Miroslav Ćurčić, “U Klivlendu je sve po starom”, Partizanska knjiga, 2021.
U Klivlendu je sve po starom, kaže nam Miroslav Ćurčić, te ispisujući stranice ovog romana istovremeno dokazuje da jeste, ali i nije, svuda sve isto, upravo zbog kontinuiteta promjene, nemogućnosti istinskog uvezivanja čak i s onim trenutkom u kojem jesmo. A jesmo u prostoru i vremenu, uvijek, neizostavno. Prelamajući ove dvije kategorije, poštujući linearnost, Ćurčić nam pripovijeda priču ispunjenu pitanjima, znakovima koje treba da odgonetnemo i pokušamo razumjeti na jedini istinski stvaran način – kroz sebe sebi.
Naslov nije slučajan, iako bi se moglo pomisliti da sam Klivlend nema gotovo nikakve povezanosti s ovim romanom. Klivlend je tek prebivalište Baltazara, slučajnog poznanika, kojeg Hana, glavna junakinja, upoznaje na letu iz Čikaga za Beograd, grad rođenja i odrastanja samog Baltazara i Hanine majke. Klivlend je zapad, a još nam je davno E.M. Remarque rekao Na zapadu ništa novo. Referenca se odnosi na neosjetljivost svijeta, ili one instance koja njime upravlja (šta god da to jeste), na stradanja pojedinačnih života, nemogućnosti sretnih dovršavanja ličnih priča i ukupnu ravnodušnost kao osnovni modus operandi kojim je svijet ustrojen. Taj Zapad na kojem se ništa ne događa geografski je pojam nove domovine Marte, Hanine majke, jednako i Baltazarov, kao i svih onih koji su jednu državu zamijenili drugom, u bijegu od sebe ili u potrazi za boljim životom, idejom boljeg života, svejedno je, do konačne spoznaje da nikada zaista ne možemo ni otići, ni pobjeći. Gledano s druge strane, i Beograd je Klivlend, Zapad. Kako sam već rekla, osnovna sila je ravnodušnost, a svako mjesto je jednako bilo kojem drugom.
Hana to zna jako dobro, zato je hladna, racionalna, emocionalno neuključena, paradoksalno psihologinja, koja u svim situacijama kao da citira iz psiholoških udžbenika, osiguravajući svoju poziciju izmaknutosti, dok obilazi Beograd sa spiskom imena koji joj je ispisala majka, ljudi koje treba da posjeti, sklapajući sliku prethodnog Martinog života. Ni u toj postavci, na kojoj je zasnovana struktura ovog romana, ne postoji svjesna intencija. Putovanje je zamišljeno drugačije. Njemu je trebala prisustovati i Marta, Hana je ona koja nije željela ići, nezainteresovana za tu stranu, drugu domovinu, o kojoj joj majka nikada nije govorila. Marta je doživjela moždani udar i Hana se odlučuje krenuti sama. Životom upravlja slučaj, stvari jednostavno jesu, nema razloga. Svakom može da se desi moždani udar, pomislila je pre neki dan, dok je na pauzi pila kafu u Starbaksu. Slučaj pokreće radnju, putovanje, a putovanje je uvijek obećanje kretanja, vertikalnog, izlaska iz normalnosti svakodnevice. To je okvir koji Ćurčić postavlja, da bi vješto iznevjeravao naša očekivanja, jer u svijetu kojim upravljaju slučaj i ravnodušnost sve jeste moguće, ali se neizostavno postavlja pitanje smisla, značenja događaja koji se dešavaju i njihove mogućnosti da naprave bilo kakvu promjenu.
U tom kontekstu važnu ulogu igra i vrijeme. Ćurčić poštuje njegovu linearnu logiku, pri tome ne mislim na sižejno tretiranje vremena, već na pravolinijsku neumitnost životnog vremena, onog kojim je svakim trenutkom prethodni nepovratno izgubljen. Pitanje koje se postepeno postavlja, dok ne zadobije svoj potpuni, poražavajući oblik jeste: kakvo je značenje tog vremena i svega što se u njemu odigralo? Martin beogradski život, život u Čikagu, Hana koja ne poznaje prijašnju Martu, Preljubnicu, strastvenu i živu, Hana koja ne poznaje ni Beograd, u kojem nevoljko sastavlja fragmente te nepoznate Marte, Hanin stvarni život u Americi, gdje nema bliske odnose ni s kim, ni majkom, ni ljubavnicima (redovno oženjenim muškarcima s kojima je rizik uvijek minimalan s jasno definisanim pravilima igre). Adam Raub, nekada opsjednut ljubavlju i ljubomorom, sada gotovo nepomični starac – od potentnog viteza do nadrdanog živog leša. I šta je sve to? Ništa, eto tako, život, slučaj, svejedno je. Sve, čak i pitanje očinstva. U svemu, oko svega, iznad i ispod je vrijeme. Džimi nije shvatio šta je hteo da kaže, ali mu se svidela mogućnost da se vreme zaustavi. Naročito u trenutku u kome se on osećao dobro.
Moguće je i da ovaj roman najviše od svega govori o ne/mogućnosti bliskosti. Kroz tretiranje prostora Ćurčić nam vrlo uvjerljivo oslikava neizbježnost bliskosti, koliko god da je ona neosviještena, što tekstu daje filmsku atmosferičnost. Glasovi na hodniku hotela, prigušeni smijeh, pogled s prozora na pješačku ulicu. Zamišljao je ljude i njihove živote iza zidova koji su ga okruživali. Kako spavaju, vode ljubav ili možda nešto čitaju, takođe očekujući san. Onda mu se pripišalo. Atmosfera se postiže slikama i zvukovima: Zveckanje čaša i žamor ljudi dopirali su kroz otvoreni prozor. Ubrzo više nije znala s koje strane svesti dolaze ti zvuci. Naglo je otvorila oči. Zvuci su se i dalje čuli. Odjednom ju je ophrvao osjećaj da se život odvija dole, na ulici, mimo nje. Iz gotovo neizdržive fizičke blizine osjećamo samo samoću. Samoća je nekada u redu, ali povremeno ti prosto treba dodir. Da li je taj dodir ono što nas dijeli od potpune poraženosti ili je posljednja prepreka do potpune slobode, još je jedno pitanje koje ostaje otvoreno da ga postavimo sami sebi.
Kroz ovaj roman, koji govori i o ljubavi, odnosu majke i kćerke, generalno ulozi roditelja, istinama koje dijelimo i sakrivamo, nostalgiji i pripadanju, Ćurčić nam između ostalog postavlja i bazično pitanje o humanosti u kontekstu ljudske povezanosti, emocija i vrijednosnih sistema ovog vremena.
