kada saznate njeno ime ona je već zatočenica svoje klase i svoje socijalne situacije i svoje zajednice i svog grada. I prije trenutka kada će se njena lična priča početi razvijati jasno vam je da će se sudariti sa svim tim stvarima. Ona je kao ptica u tom kavezu. Pomislio sam: to je dobro. To je tako jasan način da se to uradi.
PARIS REVIEW
Idete li često u kino?
RUSHDIE
Da, jako često. Veliki dio mojih premišljanja o pisanju je izoštren mladošću koju sam proveo gledajući nevjerovatnu navalu svjetskog filma šezdesetih i sedamdesetih. Mislim da sam od Buñuela, Bergmana, Godarda i Fellinija naučio koliko i iz knjiga. Teško je objasniti kakav je osjećaj kada je novi film sedmice Fellinijev 8 ½, kada sedmicu iza toga dolazi Godardov film, a sedmicu iza toga je novi Bergman, a onda novi film Satyajiat Raya, pa Kurosawa. Ti filmski stvaraoci su svjesno gradili djela koja su imala koherentnost, i u kojima su se teme istraživale sve dok nisu bile iscrpljene. Tada se dešavao ozbiljan umjetnički projekt. Sada, bilo da se radi o filmovima ili knjigama, mi smo postali mnogo ljenja kultura. Filmaše možete kupiti tek tako. Naprave jedan interesantan film i već su na putu ka zgrtanju para. Ideja da se stvara nešto što ima intelektualnu i artističku koherentnost je nestala. Niko više nije zainteresovan.
PARIS REVIEW
Šta ste naučili iz gledanja tih filmova?
RUSHDIE
Neke tehničke stvari – naprimjer od slobodne tehnike Novog vala sam naučio kako da oslobodim jezik. Klasična filmska montaža podrazumijeva dugi kadar, srednji kadar, krupni plan, srednji kadar, dugi kadar, srednji kadar, krupni plan, srednji kadar, dugi kadar – neka vrsta plesa. Dva koraka naprijed, dva nazad, dva naprijed, dva nazad. To može biti nevjerovatno dosadno. Kada gledate filmove iz pedesetih koji su tako montirani, to je kao montaža po brojevima. Tako da vas je Godardova upotreba jump cut tjerala da odskočite sa stolice. Ići od širokog kadra – bum – na lice Belmonda ili Anne Karine. Jedan od razloga zašto će se, u Godardovim filmovima, lik ponekad obratiti direktno kameri –
PARIS REVIEW
— je taj što nisu imali dovoljno novca da snime cijelu scenu.
RUSHDIE
To je tačno. Ali sviđala mi se ta ideja, razbijanje okvira, činjenica da je veliki broj ovih filmova bio i smiješan i ozbiljan u isto vrijeme. U Alphavilleu, koji je vrlo mračan film, postoji ta predivna scena kada Lemmy Cautuon, detektiv zapuštenog izgleda, stiže u drogerašku kuću gdje otkriva da su svi superheroji mrtvi. “Et Batman?” “Il est mort.” “Superman?” “Mort.” “Flash Gordon?” “Mort”. To je za umrijeti od smijeha. I volim i Buñuelovo korištenje nadrealizma, što ne sprječava da film i dalje doživljavate kao stvaran. U Diskretnom šarmu buržoazije ljudi sjede za stolom na klozetskim šoljama i mirno idu u malu sobu da jedu. I volim oba Bergmana – mističnog Bergmana iz Sedmog pečata i Bergmana koji koristi psihologiju i krupne kadrove. I Kurosawu koji nas je uveo u jednu sasvim zatvorenu kulturu, svijet samuraja. Ipak ne razmišljam kao što je samuraj razmišljao ali ne možete da ne volite Toshiroa Mifunea dok se češe – i automatski ste na njegovoj strani. To je jedna od onih stvari koje želite da umjetničko djelo radi, da vas odvede u svijet u kojem niste bili i načini ga dijelom vašeg svijeta. Taj slavni period u filmskoj historiji može mnogo da nauči romanopisce. Uvijek sam mislio da sam svoje obrazovanje stekao u kinu.
PARIS REVIEW
Da li ste ga svjesno primali i zatim primjenjivali?
RUSHDIE
Ne, samo sam volio da idem u kino. Bolje sam se provodio u kinu nego u biblioteci. Danas nalazim da ljudi koji vole moje knjige običavaju reći da su jako vizualne osobe, dok ljudi koji ne vole moje knjige običavaju reći da nisu jako vizualni. Ako ste pisac, ljudi će vas voljeti upravo zbog onih stvari zbog koji vas drugi ljudi neće voljeti. Vaše prednosti su vaše mane. Ponekad se ista rečenica uzima kao primjer kako loše pišem i kao primjer kako dobro pišem. Ljudi koji vole kako pišem kažu da vole moje ženske likove. Ljudi koji ne vole moje knjige kažu: Pa, naravno, on ne zna pisati o ženama.
PARIS REVIEW
Govorili ste kako je vaša generacija britanskih pisaca bila jako talentovana. Kako vam je ovdje u New Yorku?
RUSHDIE
U Americi je tu mlađa generacija koja je jako ambiciozna. Ali postojao je trenutak kada je američka književnost bila pomalo neuzbudljiva. Raymond Carver je bio jako ambiciozan pisac i njegove knjige su izuzetno originalne jer pomiču granice po pitanju toga kako nešto reći, kako nešto predložiti, ali isto vjerujem da se veći dio te karverske škole pretvorio u izgovor za govorenje banalnih stvari na banalan način. Kao da je to sve što treba da uradite – sjesti dvoje ljudi za stol jedno preko puta drugog sa bocom viskija između njih dok oni razmjenjuju klišeje. Sada mislim da ponovo postoje pokušaji da se uradi nešto iznenađujuće. Neki od njih funkcionišu, neki ne. Ali drago mi je što ponovo vidim taj duh. Čudno je ali u Engleskoj smo, tokom sedamdesetih i osamdesetih, odbijali da nas se naziva generacijom. Većinom nismo ni poznavali jedni druge. Nismo uviđali da razvijamo nešto. Nismo bili poput nadrealista, koji su imali manifesto. Nismo razgovarali među sobom o onome što pišemo. Bilo mi je dovoljno teško da pokušavam pronaći moj vlastiti put; nisam želio i deset dodatnih mišljenja. Mislio sam da moram sam da pronađem svoj put.
PARIS REVIEW
Pišete li pisma?
RUSHDIE
Ozloglašen sam kao vrlo loš pisac pisama. To je najveća zamjerka koju moja žena ima na mene. Da li ću biti ljubazan da joj napišem pismo. Koja je poenta braka sa piscem ako ne dobivate nikakva ljubavna pisma? Tako, da sam ih morao napisati. Ali, ne, nemam neku veliku književnu zbirku korespondencije. Ipak, imam nekoliko stvari. 1984., kada sam prvi put otišao u Australiju, počeo sam da čitam Patricka Whitea. Išao sam sa Bruceom Chatwinom na neka od putovanja koja su rezultirala Pjevanim stazama, i bio sam opčinjen, dirnut, australijskom pustinjom. Onda sam pročitao Whiteov roman Voss koji me se jako dojmio. To je bio jedan od svega nekoliko puta u mom životu kada sam napisao pismo obožavatelja. White je odgovorio rekavši: Dragi gospodine Rushdie, Voss je roman koji sam zamrzio. Rekao je: mogu vam poslati neke od mojih knjiga za koje još uvijek gajim neke prijatne osjećaje, ali čovjek ne želi opterećivati druge sa knjigama koje oni ne žele čitati. Pomislio sam: jebi se. Znate, napisao sam to zaista toplo pismo a dobio nazad to preseravanje. Kada sam ponovo otišao u Australiju nisam ni pokušavao da ga kontaktiram. Onda je on umro, a pisac njegove biografije, David Marr, mi je pisao. White je sve bacao, ali u gornjoj ladici njegovog radnog stola je bio mali pregršt pisama, uglavnom od njegovog bankara, i tri ili četiri pisma koja nisu bila vezana za posao, i jedno od njih je bilo moje. Onda sam pomislio: Kako si glup! Potpuno sam pogrešno shvatio njegovo pismo. Njegovo samoosuđivanje sam pročitao kao mrzovolju.
PARIS REVIEW
Kako odlučite kada je vrijeme da izbacite roman?
RUSHDIE
Dobar test je stid. Kada osjetite da se ne biste postidjeli kada ljudi pročitaju ono što je na stranici, tada možete pustiti ljude da čitaju. Ali sa Šalimarom sam uradio nešto što nisam nikada ranije: pokazao sam ga nekolicini ljudi – mom agentu, mojoj ženi i mojoj prijateljici, spisateljici Pauline Melville. Također sam ga pokazao i mojim urednicima Danu Franklinu u Capeu i Dane Menakeru ovdje u Random Houseu. Pokazao sam im prvih sto pedeset stranica, onda sam ih pokazao ponovo na tristo pedeset ili četiristo. Ne znam zašto sam to uradio. Samo sam pomislio, nikada ovo ne radim, pa ću uraditi. Dolazim do tačke kada počinjem da mislim ne moram raditi stvari samo zato što sam ih uvijek radio. Svidjelo mi se što sam mogao da pokažem moj rad ljudima dok je još bio u procesu nastajanja i što sam mogao da osjetim njihov entuzijazam. Da li to znači da mi je trebalo više ohrabrenja ili znači da sam se osjećao samouvjerenije, to zaista ne znam. Mislim da se nekako radi i o jednom i o drugom.
PARIS REVIEW
Koliko su učešća u vašem radu imali urednici?
RUSHDIE
Najbolje se sjećam dva zaista vrijedna urednička zahvata Liz Calder u Djeci ponoći. Jedan je na kraju onoga što je sada Drugi dio i na početku Trećeg dijela kada imate vremenski raspon od nekih šest godina od kraja indo-pakistanskog rata 1965. do trenutka rata u Bangladešu 1971. Originalno sam bio napravio još veći vremenski raspon – na kraj rata u Bangladešu – i onda se vratio na početak, i onda ponovno krenuo naprijed. Tako da je to onda bilo sedam godina naprijed, jedna nazad, onda opet naprijed i to pomjeranje vremenske crte je bio trenutak u knjizi za koji je Liz rekla da joj je razbio pažnju. To je bilo jako vrijedno. Još uvijek postoji prijelaz od šest godina, ali sam se vratio nazad i postavio hronološku sekvencu i to je zaista jako razbistrilo tih četrdeset ili pedeset stranica.
Druga stvar je da je inicijalno u romanu postojala još jedna figura koja je predstavljala publiku. U knjizi, kao što znate, Saleem svoju priču kazuje Padmi, ženi koja se bavi kiseljenjem krastavaca. U ranijoj verziji on je isto i zapisivao priču i slao je novinarki koja se nije pojavljivala u romanu. Tako da je usmena naracija bila za ženu koja radi u fabrici kiselih krastavaca, a pisana naracija se slala toj drugoj figuri. Liz i jedan ili dva druga rana čitatelja su se složili da je taj element u romanu potpuni višak. Rekli su: imaš dobar lik koji sjedi sa njim u sobi, sa kojim on zaista ima neki odnos, i ne treba ti ta apstraktna druga figura novinarke kojoj želi slati svoje tekstove. Prvo sam mislio da nisu u pravu, ali su me uvjerili da pokušam ukloniti drugi lik. Taj drugi lik je vrlo lako ispao iz knjige – sjećam se da mi je to uzelo oko dva dana – tako da sam sasvim jasno uvidio da lik koji može tako jednostavno biti odstranjen iz romana nikada nije bio pravilno integrisan u priču. Zaista su me spasili od užasne greške. Sada kada pogledam na taj uklonjeni materijal, vidim da je to zaista bilo loše.
Jedna druga knjiga u kojoj mislim da je uspješno urađen urednički posao je moja knjiga o Nikaragvi Jaguarov osmijeh. To je reportaža. Vratio sam se iz Nikaragve 1986. i napisao je za par mjeseci. To je i sada vrlo kratka knjiga, ali u originalnoj verziji je bila još i kraća. Zbog te brzine Sonny Mehta – koji je, u to vrijeme, bio urednik engleskog Picadora – je rekao da ga brine nekoliko stvari po pitanju teksta, tako je da je više-manje uredio knjigu. Ispostavilo se da se svaka od tih briga odnosi na to da je zahtijevao više informacija. Ni u jednom slučaju nije ništa oduzeo, nego je uvijek tražio više. Rekao je: Pretpostavljaš previše znanja – moram znati ko su ti ljudi, koji je to trenutak, pozadina svega i tako dalje. Natjerao me je da dodam puno toga u knjigu, i to je bilo dragocjeno.
PARIS REVIEW
Pored Jaguarovog osmijeha napisali ste i Izmaštane domovine, Step Across This Line i druga nefikcionalna djela. Da li je na putu još neka knjiga nefikcije?
RUSHDIE
Još uvijek ne. U ovom trenutku se osjećam – kako da to kažem – osjećam da je moj život postao dramatično nefikcionalan. Na neki način me okružuje previše faktualnog materijala i osjećam potrebu da se iskoprcam ispod te gomile fakti i vratim se imaginativnom pisanju. Osjećam da sam pun priča, i sve dok ne osjetim da sam stresao prašinu i zaista se povratio – pa možda ne povratio, nego istražio – sve priče koje imam za reći, a koje su izmišljene priče, zaista se ne želim vraćati fakciji. Želim da je pišem što manje.
Jedna od stvari koje me je naučio pisanje Klauna Šalimara je da nije važno koliko istraživanja ste napravili. Za tu knjigu sam napravio puno više istraživanja nego i za jedan roman ranije, ali sam naučio da će vas istraživanje samo dovesti donekle. Na kraju, da bi stvar funkcionisala mora da bude razmaštana. Morate biti u stanju uvući se pod kožu ljudi, osjetiti ih i razumjeti njihove misaone procese i naučiti šta oni žele od priče. Tako da je i pisanje ove knjige koja je uzela jako puno istraživanja osnažilo moje uvjerenje da je ono za šta sam ja zaista zainteresovan upravo ta razmaštanost. Trenutno pišem tu mjesečnu kolumnu za New York Times i imam ugovor na godinu dana, ali čini mi se da će to ostati na tome – jer bih puno radije pisao kratke priče. Tako da trenutno imam vrlo jak impuls za fikciju.
PARIS REVIEW
Je li to fakta?
RUSHDIE
Tačno – moguće je da lažem. Nikada ne vjerujte piscu kada govori o onome što će pisati ubuduće.
PARIS REVIEW
U redu, onda šta će biti vaša naredna knjiga?
RUSHDIE
Naredna knjiga koju mislim da ću napisati će biti roman koji osmišljava ranu vezu između renesansne Italije i ranog Mogulskog carstva. Namjeravao sam da je nazovem „Čarobnica Firence“. U međuvremenu, moj mali dječak – moj drugi sin – navija za dječju knjigu. On voli Harun i more priča, ali zna da je napisana za njegovog brata. Ako budem imao zaista dug period u kojem ću morati raditi neko ozbiljno istraživanje moglo bi biti lijepo da iskoristim to vrijeme da napišem knjigu za djecu. Možda mogu malo čitati i onda nekoliko sati dnevno pisati bajku.
Onda tu je i “Parallelville”, futuristička, naučno-fantastična-povlaka-film-noir ideja, neka vrsta Blade Runnera u susretu sa Dodirom zla. Isto razmišljam o pisanju knjige koju sam s oklijevanjem nazvao „Majstori nebrige“. Zamišljam to kao veliki, engleski roman koji počinje kao priča o internatu i onda prati likove do kada odrastu, čineći to romanom koji govori engleskoj naciji. Najviše što sam ikada napisao o Engleskoj je u Sotonskim stihovima, a niko ne misli da je to roman o Engleskoj, ali ono što on zaista jeste, velikim dijelom, je roman o Londonu. To je roman o životu emigranata u tačerskom Londonu.
PARIS REVIEW
Da li postanete nervozni ako ne pišete svaki dan?
RUSHDIE
Osjećam se puno bolje kada znam u kojem pravcu idem. U drugu ruku, neki od mojih najkreativnijih trenutaka su oni između knjiga, kada ne znam gdje idem, i kada u glavi vrvi od ideja. Stvari mi dolaze iznenadno i mogu postati lik ili pasus ili samo vizija, što se sve može preobraziti u priče ili roman. Kada ne pišem knjigu radim jednako naporno kao i onda kada pišem. Sjedim i puštam stvarima da se događaju, i većinom sutra dan odbacim ono što sam prethodni dan napisao. Ali čista kreativnost je upravo otvorenost prema onome što se pojavljuje. Kada se nešto jednom pojavi, onda je ono u fokusu, i može se u njemu uživati. A to vrijeme između je vrijeme kada se neočekivane stvari dešavaju. Dešavaju se stvari za koje sam ranije mislio da su izvan moje mogućnosti da ih zamislim. Postanu zamislive. I dolaze izvana. I to je ono gdje sam ja sada.
(ljeto 2005.)
Prijevod: Senka Marić
Preuzeto sa: http://www.theparisreview.org/interviews/5531/the-art-of-fiction-no-186-salman-rushdie
