Putovanje
Postojala su ta mjesta
na koja sam željela otići s tobom
Put je sasvim praktično pitanje
Prevozno sredstvo
Mjesta u kojima ćemo se zaustaviti
Trebalo bi sve to pogledati
A ipak, idemo li zbog nas
ili zbog tih prostora što nas namjeravaju
bezosjećajno mimoilaziti?
Da krenemo vozom?
Tako ćemo sve vidjeti
krajolik koji nestaje u prljavom prozoru
Pogledala sam u pod
i rekla da ne želim ići
zbog onoga što ću vidjeti
Tu negdje će morati da bude jedna kuća
jedna usamljena kuća
Ispred nje pokoje drvo i tišina
Bit će tu i žena
zaokupljena nekim poslom
ili će samo sjediti na kamenu
i gledati za vozom koji prolazi
Umjetnost gubljenja
Ne poznajem potpuniji gubitak
od ovog gubljenja tebe
od ove tišine što zaustavlja minute i sate
u dovratku soba
iz kojih smo zauvijek protjerani
Grana udara o prozorsko staklo
dosadan monoton zvuk
što uvjerava da vrijeme teče
i da su prije ovog zgusnutog zraka
koji ne uspijevamo progutati
postojali trenuci
koji su ličili na trenutke sreće
Stojimo pod tušem zagrljeni
voda se slijeva niz naša gola tijela
voda je topla i tješi nas
Posteljina je bijela u nekom nepoznatom stanu
nepoznatog grada, dok pod nama huči more
i ja spavam oslonivši lijevi obraz na tvoja prsa
Ili već u našoj kuhinji dok mi spuštaš ruku na rame
ustima prinosiš hranu što spremila sam za tebe samo
i smiješiš se blago
Kao što sad smiješi se praznina
zavlačeći se poput dima u sve te prostore
u kojima te gubim
Funkcija riječi
Mrvim tvoje riječi
komadam
glave im odgrizem
sažvačem malo
da okus ti osjetim
Prevaljam te po jeziku
udahnem višak
pa ispljunem na papir
Razmazujem prstima
Presložim slova
Od kvačica sagradim kuću u kojoj ćemo živjeti
Nakon toga
iz tvojih usta samo ljubav
kao pijesak
sipa
Naše bolesti
Konflikt realnosti i želje
svijet umoran od neuroza
anksioznih poremećaja
neusklađenosti ida i ega
Pitanja bez odgovora
Koliko je stvarno ono što vidim?
Potvrda o stvarnosti moje stvarnosti
Voz bez kočnica
Šuma izgubljena u drveću
Vrtoglavica
Strah od visine
Tuđe ime izgovoreno u noći
to nisam bila ja
sanjao si
I život poput voza na filmskom platnu
iskače iz šina
Zatvaram oči
bez snage
da uzaludnim gestom dizanja ruku
zaštitim tijelo
Talog
Taj talog što ostane iza nas
u kakav će se oblik skorjeti
da najavi samoću
Počinje davno
u trenutku kada oblačim tu ulogu
kao uredno skrojenu haljinu za dobru djevojčicu
Šutjela sam
Ne rekoh da žulja
Znaš da nisi stvaran
tek predodređen grčem tijela
pročitanim pjesmama
Kao strašni Vij
nježnost u tvrdim grudima*
Prestara sam da vjerujem
govorim u praznoj sobi, golim zidovima
Ukus tvog tijela hlapi u ustima
Zamišljen i stvaran kliziš pod prstima
Talog kafe, ostatke vrećice čaja razlijevam po tvojoj
slici
Pomislim – možda ispod plačeš
(*Blaže Koneski)
Za naše majke
Za naše majke
što nas naučiše kako bol se pod rebrima nosi
ko dukat na prsluku izvrnutom
I dah zaustavlja u prsima
kad oduzima se sve ono što nikad nam pripasti neće
a lude nam glave usanjaše na jastucima mekim
Pa ispiremo veš na ruke
pod hladnom vodom
ne bi li i srce zaledile
I iglom prikrivamo drhtaj prstiju
dok tugu ko konac ušivamo
u goblene što poslije će godinama blijedjeti na našim
zidovima
I brzim, žustrim, teškim pokretima
u tijesto od hljeba umijesimo i zvuk kojim nam srce
bubnja u ušima
i posmatramo kako se po njemu hvata smeđa tvrda
kora dok se peče
pomislivši na to srce što se više i ne čuje da tuče
Ptice i lišće i sunce umiru u našem prozoru
dok ga trljamo zgužvanim novinskim papirom
da bude što čišći, što čišći
kao da ga nema
I još samo da naučimo iz njega iščistiti
i taj odraz iz kojeg nas gleda njeno lice
dok drhtavom rukom prekriva usne
i bježe riječi
Proći će, kćeri, proći će
Njena smrt
Ubila sam je
sinoć u snu
možda sam i budna bila
Sigurno je već dugo predosjećala
to podmuklo samoubistvo
taj bodež što se u vrat zabija
polako i sigurno
Možda upravo zato i postala je
tako nesnosno divlja
krvi, mesa, ugriza
tražila je
u stravičnoj napetosti tijela
u silini žudnje i jecaja
Milovala sam joj kosu
pjevala uspavanku
oštrila nož
Vrijeme se pretače u pogrebnu povorku
Pored otvorenog kovčega
oplakujem
Japanka
U avliji
uokvirena pogledom
s mog prozora
komšijina japanska jabuka
Lagano drhti na vjetru
dok lopte je sočne
blještave na pozadini od sivog Huma
vuku prema zemlji
Sestro
prošapćem
izdrži još malo
otpast će!
Niti
To su niti što ušivamo
u tkivo svijeta
one i ja
moje prijateljice
ispuštajući onaj duboki uzdah
skriven pod dijafragmom
učahuren pod dojkama koje odbijaju stajati uspravno
još davno
pred ogledalom u kojem se naše tijelo
pokušava utisnuti u zadate okvire
Onaj uzdah kojim smo prešutjele
sve ovo vrijeme
savršene majke
podatne ljubavnice
izvrsne kuharice
I možda samo ponekad
kad noć je gusta
kao čokoladna krema
prelivena preko omiljenih kolača
ispustimo koje slovo
da otupimo oštricu
što pod rebrima živu ranu već pravi
I ne slože se ta slova u riječi
jer uši i nisu navikle na taj zvuk
Možda neko slučajno budan u taj krhki sat
na putu do kupatila
možda taj neko, tvoj muž, otac, brat
pomisli da negdje zavija vuk
Dok vjetar u našim ustima već brusi zube u bisere
za savršen osmijeh za porodičnu fotografiju
i možda upravo u tom trenutku odlučimo
ispričati našu stranu svijeta
Tanka nit, sitan vez
Pod prijetnjom smrću
Zar tako teško je odreći se svih tih sati
što ih u svojoj nesmotrenosti nazvasmo ljubavlju?
Zar ne znaš da to je samo
strah od tijela koje se raspada u zemlji
zato ga je bilo prijeko potrebno
oživjeti
samo još jednom
jer ko zna
možda već sutra
taj užasni
neizdrživi
vodoravni
položaj
I tišina
Tišina guste zemlje kroz koju ne prolazi zrak
Zato dahćemo glasno
Ali evo, već novi dan je
A mi živi smo
Sunce nezaustavno lomi horizont
Čaršafi smrde na vlagu
Čaše s mrljama od crnog vina
i puna pepeljara
upotpunjuju klišetiziranu poentu slike
Najednom svega je previše
i golog tijela i razbacane odjeće
Zaboraviti treba
Do smrti naredne
