(Sayyede Zehra Hosseyni, Rat moje majke, Dobra knjiga, Sarajevo, 2017.)
Na carinarnicu u Horamšahru stigli smo u sumrak, upravo u vrijeme akšamskog ezana. Daidža Huseini bio je ondje. Potrajalo je dok smo prošli carinu i pozavršavali sve formalnosti. Otac nas je čekao napolju. Nismo se vidjeli već mjesecima. Kad smo ga tek ugledali, svi smo se na trenutak lecnuli, a onda smo mu potrčali u zagrljaj. Grlio nas je i ljubio sav u suzama. Onda nas je izgrlio svakog ponaosob. Sreći i veselju nije bilo kraja. Potom nas je daidža Huseini poveo svojoj kući. Otac je usput zastao, pokupio od nas iračke kovanice koje nam je Papa na rastanku dao, pa nam ih je zamijenio za iranski novac, rekavši: „Od onih para vam ovdje nema koristi.“
Kod daidže Huseinija dočekalo nas je mnoštvo gostiju koje je sazvao. Inače, njegova kuća nama se doimala prilično čudnom, posve drugačijom od kuća u Basri. Njihovo dvorište, naprimjer, bilo je posve prekriveno betonskim pločama, dok su dvorišta u Basri bila zemljana. Većina gostiju pričali su perzijski, tako da ih, budući da smo govorili samo arapski i kurdski, nismo ništa razumijeli. Perzijski jezik inače mi je zvučao jako čudno i nerazumljivo.
Sjećam se da smo već te prve večeri mi djeca našli sebi zabavu. Okupili smo se oko česme u dvorištu, pa smo, pokrivajući slavinu prstom, prskali jedni druge. Onda je došla daidžina žena, pa nas je, govoreći nešto na perzijskom, otjerala od česme. Uspjela sam upratiti samo da svako malo ponavlja riječ khis[1], što je na arapskom značilo truhlež. Znam da me to jako začudilo i pitala sam se kakva li je to voda da će čovjek istruhliti ako se smoči njome?
Budući da je bilo jako vruće, a i gužva je bila poprilična, večeru su servirali na ravnom krovu kuće, koji su za tu priliku zastrli ćilimima. Sjećam se da mi je bilo jako zanimljivo to što su gore vodile prave stepenice, prekrivene keramičkim pločicama. U Basri se na krov moglo popeti isključivo drvenim merdevinama.
Te večeri saznala sam da je otac, kad su ga protjerali iz Iraka, cijeli put do Horamšahra prevalio pješice. Kad je napokon stigao u grad, noge su mu bile u žuljevima i živim ranama. Daidža mu je nekoliko dana stavljao obloge i potapao noge u zasoljenu vodu, dok konačno nije prizdravio. Kasnije ću saznati da su mu noge ustvari ponajviše stradale u zatvoru, gdje su ga čuvari često tukli šipkom po golim tabanima.
Daidža je imao ženu i djecu, a s njim je živjela i njegova majka. Otac je zato već sutradan krenuo u potragu za stanom za nas. Nekoliko dana kasnije, unajmio je jednu sobu u ulici Šahabad, pa smo preselili onamo.
Otac je potom neko vrijeme tražio posao. Usljed svih tjelesnih i duševnih patnji kojima je bio izložen u zatvoru, nije se osjećao najbolje. Da se svojski brinula o njemu. Pazila je, koliko je mogla, da ga mi djeca ne uznemiravamo svojom vikom i vragolijama. Kad bi otac poslijepodne umoran prilegao, odlazila sam k njemu i dugo mu masirala ruke i noge. Jako sam željela nekako odagnati njegov umor. Otac bi, dok sam to radila, jedva čujno šaputao molitvu, tražeći od Boga da mi da svako dobro.
Otac je brzo prevazišao ovu malu psihološku krizu. No, sad ga je mučilo nešto drugo. Po cijeli dan je uzalud tražio posao. Zbog svoje prošlosti političkog aktiviste, nije mogao računati na posao u državnoj službi. Valjalo je, međutim, nekako prehraniti porodicu, plaćati kiriju i ostale dažbine, i svijest o tome žestoko ga je pritiskala. Neki u susjedstvu su čak već bili počeli govorkati kako je otac ustvari obična lijenčina i lezihljebović koji bježi od posla. Teško mi je palo kad sam shvatila da neki o njemu tako misle. Željela sam svima reći da to nije istina, ali do mojih riječi niko ne bi previše držao. Preostalo mi je samo da nakon svakog namaza molim Boga da On učini nešto. Kad je konačno shvatio da posla u svojoj struci sigurno neće naći, otac je unajmio kolica na koja bi natovario brijaći pribor, pa je na bazaru radio kao pokretni berberin, a usput je još popravljao po kućama instalacije i obavljao sitne keramičarske radove.
Nekoliko mjeseci kasnije, otac je sejjida Alija i sejjida Muhsena poveo sa sobom u Ilam, kako bi izvadio lične dokumente za njih, a usput posjetili i rodbinu. Sudbina je htjela da se baš tada desi eksplozija u tamošnjoj kasarni u kojoj je stradao i nekakav vojni zapovjednik. SAVAK[2] je odmah osumnjičio i priveo našega oca. Mi nismo imali pojma o tome i bilo nam je čudno što nam se već neko vrijeme ne javlja. Zvali smo rođake u Ilam, ali kazali su nam da su ih posjetili i otišli još prije nekoliko dana te da su mislili kako su se već vratli u Horamšahr. Jako smo se zabrinuli, ali nismo znali šta nam je činiti. Papa i Mimi nisu bili tu da nam pomognu i posavjetuju nas. Predvečer me obuzela prava panika, a glas ezana je nekako čudno djelovao na mene. Zaogrnula sam se majčinim čadorom i briznula u plač. Prizivala sam Papu, Mimi, daidžu Selima i tetku Selimu, ridajući ispod čadora. Majka je sjela uz mene, zagrlila me, pa je i ona počela plakati. Naš glasan plač privukao je neke komšinice; jedne su nas tješile, a druge su grdile Da: „Ružno je da se jedna majka tako ponaša. Umjesto da smiriš nedužnu dječicu, ti si sjela pa plačeš s njima.“ Naposljetku su nas čak i te žene počele tješiti, ali sve je bilo uzalud.
I svake naredne večeri ponavljalo se isto. Daidža Huseini redovno nas je obilazio. Inače, ponašanjem je jako podsjećao na Papu, i zato smo ga brzo zavoljeli. Štaviše, kleli smo se njegovim imenom, i znalo se da onaj ko se zakune daidže mi Huseinija sigurno ne laže. Inače, daidža je finansijski prilično dobro stajao. U Iraku je radio kao prevoditelj u iranskoj ambasadi i upravnik tamošnje škole za iransku djecu, a u Horamšahru je opet radio u tvornici ulja. Nikada nam nije svratio praznih ruku, a Da je često davao nešto novca kako bi mogla podmiriti kućanske troškove.
Hurme su tada bile osnova privrede Horamšahra. Hurme ubrane na plantažama žene su za novac čistile kod kuće, a sutradan ih predavale u tvornicu. Tamo bi se hurme pakovalo, dio se šećerilo, i uglavnom su izvožene u evropske zemlje. I Da je redovno uzimala po par paketa hurmi, pa bismo na sred sobe prostrli čaršaf i čistili ih. I mi djeca smo joj, naravno, pomagali, a budući da je to prilično monoton posao, Da nam je pažnju najčešće držala recitirajući poeziju. Posao se ustvari sastojao od toga da uklanjamo peteljke i vadimo košpice iz hurmi, a onda ih tako očišćene slažemo u sanduk. Za očišćeni paket od trideset kilograma dobivali smo jedan tuman, a kasnije se plaćalo trinaest rijala. Posla je bilo i ljeti i zimi. Zimi bi se hurme stvrdle, pa je nož teže prodirao u njih. Zato bi Da mangalu kojom smo grijali sobu primakla uz paket hurmi, kako bi se voćke malo zgrijale i omečale. Sve vrijeme dok je otac bio u zatvoru, izdržavale smo se ovim poslom i nismo zavisile od tuđe pomoći.
Abdul-Hussein Harbi, čovjek koji je živio u našem susjedstvu, pokazao se kao jako dobra osoba i nastojao nam je pomoći. Pokazivao je veliko poštovanje prema porodicama sejjida. Svako malo njegova supruga donosila bi nam voće ili kakve namirnice. Međutim, Da bi uglavnom odbijala te darove, ljubazno ali s onim prirođenim joj ponosom: „Hvala, ali nama zbilja ništa ne treba.“
Naša Da bila je veoma samostalna žena. Uvijek je nastojala sama se iznijeti sa svim životnim teškoćama i nikada se nije žalila drugima. Često bih opazila kako, dok mete kuću i uklanja prašinu, krišom plače. U takvim trenucima željela sam je obodriti, staviti joj nekako do znanja da sam uz nju, ali bila sam još premala da bih znala kako to valjano učiniti.
Konačno, nakon tri-četiri mjeseca izbivanja, otac i dječaci su se vratili. Svi su bili jako blijedi i ispijeni. Aliju je tada bilo osam, a Muhsenu sedam godina. Usljed prljavštine u zatvoru, Muhsen je stalno imao proliv i povraćao, stanju mu se pogoršavalo, sve dok naposljetku stolica nije postala posve krvava. Otac je tražio da dovedu liječnika, ali stražari nisu htjeli ni čuti i zlurado su dobacivali: „Ma, nije njemu ništa. A ako i jeste, nema veze. Mladunče zločinca manje, ništa strašno.“ Oca su svakodnevno saslušavali i tražili da prizna odgovornost za eksploziju u kasarni. Otac je samo ponavljao: „Da sam htio dići kasarnu u zrak, ne bih sigurno u Ilam došao s dvoje vlastite djece.“ Isljednici, međutim, nisu odustajali i potrajalo je nekoliko mjeseci dok su napokon shvatili da otac nije imao ništa s napadom.
Po izlasku iz zatvora, otac je u ulici Šahabad unajmio kućicu s dvije sobe. Prostoriju od cigle pretvorili smo u primaću sobu, a soba od čerpića služila nam je kao kuhinja i spavaća soba. U kući nije bilo vode, ali smo zato barem imali struju. S ulazne kapije kroz usko, hodniku nalik, dvorište izlazilo se u prostranije dvorište pred kućom. Sa strane je postojalo i usko stepenište kojim se izlazilo na krov. Ljeti smo, tražeći utočište od vrućine i komaraca, uglavnom spavali na krovu. Budući da na krovu nije bilo ograde, otac je stalno ponavljao da moramo biti jako oprezni. U toj kući ostali smo skoro tri godine. Uglavnom, već smo navikli na život u Horamšahru, ali smo se stalno nadali da će nam se Papa i ostali konačno pridružiti.
Sredinom 1969. godine, dakle kada mi je bilo šest godina, daidža Nad-Ali došao je iz Basre u Iran, ali je odmah otišao na odsluženje vojnog roka. Svako odsustvo koristio je da svrati kod nas, no, pošto je brzo shvatio koliko siromašno živimo, na večeru i noćenje išao je kod daidže Huseinija. Sve nas je jako obradovalo što je daidža Nad-Ali s nama. Dvije godine kasnije, u vrijeme kad je BAAS-partija protjerivala Irance iz Iraka, stigli su nam Papa i Mimi. Vijest o njihovom dolasku silno me obradovala. Dan kad smo se napokon svi opet našli na okupu jedan je od najsretnijih dana moga života.
Papa je unajmio kuću u našem susjedstvu i opet smo se počeli svakodnevno obilaziti kao nekada. Odmah po dolasku iz škole, Ali, Muhsen i ja odlazili smo kod Pape. Starac bi, kao što je činio i prije, svaki naš dolazak nagradio novcem. Jednom ga, kad smo došli, nismo zatekli kod kuće. Ručali smo i sačekali, ali on se i dalje nije pojavljivao. Tetka Selima je shvatila o čemu se radi, dala nam je nešto novca i rekla: „Sad idite, majka vas čeka.“ Ispratila nas je do kapije, a mi smo, čim smo umakli njenom pogledu, skrenuli na zelenu pijacu. Znali smo da je Papa svratio u džamiju na podne-namaz i pretpostavljali smo da ćemo ga zateći kod mosta Časebi kako s prijateljima ispija čaj i žustro razgovara. I zaista, našli smo ga tamo. Izgrlio nas je, izljubio i predstavio svome društvu. Na kraju nam je, po običaju, dao nešto novca. Prešutili smo mu da smo svoje sledovanje već uzeli od tetke Selime. Veseli što smo taj dan dvostruko „zaradili“, vratili smo se kući. Naravno, tetka Selima je saznala za to i sutra nas je pošteno izgrdila.
Godine 1971. došao je vlasnik kuće koju smo unajmljivali, a koji je inače živio u Šadeganu, i zatražio je od oca da se iselimo. Jednog dana otac i Da otišli su u potragu za novim stanom, a mene su zadužili da pazim na djecu. Ulaznu kapiju su zaključali za sobom kako ne bismo mogli izaći na ulicu. Baš tog dana u jednoj od kuća u komšiluku sunetili su djecu, pa je Muhsen izašao na krov da gleda svečanost u njihovom dvorištu. Igrala sam se u kući s malim Mensurom, kad Lejla utrča kao bez duše i povika: „Muhsen je mrtav!“ Prvo sam pomislila da priča gluposti, ali kad se stade zaklinjati daidže mi Huseinija, ostavila sam djecu i istrčala na dvorište. Zatekoh Muhsena kako leži onesviješten na dnu stepeništa. Ležao je otvorenih, izbuljenih, očiju, ali nigdje nije bilo tragova krvi. Vrisnula sam vidjevši ga takvog, što još više uplaši Lejlu, a onda obje glasno zaplakasmo. Uto se začu lupa na kapiji. Bila je to kćerka naše susjede gospođe Nouruzi. Čuli smo je kako s druge strane kapije pita: „Zašto toliko vičete? Mama pita šta se dešava?“ „Muhsen je mrtav!“, odgovorila sam, „Pao je s krova!“ „Otvarajte onda, zaboga!“, vikala je ona, ali joj odgovorih: „Otac i mama su izašli, a nas su ostavili zaključane.“
Nena Džasim, dakle gospođa Nouruzi lično, inače krupna i snažna žena, čula je naš razgovor, pa je odmah dotrčala i zaletjela se tako silno u našu drvenu kapiju da su vrata pod njenim udarcem popustila. Dotrčala je do Muhsena, pregledala ga, pa rekla: „On je onesviješten. Moramo ga odmah prebaciti u bolnicu. Gdje su vam roditelji?“ „Otišli su tražiti novi stan“, odgovorila sam, „Ali mislim da su sad kod jednog našeg rođaka.“ „Idi odmah po njih!“, uputi me gospođa Nouruzi.
Putem sam razmišljala samo kako reći Da šta se desilo, a da se onda i ona ne onesvijesti, naročito znajući da je opet trudna. Svi su se začudili kad su me vidjeli. „Šta ti radiš ovdje?“, odmah upita Da.
„Došla je tetka Hadžera iz Ilama“, slagah, iako dotad nikad nisam vidjela tetku Hadžeru.
Otac se začudi: „Toliki put je prešla a da se nikom nije javila?“
„Otkud znam…“, rekoh, „Uglavnom, žena je tu i kaže da je ona tetka Hadžera.“
Pokušavala sam zvučati uvjerljivo, ali s lica su mi pročitali da nešto nije u redu. Odmah me saletiše s pitanjima, tako da više nije bilo koristi da pokušavam lagati, pa priznadoh: „Muhsen je pao s krova i loše mu je. Nena Džasim je ostala s njim.“ Čuvši to, Da se smjesta onesvijesti. Kad smo napokon došli kući, Muhsena su već bili prebacili u bolnicu. Nekoliko minuta kasnije, dotrča tetka Mimi, glasno plačući i sve se udarajući šakama po licu i grudima. Ona je odgajala Muhsena i voljela ga je poput vlastitog djeteta, a sad je od nekoga čula da je poginuo. Bila je potpuno shrvana.
Ne znam kako se vijest tako brzo proširila, ali naša kuća je uskoro bila puna susjeda, prijatelja i poznanika. Svi su plakali i uzdisali, bila je to atmosfera potpunog očaja. Očito se Muhsena već smatralo izgubljenim. Muhsen u bolnici danima nije dolazio sebi, a mi smo kod kuće bili shrvani od žalosti. Nikome nije bilo ni do čega. Komšije i prijatelji donosili su nam voće i hranu, stalno nas nutkali da jedemo, ali nikome zalogaj nije htio niz grlo.
Mi djeca u brizi i žalosti nismo zaostajali za odraslima. Uostalom, bili smo jedno drugome do uha, stalno skupa, i prirodno je da smo bili snažno povezani. Ja sam, opet, vjerovatno bila najgora. Jedne večeri ispeli smo se na krov da spavamo, i kad mi pogled pade na Muhsenov prazan ležaj, između Alija i Mensura, stadoh prosto grcati od plača. Otac me pokušavao utješiti, govorio mi je: „Ja sam danas bio kod Muhsena. On je dobro…“, ali sve je bilo uzalud. Jadničak je čak otišao do prodavnice i kupio mi neke slatkiše, ali ni to me nije moglo umiriti. Ne znam zašto, ali osjećala sam kao da ćemo te noći izgubiti Muhsena. Plakala sam toliko da sam počela ostajati bez daha. Otac me naposljetku morao odvesti u bolnicu, no tamo nam nisu dopustili da skupa posjetimo Muhsena. Otac je onda sam otišao u Muhsenovu sobu, a mene je ostavio kod portira. Portir je bio prava dobričina, posjeo me pored sebe i pokušavao me utješiti i nekako razgovoriti. Uto se i otac vratio i rekao mi: „Muhsen je sada dobro. Razgovarao sam s njim.“ Nekako me uspio uvjeriti u to i konačno sam se smirila.
Tri-četiri dana Muhsen je bio u komi, a onda je, malo po malo, počeo dolaziti svijesti. Međutim, izgubio je pamćenje i nikoga nije prepoznavao. Deset dana kasnije otpušten je iz bolnice, ali to više nije bio onaj stari Muhsen. Bio je sav izgubljen i odsutan, kao da je malo skrenuo pameću. Naprimjer, dali bismo mu novac da ode po hljeb, a on bi se vani zadržao po nekoliko sati i na kraju se vratio praznih ruku. Znalo bi se čak desiti i da zaluta. Uglavnom, vratio bi se bez novca i pojma nije imao šta je uopće trebao kupiti. Kad se to desilo, išao je u prvi razred i bio jako dobar učenik, ali nakon svega je posve popustio u školi. Otac ga je na sve načine pokušavao ohrabriti i pomoći, ali uzalud. Nekako je završio drugi razred i onda odustao od škole. U svakom slučaju, još dugo je ostao u takvom stanju.
Priredio i preveo Muamer Kodrić
[1] Khis (perz.) mokro, vlažno.
[2] SAVAK je akronim za Sazman-e amniyat va etelaate keshvar (Organizacija za državnu sigurnost i informiranje), obavještajnu službu iranskog monarhističkog režima, poznatu po svojoj okrutnosti.