Izborni je dan. Još jedna plejada u nizu mentalnog savijanja i gubljenja dostojanstva. Kao što svako godišnje doba ima svoje nagovještaje, kada laste recimo dolaze iz južnih krajeva i nagovještavaju proljeće, tako i pojačano kretanje dva putnička vozila kroz dolinu ovog podmajevičkog sela najavljuje skorašnje održavanje izbora.
Bijeli caddy, marke VW, primjećuje se skoro svake noći na nekoliko poznatih lokacija. Ugledni privrednik Safet protivrječi sam sebi svaki izborni ciklus. Tvrdi da se više neće angažirati u obezbjeđivanju podrške jednoj političkoj partiji jer to, kako kaže, dodatno dijeli selo. Ipak, svakih izbora iz samo njemu poznatih razloga doživi novo ideološko cijepanje i ponovo se uključi. Ovoga puta, naravno, isključivo radi stabilnosti i prosperiteta sela. Njegov politički kurs nepoznanica je i njemu samome. Govori da mladima treba dati šansu, ali svaki mladi čovjek koji se okuša u politici ubrzo postaje diletant koji ugrožava jedinstvo zajednice. Safet se iskreno ljuti kada vidi podjele. U njegovoj glavi nije on taj koji dijeli ljude. Njega su natjerali da se uključi. Da nije njega, oni drugi bi sve preuzeli.
Zvuk automobila marke mercedes koji u ovim danima pojačano cirkuliše selom i zalazi čak i u zaseoko gdje njegovo kretanje nije prirodno, i okreće se uvijek kod Safetove kuće kako bi sponatno upratio ko su gosti koji potencijalno zajedno sa Safetom spremaju urotu protiv njega, drugi je vijesnik izbora u ovom podmajevičkom selu. Privrednik i poduzetnik Meho, čovjek ideje i akcije. Uvijek prvi i, po vlastitom uvjerenju, uvijek na pravom mjestu. Vlasnik svježih informacija o urotama koje sprema Safet i njegov tabor. O vlastitim motivima rijetko govori; oni se, kaže, vide kroz njegova djela. I sve ono što se dešava u ovome selu ključno je za događaje na vrhu države, zbog čega je njegov politički angažman od presudne važnosti
Svako jutro započinjao je političkim vijestima. Dok su drugi gledali vremensku prognozu i cijene stoke, Meho je pratio ministre, ambasadore i stranačke lidere. Potom bi izašao pred kuću i krenuo u obilazak sela, iskreno uvjeren da se sudbina države odlučuje upravo između seoskog mosta na početku sela i mjesne trgovine. Za Mehu politička borba nije bila pitanje interesa nego dužnosti. Istina, ta dužnost se nekako uvijek poklapala s njegovim ličnim interesima, ali on u tome nije vidio nikakvu kontradikciju.
Pored ova dva glavna politička aktera, tu su i sporedna krila koja doprinose harmoniji i dinamici praznika demokratije u ovome podmajevičkom selu. Kadir, bivši fudbaler i trgovac, posjeduje možda najzanimljiviji psihološki profil u selu. Uvijek spreman na saradnju s onim ko ponudi više. Za pristojnu sumu novca obezbijedi određeni broj glasova, a pritom se profesionalno ugradi u svaku transakciju, tako da zakine i onoga ko plaća i onoga ko biva plaćen. Vrlo vješt govornik, duhovit kad treba ismijati tuđu slabost, Kadir o ljudima zna više nego što oni znaju sami o sebi. Ne zbog neke pretjerane mudrosti, nego jednostavno zato što ima previše slobodnog vremena. Zna ko kasni s ratama kredita, kome je sin otišao u Njemačku, ko se posvađao s bratom oko međe i čija kćerka bezuspješno traži posao. Dok su drugi skupljali političke programe, Kadir je skupljao ljudske slabosti. A u ovome selu slabosti su vrijedile više od svakog programa. Nikada nije pitao čovjeka za koga će glasati. Smatrao je to amaterskim pristupom. Dovoljno mu je bilo pet minuta razgovora da procijeni šta nekome nedostaje. Ljudi rijetko glasaju za ideje, govorio je. Glasaju za ono što im nedostaje.
Mistični žitelj Samir, zvani hijena. Niko ne zna niti od cega živi niti čime se bavi. Uvijek je u samome vrhu svih zbivanja u ovome podmajevičkom selu. Malo ko se mogao sjetiti da je ikada vidio Samira kako radi bilo kakav posao, ali su ga svi viđali kako negdje ide. Uvijek je žurio prema nečemu i od nečega istovremeno. Blizak prijatelj i saradnik sa Kadirom, ali kao da između njih dvojice postoje neke nerazriješene neslugaice, pa iako rade zajedno, uvijek rovare jedan protvi drugog. Rade uvijek za istu stranku, ali uvijek za dva različita kanditata. Tarife su drugačije, tako da oni spretni birači uspiju izvući honorar za svoj glas i od Kadira i od Samira.
Žitelj Edmir. Sirov čovjek osujećene inteligencije i neostvarenih ambicija. Relativno nov na političkoj sceni sela. Predstavlja se kao glas promjene, iako pod promjenom uglavnom podrazumijeva promjenu ljudi koji imaju pristup budžetu. Njegova politička filozofija sažeta je u jednu rečenicu: “Dosta su oni krali. Vrijeme je da drugi malo kradu.”
Žitelj Zulfo, nadaleko poznat kao član svih političkih partija istovremeno. Ideološki stoji i lijevo i desno i u centru. I nazad i naprijed. I za nas i za njih. I star i mlad istovremeno. Uvijek nasmijan, vedrog duha i spreman da ošteti svačiji budžet za svoj politički angažman.Čak je i igrajući fudbal za svoj voljeni seoski klub uspijevao igrati za oba tima istovremeno. Ako bi procijenio da je jedna ekipa finansijski raspoloženija, diskretno bi joj dao prednost nespretnim startom za penal, zakašnjelim uklizavanjem ili blagovremenim propuštanjem protivničkog napadača. Bolji tim, kako je volio reći, uvijek treba pogurati. A bolji tim je nekim čudom uvijek znao pokazati zahvalnost.
Žitelj Mersed, čovjek sa dva imena i stotinu lica. Mada, ako ćemo biti precizniji, čovjek sa samo jednim licem i devedeset devet ostalih koje krije ispod tog jednog. Njegova facijalna ekspresija uvijek je ista, i u radosti, i u tuzi, i u smijehu i u zabrinutosti. Guste obrve savijene ispod kačketa daju poseban odraz ispitivačkim očima koje klize preko svakog prolaznika koji prolazi pored njegove kuće. Ruke bezbrižno savijene iza leđa uvijek bude pitanje kod slučajnog prolaznika – ima li ovaj čovjek ikakvih obaveza u životu ili je sve svoje obaveze na vrijeme ispunio pa više nema potrebu da troši energiju oko bilo čega?
Njegov politički angažman ogleda se u ubjeđivanju i obrađivanju već ubijeđenih i obrađenih glasača. Prekaljeni komunisti koji su crveni u duši bez obzira na političke vjetrove koji pušu njegova su ciljna grupa. To je simpatično društvance sklonjeno iza zidova seoske kafane, poput starog namještaja smještenog u ćošak koji više ničemu ne služi, ali ga je nekako šteta baciti. Mersed je među njima svojevrsni ideolog. Ne zato što donosi nove ideje, nego zato što iste ideje ponavlja dovoljno dugo da počnu zvučati kao mudrost.
Na današnji dan razmsrit će se mnogi čvorovi, ali će se i zamrsiti novi. Beskonačne rasprave o tome čija stranka ima veći, politički potencijal danas će biti završene. Samo nekoliko sati nakon otvaranja biračkog mjesta u područnoj školi ovoga sela, svoje imanje napustio je vrijedni domaćin i žitelj Osman. Okupiran brigama oko poslova na svome imanju, odlučio je da odmah tokom jutarnjih sati obavi svoju građansku dužnost. Krava treba da se oteli, zbog toga je nervozan i preokupiran brigama. Luft u volanu njegovog voljenog traktora fergusona, veća mu je preokupacija od svih drugih aktivnosti u ovome selu.
Užurbanim korakom priblizava se glasačkom mjestu. Nedaleko od trgovine, susreće priprevdnika Safeta koji stoji sa svojim taborom i posmatra glasače koji pristižu na glasanje. Osman spusti glavu ne bi li izbjegao Safetov pogled koji će sigurno prodrijeti duboko u njegov um i zaključiti za koga će glasati. Umoran od iscrpljujućih rasprava sa njim oko dodjele poljoprivrednih podsticaja, obeća mu svoj glas u zamjenu za pomoć pri ispunjavanju formulara. A šta ako stvarno bude pomagao? Prošle godine tri puta je išao u općinu i svaki put se vraćao sa novim papirom koji mu nedostaje. Krava se oteli za manje muke nego što se dobije taj podsticaj. Osman samo ubrza korak i taman kada mu se činilo da će do biračkog mjesta stici neopažen, najednput trznu ga baršumnasti i veseo glas žitelja Mehe koji ga presretnu na mostu u blizini skole i pozdravi ga tako srdačno kao da je sreo nekog svoga najrođenijeg. Osman jedva da poznaje ovoga čovjeka, ali nekako kao da su se zbližili posljednjih dana tokom dugotrajnih razgovora oko izgradnje pozide koja je prijeko potrebna kao zaštita od nabujale rijeke, kako bi zaštitila njegovo imanje na kojem on hrani petero gladnih usta. Meho je pokazao neobičnu susretljivost i spremnost da pomogne ovome čovjeku, ne tražeći ništa zauzvrat, osim razumije se sitnice da on i njegova porodica zaokruže njegovu stranku na izborima. Pozida bi stvarno riješila problem, pomisli on. Lako je ljudima pričati o poštenju kad im rijeka ne prolazi deset metara od štale. Ako voda odnese imanje, neće ga spasiti ni Safet ni Meho ni njihovi taborski ratovi.
Nakon sto se srdačno propitao o zdravlju i vremenskim prilikama sa Mehom, žitelj Osman nastavi svoj put prema biračkom mjestu. Gomila ljudi ima svoj prepoznatljivi zvuk. Kao roj pčela, tako se i žamor skupine ljudi čuje u daljini. Taj žamor bivao je sve glasniji kako se približavao školi. Nekoliko desetina metara od škole, pozicioniran je zeleni tabor koji bez i malo diskrecije sjedi sa paralelnim biračkim spiskom i bilježi svakog glasača koji pristize na glasanje. Posebne se oznake stavljaju shodno pretpostavci za koju stranku ce pristižući glasač glasati. Osman bi pribilježen kao njihov, i to bez njegovog znanja.
Nešto dalje od zelenog tabora nalazi se plavi tabor kojeg predvodi žitelj Kadir i njegov prijatelj Samir zvani hijena. Slabije organizovani od zelenog tabora, pokazuju znakove panike i paranoje pri dolasku svakog novog glasača. Osman potrča do škole kako bi izbjegao neugodnosti razgovora sa njima, ali nije bio dovoljno brz. Kadir ga je primijetio dok se provlačio kroz gomilu ljudi, i istovremeno dok mu prepriječi put dočeka ga prijateljskim osmijehom, upita ga za zdravlje i je li se naspavao. Zeleni tabor primijetivši da njih dvojica razgovaraju, glasno nazvaše selam alejkum i jednom i drugom. Kadir ne odgovori na selam jer bi mu to poremetilo već pripremeljeni tok misli te započe konverzaciju sa Osmanom o zaposlenju njegove kćerke o kojima su govorili danima unazad. ”Evo sad mi se čovjek javio, sve je sređeno za ono”. Kćerka već dvije godine traži posao, prođe mu kroz glavu. Ako je ovo istina, vrijedi više od svih predizbornih govora koje je slušao posljednjih mjesec dana. Osman već prilicno izmoren od svih ovih nasrtaja srdačno se zahvali i nastavi svoj put prema biračkom mjestu.
Na ulaznim vratima dočeka ga Mersed koji kao član komisije uvodi ljude na glasačko mjesto. On mu nije pravio neugodnosti, ali je Osman osjećao nleagodu jer je kamion sa rizlom sanirao put u blizini njegovo kuće neoliko dana ranije, a saniranje puta obavila je firma kandidata sa liste koju podržava Mersed.
Nakon identifikacije, Osman sjede u glasačku kabinu sa glasačkim listićem i tu nastade pravi pakao. Stotine kandidata, desetine stranaka. Sva mu se slova miješaju pred očima.
Najednom sinu mu kroz glavu da se Šarulja počela teliti. Uhvati ga panika. Mora požuriti.
Pokuša pronaći stranku za koju će glasati, ali pred očima mu se počeše preplitati lica Safeta, Mehe, Kadira i njihovih obećanja. U glavi začu glas žene koja ga po ko zna koji put pita zašto se mora treći put vraćati u grad da dopunjava dokumentaciju za podsticaj kada drugi ljudi to riješe iz prvog pokušaja. Zatim se sjeti pozide. Pa zaposlenja kćerke. Pa rizle kojom je nasut put pored njegove kuće. Pa Šarulje. Naročito Šarulje. Zvuk lupanja pokvarenog volana na traktoru parao je njegov izmoreni um.
Pogleda još jednom listić.
Ako zaokruži jedne, iznevjerit će druge.
Ako zaokruži druge, ostat će dužan trećima.
A svi su mu nešto obećali i svi su mu nešto već učinili. Svima je duužan, a ni od koga ništa nije tražio.
Osman uzdahnu.
Pažljivo uze olovku i poče zaokruživati.
Jedne.
Druge.
Treće.
Četvrte.
Kad završi, osjeti neobično olakšanje. Savjest mu je bila mirna. Nikoga nije prevario. Svakome je održao riječ.
Presavi listić i ubaci ga u glasačku kutiju ne znajući da je upravo poništio svoj glas.