SUTRA Trebaće mi stokrila oluja za ovo malo prašine na srcu. I za ovo srce. Večernje raspirivanje vatre klečeći. Duboki skokovi s prozorske daske u dvorište. Vjera u čudo. Vjera u čuđenje. U oca, kad izlazi iz nužnika, za jednu rupicu na opasaču bliži Hristu. FOTOGRAFIJA IZ 1962. Majka gleda kroz prozor, u nebo, u veliku, velursku, pozivajuću protupriliku. I prstokršljivo je osmjehnuta. Nema stola. Nema sestrice, nema dozivanja sa svojim tijelom. Uljudno, sa distance, peć grije atmosferu roditeljskog doma. Ali oca još nema. Svi čekamo oca. Kad otac uđe u sobu, soba stekne ćoškove. OPTOČJA Zimi Čitam western romane – zapravo humusni postmodernizam Zapada; Istina nije pucanj iz revolvera. Dah na oknu pravi osrebreno sljepilo; Grije nas peć Kao da je neko u našoj kući Zaboravio svoju ruku sličnu solunaru: Ništavilo nevinosti. STANOVANJE Sjedimo u sobičku, sklepanom jedva, od razvaljene kolijevke. Nad našim glavama, nadgrobnim, tek osvanulim tek pomilovanim, zuje, lete na jug, muhe. SAMAC Nikog u kući nema, sem tebe koji otvaraš vrata mjaukanjima, vlastitom kašljanju, koji se ujutru spotičeš o ruku što prinosi razbijenu šolju, u kojoj drhti kajmak, nikog pomjeraš svoje tijelo kao televizijsku antenu nakon nevremena nikog osim tebe i tvoga lika uredno položenog među uštirkanim košuljama SMETLJARI, PERO Marljiv kao razgažen mravinjak, drevnim bojicama crtam svoju kost. Bočice sa lijekovima, svjetlucaju na prozorskoj dasci kao riječi i na rane su popali U daljini: nečiji obli potiljak, zaleđeni plovak, i trom glas kroz šljunak grca. Put podsjeća na podvijen rep. Ujutro smetljari odnose pero, žene iz ponjava istresaju vruć prah. I dan, na par sati unajmljena dadilja, ulazi u stan.