Prvo poglavlje
Roseannino svjedočanstvo o sebi
(Pacijentica, Duševna bolnica Okruga Roscommon, 1957–)
Svijet počinje iznova svakim rođenjem, govorio je moj otac. Zaboravio je reći da sa svakom smrću i završava. Ili nije smatrao nužnim. S obzirom na to da je dobar dio života proveo radeći na groblju.
Grad u kojem sam rođena je hladan. Čak su se i planine držale podalje od njega. Ni one nisu bile sigurne, ništa više od mene, šta ta mračna tačka predstavlja, te iste planine.
Kroz grad je proticala crna rijeka, i iako je bila nemilosrdna prema smrtnicima, nije bila takva prema labudovima, pa su se mnogi okupljali tamo, čak i zaranjali u nju kao kakvi gnjurci, u jatima.
Rijeka je također odnosila smeće u more, i dijelove stvari koje su nekoć pripadale ljudima, odnoseći ih s obala, kao i tijela, mada rijetko, avaj, i tijela beba, tu sramotu; bila su to čudna vremena. Brzina i dubina rijeka dobre su čuvarice tajni.
Hoću reći, eto takav je grad Sligo.
Sligo me je stvorio, a Sligo me je i uništio, ali s druge strane, trebala sam odustati puno prije nego što su me počeli stvarati ili uništavati ljudski gradovi, i gledati samo na sebe. Užasi i strahote u mojoj priči desili su se jer sam, kad sam bila mlada, mislila da su drugi ljudi odgovorni za moju sreću ili nesreću; nisam znala da se čovjek zidom od zamišljenih cigala i žbuke može ograditi od užasa i okrutnosti, mračnih smicalica vremena koje nas napadaju i samim time biti kovač svoje sreće.
Sad nisam tamo, sada sam u Roscommonu. To je staro zdanje koje je nekada bilo ljetnikovac, ali sada je sve krem boje, svuda su željezni kreveti i brave na vratima. Sve je to kraljevstvo doktora Grenea, čovjeka kojeg ne razumijem, ali ga se ni ne bojim. Koje je vjere, ne znam, ali vrlo vrlo liči na svetog Tomu, s onom bradom i proćelavim tjemenom.
Potpuno sam sama, nema nikoga na svijetu ko me poznaje van ovog mjesta, svi moji, ona šaka jada koliko ih je nekada bilo, a pretpostavljam i onaj vrapčić od moje majke, najvažnije, nema više nikoga. Vjerujem da je i dobar dio mojih progonitelja pomro, a razlog za sve to je što sam sada stara, prastara žena, možda imam i sto godina, mada ja ne znam, i niko ne zna. Ostala sam samo ja, škart od žene, i više uopšte ne izgledam kao ljudsko biće nego kao otrcani komad kože i kostiju u crnoj suknji i bluzi, u platnenoj jakni, a sjedim ovdje u svojoj niši kao crvendać koji ne pjeva – ne, kao miš koji je uginuo ispod ognjišta gdje je bilo toplo, a sada leži kao mumija u piramidama.
Niko ni ne zna da imam priču. Sljedeće godine, sljedeće sedmice, sutra, mene više neće biti, a za mene će trebati mali lijes, i uska raka. Niko mi nikad neće dići spomenik, ali nije ni bitno.
Ali možda je malo i usko sve vezano za ljude.
Tišina vlada svuda. Ruka me dobro služi i imam prekrasnu olovku punu plave tinte, koju mi je poklonio moj prijatelj doktor, jer sam rekla da mi se sviđa njena boja – koji istini za volju nije loš čovjek, možda je čak i filozof – a ja imam i svežanj papira koji sam našla u ostavi među ostalim neželjenim stvarima, uz to imam klimavu podnu dasku ispod koje sakrivam ovo blago. Ispisujem svoj život na neželjenom papiru – višak u odnosu na potrebe. Uzimam prazan list – mnogo njih. Jako bih voljela ostaviti zapis, neku vrstu britke i iskrene historije o sebi, i ako mi Bog da snagu, ispričat ću ovu priču, sakriti je ispod daske, a onda spokojno otići na počinak pod busen u Roscommonu.
Moj otac je bio najčišći čovjek u cijelom kršćanskom svijetu, ili barem u cijelom Sligu. Izgledao mi je kao da je sav umotan u uniformu – ne, nimalo nesređeno, nego uredno poput računovodstvene knjige. Bio je nadzornik groblja i za taj posao dobio je prilično blistavu odoru, ili se barem meni kao djetetu tako činilo.
U dvorištu je imao bačvu u koju se skupljala kišnica i njom se prao svakog dana u godini. Natjerao bi mene i moju majku da se okrenemo prema zidu kuhinje, a onda bi stajao bez straha da će ga neko vidjeti tako golog, među mahovinom i lišajevima u dvorištu i nemilosrdno se prao kakve god da su vremenske prilike, na ciči zimi je rikao poput bika.
Karbolni sapun, koji bi očistio i mastan pod, trljao bi dok ne postane pjena i dok mu odijelo od sapunice, koje mu je dobro pristajalo, ne bi prekrilo cijelo tijelo, a onda bi se stao trljati komadićem sivog kamena, koji bi zabijao u baš za to određenu nišu u zidu kad bi završio – odakle je virio poput kakvog nosa. Sve sam to vidjela letimičnim pogledom i hitrim okretanjem glave, jer sam tim činom bila beščasna kćerka koja odbija poslušnost.
Nijedna cirkuska tačka ne bi me mogla tako razveseliti.
Moj otac je bio pjevač kojeg se nije moglo ušutkati, pjevao je sve pjesme tadašnjih opereta. I volio je čitati besjede propovjednika kojih već odavno nema, jer je, kako je govorio, mogao sasvim jasno zamisliti te propovijedi održane neke minule nedjelje, kao da su te riječi tek izašle iz usta propovjednika. Njegov otac je bio propovjednik. Moj otac je bio ostrašćen, usudila bih se reći bogobojazan prezbiterijanac, što nije bila osobito pomodna vrlina u Sligu. Propovijedi Johna Donnea cijenio je iznad svega, ali je njegovo pravo evanđelje bilo Religio Medici Sir Thomasa Brownea, jedan pohabani primjerak te knjige još uvijek posjedujem, preživio je metež mog života. Ovdje mi je na krevetu, s njegovim imenom ispisanim crnom tintom unutra, Joe Clear, i datumom 1888, u gradu Southamptonu, jer je u ranoj mladosti bio mornar i tako uplovilo u sve luke kršćanskog svijeta prije nego što je napunio sedamnaest godina.
U Southamptonu se odigrao jedan od ključnih ili glavnih događaja u njegovom životu, jer je upoznao moju majku Cissy, sobaricu u prenoćištu za mornare u kojem je volio odsjesti.
Često nam je znao ispričati neobičnu priču o Southamptonu, a ja sam je kao dijete prihvatala kao evanđeosku istinu. Na kraju krajeva, možda je i bila istina sve to.
Jednom prilikom kad je došao u luku, nije uspio pronaći slobodno mjesto u svom omiljenom prenoćištu, pa je morao krenuti niz vjetrovitu pustoš terasa i znakova, da bi na kraju pronašao usamljenu kuću sa znakom da ima slobodnih mjesta, izbačenim tako ne bi li se upecala koja mušterija.
Ušao je i unutra zatekao sredovječnu ženu sivog lica, koja mu je dala krevet u podrumu svoje kuće.
Probudio se usred noći jer mu se učinilo da čuje kako u sobi neko diše. Zaprepašten i već sasvim budan, kao što to obično biva u naletu panike, u mraku je začuo stenjanje i osjetio da neko leži u krevetu pokraj njega.
Zapalio je svijeću koju je izvadio iz kutije za kresivo. Nije bilo nikoga. Ali je primijetio da su posteljina i madrac udubljeni kao da je na tom mjestu ležala neka krupna osoba. Skočio je s kreveta i povikao, ali nije bilo odgovora. Uz to ga je u utrobi obuzeo užasan osjećaj gladi kakav nijedan Irac nije osjetio od velike gladi. Pojurio je prema vratima, ali su na njegovo iznenađenje ona bila zaključana. Pobjesnio je. “Pusti me van, pusti me van!”, zazivao je, istovremeno prestravljen i uvrijeđen. Kako se ta stara vještica usuđuje zaključati ga! Bjesomučno je lupao dok na kraju nije došla gazdarica i smireno otključala. Izvinila se i rekla da je sigurno mahinalno okrenula ključ zbog lopova. Ispričao joj je šta ga je uznemirilo, ali mu se ona samo bez riječi nasmiješila, a zatim se popela u svoje odaje. Učinilo mu se da od nje dopire neobičan miris lišća, mahovine i šipražja, kao da je puzala kroz šumu. Poslije toga je sve utihnulo, pa je ugasio svijeću i pokušao zaspati.
Sebastian Barry, “Tajno pismo”, s engleskog prevela Jovana Šego, Buybook, 2024.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook