1.
Kolege i kolegice iz osnovne škole, koji su sa mnom bili u razredu i u gimnaziji, svake godine organizirali bi piknik na kome su se družili s ostalim kolegama i kolegicama iz osnovne škole koji su se pak upisali u druge srednje škole. Da se podsjete lijepih dana koje su proživjeli zajedno u prvih devet godina svoga školovanja. Kada sam njihov prvi poziv odbila s obrazloženjem da ne znam o kojim to oni lijepim danima govore, ljubazno su mi savjetovali da ne budem toliko negativno nastrojena protiv svega i svačega. Pa nije bilo u osnovnoj školi ničega tako šokantnog, samo smo se igrali. Ne svi, htjela sam započeti svoje objašnjenje. Zaustavila sam se prije nego što bih morala pojašnjavati kako me je bio stid kada smo u petom razredu na školskom igralištu polagali ispit iz bicikla i kada mi je nasred poligona spao lanac. I da sam zatim morala nositi svoj bicikl po stepenicama do domara kojega nisam našla, pa sam sat i pol sjedila pred vratima malene prostorije ispred knjižnice u kojoj je obično radio. Kad je došao i popravio mi lanac na biciklu, vratila sam se na školsko igralište na kome više nije bilo nikoga. Pa nisu mogli tek tako zaboraviti na mene, govorila sam samoj sebi na putu do učionice.
Kada sam se pojavila na vratima, razrednica mi je rekla da brzo sjednem jer svi već pišu o tome kamo će ići na izlet s biciklom. Ako budem htjela, moći ću ponovno polagati ispit za nekoliko mjeseci, ohrabrujuće mi je namignula. Ali to je bilo nepravedno, sat i pol čekala sam na domara, nisam izustila. Zašto me nitko nije došao potražiti, nisam izustila. Kada sam se vraćala kući, razmišljala sam o tome kako ću reći da nisam položila ispit njemu. Sigurno će biti razočaran, ujutro je stvarno išao sa mnom do škole i pomogao mi nositi bicikl do igrališta. Iako je bicikl već bio star kada sam ga dobila. Neću uopće ni reći da je za sve kriv lanac, ponovno će pomisliti kako sam nezahvalna i da se neprestano uspoređujem sa svojim kolegama i kolegicama. Ma znao sam, rekao mi je kada smo zaključali bicikl u podrumu, ni za što ti nisi sposobna.
Njima je to možda zaista bilo zabavno kada sam za maškare došla u sasvim običnoj suknji i majici, s plavim krilima na ramenima i vilinskom palicom u džepu, koju sam odložila na pod kada nam je učiteljica naredila da spremimo opasne predmete. Smijali su mi se jer su mislili da ne razumijem što su to opasni predmeti – po njihovom mišljenju to su bili samo mačevi i strijele koje su sa sobom donijeli dječaci. Krila si vjerojatno kupila u Lidlu, rekli su mi. To su bile moje prve maškare u životu. Nitko mi nije rekao što su to maškare, zbog čega smo se morali prerušavati. Samo sam te godine došla namaskirana, sve druge ostala sam Zina za maškare.
Oni su grupni rad u nastavi bez sumnje doživljavali kao igru jer su ih roditelji vodili u knjižnicu, nalazili im izvore, pisali što moraju reći, pravili im plakat… Ja sam svoje roditelje, kada smo Tina i ja trebali predstaviti potrošačko društvo, cijeli tjedan molila za dopuštenje da mogu pozvati Tinu k meni kući. Da ja idem k njoj, nije dolazilo u obzir. U knjižnici sam redovito posuđivala knjige koje sam željela pročitati, kao i one koje su mi se činile primjerenim za pokazivanje njima. Prve bih obično ugurala u hlače i prekrila ih majicom, povremeno i jaknom, druge sam držala u rukama. Kada bih došla iz knjižnice, obično bi me čekala inspekcija s pitanjem što sam to posudila. Već su među knjigama koje sam im pokazivala nalazili takve koje su im se činile neprimjerenima. Zbog čega bih čitala o mladom paru koji se izgubi u šumi, o djevojčici koja ima anoreksiju… ispitivali su me. Zbog knjiga si takva, zaključili su. Luda. Za njih su svi koji ne misle kao oni ludi. Svakih nekoliko tjedana znali su mi zabranjivati odlaske u knjižnicu i posudbu knjiga. Na sreću, nisam imala neprestani nadzor nas svakim svojim korakom, tako da bi mi povremeno uspijevalo otići do knjižnice odmah nakon nastave, prije nego što bi se njih dvoje vratilo s posla, te donijeti kući sve knjige koje sam htjela pročitati. Za svaki slučaj uvijek bih ih skrivala u torbi ili pod majicom. Te se navade još uvijek nisam riješila. I dalje guram stvari u hlače kada me nitko ne gleda, iako je to potpuno nepotrebno. Čini mi se da bi me, na primjer, svi kod kuće gledali čudno, kada bih pošla iz sobe u kupaonu s uloškom u ruci. S britvicom, češljem. S bilo čime.
Dok smo Tina i ja sjedeći na podu zapisivale ključne informacije svaka na svoju stranu plakata, Azra nas nije htjela pustiti na miru. Kada je polila sok po tepihu u našoj sobi, ona ju je odvukla u hodnik i počela je tamo mlatiti. Tina i ja to inače nismo vidjele, ali se jasno čulo kako je nešto više puta puklo. Tina nije mogla prepoznati zvuk, koji, usuđujem se to tvrditi, nije nikada prije mogla čuti, a meni je bilo jasno da Azra dobiva po leđima i nogama potplatom njezinih papuča, koje je, kao i on svoje remene, kupovala u Kosovskoj Mitrovici. Ona nije nikada koristila remen da bi nas disciplinirala, pa joj se činilo kako je manje kriva od njega kada im spočitavam to što su tukli Azru i mene. U posljednje se vrijeme pretvara kako se sa svime slaže sa mnom – ulaguje mi se dok s onim što govorim ne pređem granicu, zatim se u momentu postavi na njegovu stranu. Ako sam kod njih više od tri dana, uvijek se oko nečega posvađamo. Ona ga ne vidi kao nasilnika koji je tukao i nju i njezine kćeri. Vjeruje da se promijenio, iako nam to nikada nije dokazao. Sada se samo rjeđe viđamo, pa nemaju mogućnost da se miješaju u sve što radim. Ako bih još uvijek živjela s njima, sve bi bilo po starom. Znam.
Oni nisu vidjeli ništa lošega u tome što me je pola razreda ismijavalo jer sam imala probušene uši. Stavljaju li naušnice vama djevojčicama čim se rodite, provocirali su me. Muslimanke se prepoznaju po zlatnim naušnicama kakve ti nosiš, pokazivali su na moje naušnice i pokušavali ih skinuti. Uvjerili su me kako svi znaju da sam muslimanka zbog mojih naušnica. Uvijek kada smo bili u posjetu nekome od njegovih kolega, gledala sam u uši njihovih žena i kćeri provjeravajući imaju li zaista sve one naušnice slične mojima. Kada sam utvrdila da imaju, skinula sam svoje i kupila plastične koje nikome nisu bole oči. Kod kuće sam rekla kako sam izgubila jednu naušnicu. Njemu je bilo svejedno, možda mu je čak i godilo, u to vrijeme se još i trudio biti poput Slovenca. Smetalo mu je sve što ima neki uzorak. Izgledate kao Ciganke, govorio je meni, Azri i njoj. Nakon nekoliko godina i ostale su kolegice bušile uši i veselo pokazivale jedna drugoj kuglice koje su dobile u zlatarnici. Da im se po ušima vidi kako su Slovenke, nikada im nisam rekla. A on je jednom bubnuo kako ženske i nisu za drugo do za vješanje lančića oko vrata.
Govorila bih im kako ću razmisliti, možda mi uspije doći. Svake godine. Tu i tamo nekad je dobro ići lakšim putem. Nakon piknika uvijek bi me obavijestili kako nisam bila jedina koja se nije došla družiti. Nije me ni zanimalo tko su ostali izopćenici.
Ne mogu se natjerati da ustanem iz kreveta i pođem u šetnju po Rožnoj dolini. Kada sam sama u studentskoj sobi, čini mi se kako čujem svaki šum u hodniku. Nema nikoga s kim bih mogla razgovarati. Kad bi vikend trajao dulje, vjerojatno bih zaboravila govoriti. Kada mi se cimerica u ponedjeljak vrati u dom, zapravo se tome veselim, iako joj to nikada ne bih priznala. Toliko, da skoro zaboravim kako će se već za pola sata ponašati s omalovažavanjem prema našoj sobi i studentskom domu. Uostalom, bit će tu najviše pet dana. Nije je briga, uopće ne razmišlja o tome da je studentski dom moj jedini dom. Sa zanimanjem slušam što je radila kod svojih u Ljutomeru, pitam je, je li joj se dogodilo nešto neuobičajeno, što joj je mama skuhala da ponese u Ljubljanu. Od ponedjeljka do petka preda mnom se barem odvija život. Neprestano ulazimo u sobu i izlazimo iz nje, jedemo, tuširamo se, preoblačimo. Nešto se događa. Preuzmu me obaveze na faksu, kolegice, vožnje autobusom. Dakako da sam osamljena i tijekom tjedna, ali barem se mogu zavarati s kaosom koji me okružuje. Vikendima je tišina. Mir. Imam više vremena za razmišljanje nego tijekom tjedna i to nije dobro.
Kasnije ću se istuširati, da. Prije nego što odem spavati. Još dobrih pet-šest sati mogu raditi što god želim. Prije dvanaest sigurno neću moći zaspati. Nikada to ne mogu, neovisno o tome u koje vrijeme se budim. Jer previše razmišljam. Ne znam kako im to uspijeva, ali uvjerena sam kako većina ljudi oko mene ne razmišlja.
2.
Loša sam starija sestra. Umjesto da ja branim nju, dajem joj savjete i budem joj uzor, uvijek mora Azra braniti mene, savjetovati me i biti moj uzor. Već u našem djetinjstvu bilo je tako. Kada sam prvi put dobila menstruaciju, bila sam prestrašena. Iako smo u školi razgovarali o tome, nisam si mogla predstaviti kako to zapravo izgleda kad je dobiješ. Većina mojih kolegica tada je još nije imala, a one koje su je imale bilo mi je neugodno pitati o stvarima koje mi u vezi s menstruacijom nisu bile jasne. Znam samo da sam nekoliko dana nakon što sam je dobila mislila kako me je bog kaznio s menstruacijom jer sam čeprkala po njezinoj ladici s ulošcima u kupaonici. Jer sam joj lagala da nisam, kada me je pitala jesam li otvarala njezinu ladicu, i jer sam okrivila Azru da joj je ona otvorila paketić uložaka.
Azra me je morala smirivati, nije to božja kazna, objašnjavati kako se koriste ulošci. Sjećam se kako sam se užasavala svega što ima veze s menstruacijom. Nekoliko sam mjeseci razmišljala o tome kako će mi biti užasno kada u svojoj osamdeset i petoj neću moći sama sebi mijenjati uloške, kada će mi morati netko pomagati i pri tome. Brinulo me je već za sedamdeset godina unaprijed. Dok mi Azra nije objasnila što je to menopauza. Još uvijek mi nije jasno kako je znala sve o tome sa svojih osam godina. Otada barem više ne plačem kada je dobijem, ali mi je još uvijek neprijatno govoriti o menstruaciji. Menstruacija. Menstruacija. Menstruacija. Kod nas se ta riječ nikada nije izgovarala naglas. Ne izgovara se naglas. Posebno ne pred muškima. Boli je trbuh, objasnila mu je kada ju je pitao zašto plačem kada sam je dobila prvi put. Bilo mu je jasno što to znači, nije dalje zapitkivao. Bila ga je sramota reći naglas menstruacija, ali nije ga bilo stid čeprkati po smeću i košari za prljavo rublje i opominjati je da treba naučiti Azru i mene kako iskorištene uloške sakriti među ostalim otpacima, uprljane plahte među ostalo rublje, da se ne vide, da ih on ne mora gledati. Običaj dodatnog umatanja iskorištenih uložaka u toaletni papir i njihovog skrivanja među ostalim otpacima u košu za smeće, ostao mi je iz tog vremena. Sada to radim mehanički. Išao je tako daleko da mi je neko vrijeme nakon što sam prvi put dobila menstruaciju mirisao prste kada bih izašla iz kupaonice. Da provjeri, jesam li oprala ruke, valjda. Tako je govorio. Nije ga bilo sram da to radi. A da naglas kaže menstruacija toga se sramio. Menstruacija. Menstruacija. Menstruacija. U gimnaziji su mi kolegice pričale o tome kako im očevi kupuju uloške, kako im kuhaju čaj kada ih boli trbuh. Nisam ja tako bliska sa svojim ocem kao vi sa svojima, pokušala sam pred njima prikriti pravo stanje. Kao i uvijek. Od kolegica iz gimnazije saznala sam i to kako postoje tablete koje ublažuju menstrualne grčeve.
I žene kod nas razgovaraju u šiframa o menstruaciji. Šapuću među sobom kako ih boli trbuh jer su je dobile. Ja dobila, pa me sve boli, kaže njoj strina, kaže ona strini. Sada sam očigledno dovoljno odrasla da i mene uključuju u te razgovore. Ona mi sa svojim šaputanjem i licemjerjem toliko ide na živce da bih joj ponekad najradije iskopala oči. Preda mnom i Azrom prije godinu ili dvije počela je besramno, čak vulgarno, govoriti o tome da je boli trbuh. Menstruacija. Menstruacija. Menstruacija. Ne želim slušati o tome, već sam joj to više puta rekla. Pa i ti si žena, normalno je da žene međusobno razgovaraju o tim stvarima, umiljato mi je objašnjavala kako stvari stoje s tim. Gdje je bila kada smo Azra i ja htjele razgovarati s njom o ženskim stvarima? Malo je zakasnila. Ne može sada glumiti požrtvovanu majku. Neću joj to dopustiti! Neka se pretvara koliko god želi kako je sve zaboravila. Još joj je i smiješno kada zaboravi baciti iskorišteni uložak u smeće. Ako ga ostavi na umivaoniku, nitko ne viče na nju kako je neuredna. Azra i ja čak i spremamo za njom. Tko je tu kome majka? Zaboravila je kako se odnosila prema Azri kada je prvi put dobila menstruaciju. Ni tada se nisam ponašala kao starija sestra. Kada se zgražala nad tim kako ju je dobila prerano i tek joj s mukom dopustila da koristi njezine uloške – nisam napravila ništa. Morala sam bolje reagirati, dovoljno sam bila odrasla. I to je bila Azra. Azra. Skoro deset godina moralo je proći da počnemo razgovarati o tome. Bolje nego da nikada nismo. Morala sam bolje reagirati. Nisam smjela računati na to da Azra sve može sama. Nitko ne može sve sam. Loša sam starija sestra. Bolje bi bilo kada bi Azra bila starija od mene.
Već je kasno. Morala bih se polako ići istuširati. Valjda u ovo vrijeme neće biti nikoga u kupaonici. Subota je. Neki su stvarno bezobrazni. Sasvim im je svejedno što u domu ne žive sami, pa i drugi bi se voljeli istuširati. Čak i zvučnik ponesu u kupaonicu, pjevaju. Ne znam kako se uopće mogu opustiti pokraj tolike prljavštine u tuševima. Puni su nekakvih kukaca, mušica. Dečki su gori od cura. Mi cure barem ne šetamo polugole po domu. Istina je da nas je manje u domu od dečki, zbog toga nismo tako upadljive kao oni. Ručnik imam na stolici, pidžamu moram uzeti sa sobom, gaće, grudnjak, gel za tuširanje, šampon, britvicu ne smijem zaboraviti. Kada već idem u kupaonicu, oprat ću i zube, da riješim to danas. To je to. Mislim da imam sve što mi treba. Dobro je, nema nikoga na hodniku. Samo da još zaključam vrata. Brzo. Prvi, drugi ili treći tuš? Treći je najmanje prljav. Ući ću u treći. Ključ od sobe odložit ću ovdje, ručnik mogu presaviti da ne zauzima toliko mjesta. Čistu odjeću mogu objesiti ovdje, prljavu ću pak staviti na pod. Ništa joj se neće dogoditi u deset minuta. Pokvasit će se. Bolje je da je objesim pokraj čiste. Neću je bez potrebe još i sušiti.
Mrzim svoje tijelo. Svoje krive noge. Uopće nemam bokove kakve imaju druge žene. I niska sam. Moram prestati razmišljati o tome. Nisam više u srednjoj školi. Prestara sam za razmišljanje o tim glupostima. Za sve je krivo ono dvoje. Za sve. Ne znam u kom sam razredu bila tada. Tek sam počela nositi grudnjak. Ona mi je kupila dva siva. Jedan je imao srce od šljokica na lijevoj strani, drugi pak dvije zvjezdice. Nas tri sjedile smo u dnevnoj sobi. Azra i ja smo nešto pisale za stolom. I ja sve više zaboravljam stvari koje su me pogodile. Kroz nekoliko godina, kada se više ničega ne budem sjećala, nitko mi neće vjerovati da se to dogodilo. Odjednom se niotkuda pojavio on. Čudno sam se osjećala već kada mi je stao iza leđa. Nisam znala što će napraviti u sljedećem trenutku, nisam se dovoljno brzo odmakla od njega. Uštinuo me je za leđa, malo pod pazuh, gdje mi se u kožu urezala elastika od grudnjaka. I Zina ima šlauf, rekao je razočarano, gotovo kao da mi je htio dobronamjerno reći da sam se udebljala. Ustala sam s kauča ili sa stolice, ne sjećam se više gdje sam točno sjedila, i otišla u kuhinju. Bio me je sram reći kako sam počela nositi grudnjak. Zašto se ljutim na njega, dovikivao mi je iz dnevne sobe. Nije ga bila sramota napraviti tako nešto. A sram ga je bilo slagati u ormar moju i Azrinu odjeću. Sve što mi se događa, događa mi se zbog njih dvoje. Sve. Nije ga bilo sram reći pred stricem i strinom kako nije primjereno to što nosim majice bez rukava, da bih morala obrijati pazuhe. Sljedeći dan sam njegovom britvicom obrijala sve dlake, čak i obrve. Ja sam bila jedino dijete u šestom razredu koje je skupljalo novac da bi moglo kupiti nove žilete za brijač. Morala sam se stidjeti jer sam pred njim spomenula kako idem depilirati ruke. Što nije u redu sa mnom? Kako se usuđujem govoriti o tome pred njim, pitala me je ona, kada smo ostale same.
Brzo. Moram se vratiti u sobu, dok nema nikoga na hodniku. Gdje mi je ključ? Brzo. Ručnik ću staviti na stolicu da se suši. Prljava odjeća ide u košaru za prljavo rublje. Sutra ću je oprati. Samo da laptop stavim na stol i idem spavati.
Mene bi moralo biti sram jer se nisam pomirila s tim da su me odgajali na najbolji način koji su znali. Umjesto da sam im zahvalna za sve što su napravili za mene, spočitavam im što su Azru i mene tukli. Čak su me i u Sloveniju doveli da bih se mogla školovati, da nađem posao. Da barem nismo dolazili ovamo, uzdisao je posljednji put, kada smo se ponovno posvađali oko nečega. On mi je omogućio da imam takav život kakav imam. Izmišljam da se sve to dogodilo, govorili su mi njih dvoje.
I uopće nije istina da je bilo tako užasno. I opet sam ja bila svemu kriva. Opet je Zina luda. Ona, koja ne zna o čemu govori. Očito su mislili kako ću se jednog dana probuditi i sve ružno iz prošlosti čudesno će nestati. Kada bi ih netko vidio kako se odnose prema djeci svojih kolega i prijatelja, ne bi vjerovali da su se prema Azri i meni odnosili sasvim drugačije. Kada smo im to i rekle, ona nam je rekla da smo za razliku od te djece, nas dvije bile uvijek zrele za svoje godine. Možda zbog toga što nismo imale vremena biti nezrela djeca! Neka ne brinu, neću im kvariti njihove predodžbe. Kada stignemo, ponašat ću se kao da je sve u najboljem redu, rekla sam im pri našem posljednjem zajedničkom posjetu Kosovskoj Mitrovici. Sretnu obitelj smo odglumili već milijun puta. Prvi put sam im bez Azrine pomoći odbrusila kako ništa nisam zaboravila što su napravili Azri i meni. I da ni neću. Mogu se pretvarati koliko god žele. Smatrati me ludom i glupom. Neće me uvjeriti kako nisu krivi ni za što od onoga što su napravili. Zbog njih sam opstala. I još uvijek opstojim. I da i oni sami dobro znaju, ništa nisu zaboravili. Negirate to što ste radili jer vas ne peče savjest dovoljno da bi ste se ispričali Azri i meni, dodala sam, kada sam već izlazila iz njegovog auta.
Sa slovenskog preveo Neven Ušumović
In če vsi pozabijo, Cankarjeva založba, 2024, Slovenija