Ne podnosim baš najbolje te Nove godine. Te trideset i prve decembre. Ponoći. Prije toga okićene jelke. Planiranja. Haljine. Iščekivanja. Sreća. Sreća. Sreća. Opet radim za Novu. Ne zbog para, već da popunim tu rupu u vremenu koja me tjera na patetiku. Kad ti je dvadesetak imaš li pravo da plačeš zbog iznevjerenih očekivanja? Premlada si za to – kažem sebi dok oblačim crne čarape, crnu suknju, bijelu košulju i crni prsluk. Ne stavljam leptir mašnu odmah. Nju ću prišarafiti na svoju tužnu uniformu kada dođem tamo. Royal Albert Hall. Nekad sam ga zamišljala. I sebe kako sjedim u jednoj od loža i gledam neki koncert. Neki dobar koncert. Možda lažem. Možda nisam ni znala za Royal Albert Hall dok nisam došla u London. Možda se i on slio u masu onih stvari koje su zadobile značenje tek kroz sve ono što mi ne pripada. Čeka se 1993. Još jedna godina koja će se otrpjeti. Tada još ništa od toga ne osjećam. Sve ću to otplakati dvadeset godina kasnije. Bez ikakvog posebnog povoda, samo zato što ću osjetiti da vrijeme zaista teče. Pored okićene jelke i stola prepunog hrane. Da vrijeme teče. Da je vrijeme nešto zubato i ružno što jede sve pred sobom.
Prvi put radim na tom mjestu. Ali takva je priroda tog posla. Čekaš da te zovnu i kažu ti adresu. Dva do tri sata posluživanja. Pare nisu loše. Premršava sam. Nije mi to važno. Odavno sam se prestala gledati u ogledalu. Ali treba nositi taj veliki vrući oval prepun hrane na jednoj ruci, dok poslužuješ drugom. Ta lijeva ruka mi se satima poslije trese. Često mislim: Ispustit ću ga. Jebe me se. Bacit ću sve to. Boli me. Ne mogu. Ali ne bacim. Stid da nekome pokvarim lijepo isplaniranu večer. Tu sam već više od godinu dana. Odavno sam naučila da nisam dovoljno važna. Da sam sporedni lik tog pretjerano realističnog romana.
Svi su stari. One su, sve do jedne, u crnim večernjim haljinama. Ruke su im gole, bijele, pjegave i naborane. Imaju skup nakit i dotjerane frizure. Muškarci su u crnim odijelima. Nema ih puno. Ni restoran nije velik. Stolovi su okrugli i po deset koraka odmaknuti jedan od drugog. Sjede po dvoje, muškarac i žena, starac i starica. Muzika je tiha i tužna. Govore malo ili nikako. Žvaču polako i odsutno, iznevjereni svojim odrazima na prozorskim staklima iza kojih London odbija ostarjeti. Pomislim da je krajnje vrijeme da odem u muzej voštanih figura. Nikad to neću uraditi. Nikad nisi otišla u Madame Tussaud? Sve te godine? Nekad slažem da jesam.
– I kakav je?
– Bezveze.
– Svašta.
– Svašta.
Konobariše nas troje. Dva Albanca sa Kosova i ja. Jedan od njih se zove Agim. Smrdi na znoj. Ne priča mi se sa njima. Ne priča mi se ni sa kim. Ali eto tu smo. Stojimo pored šanka i čekamo da pokupimo prazne tanjire i iznesemo naredno jelo. Njih dvojica mi postavljaju pitanja. Ja odgovaram. Pitaju me o Mostaru. Ne priča mi se o Mostaru. Mislim da Mostar više i ne postoji. Ne zbog rata, nego tek tako, kao da sam sve to ja izmislila. Onda oni pričaju o Kosovu. Ja se pravim da slušam. Klimam glavom na odgovarajućim mjestima. Mislim o tome kako ću plakati večeras kada se vratim u prazan stan. Zato što sam sama. Zato što sam zamislila drugačiji život. Zato što se tek kad plačem nadam da će me neko spasiti.
U jedanaest me Agim spopadne na uskim vratima kuhinje. Ne znam da je jedanaest, on mi to kaže.
– Jedanaest je! Sretna ti naša Nova godina!
Postajem svjesna da se vrijeme kreće po nekoj čudnoj razvučenoj liniji, da svi ti poredani brojevi nisu ništa više od naše potrebe da praznini udahnemo smisao. Prije nego i završim misao osjetim Agimove ruke na sebi, težak miris njegovog tijela, i njegov jezik koji pokušava da razdvoji moje usne. Guram ga sa više snage nego što sam mislila da imam. Tanjir mu ispada iz ruke i zvoni udarajući od kameni pod. Moje – mrš u pičku materinu – nadglasava Billie Holiday i sve trome glave se okreću prema nama. Sa suprotnog kraja prostorije šef sale, u nekom čudnom usporeno-ubrzanom ritmu, trči prema nama. Drži zaleđeni osmijeh sve dok mu lice ne izađe iz vidokruga preneraženih gostiju, onda se pojavljuje bijesna grimasa.
– Bloody Yugoslaves, what the fuck is wrong with you?
Sorry – to je sve što kažem. Agim ne kaže ništa. Gleda u mene sa nekim polu-smiješkom. U očima mu vidim prezir.
– Mrš u pičku materinu – ponovim još jednom.
On pogleda u šefa sale i slegne ramenima.
– Možeš ići kući. A na platu zaboravi – mirno kaže šef sale gledajući me sa gađenjem, nakon što je izračunao da će desert moći iznijeti i ova dvojica sami.
Uzimam tašnu i kaput iz kuhinje, a onda polako prelazim salu. Svi gledaju u mene. Na pola puta se sjetim da se trebam ispraviti, pokazati da me ništa od toga ne dotiče, da me se jebe za sve njih. Podižem bradu i ramena. Koračam polako i sigurno. Razmišljam da li da se na kraju okrenem i pošaljem ih sve u pičku materinu kao da sam glavna junakinja nekog zajebanog filma. Na engleskom ili na našem? Šta je ekvivalent te psovke na engleskom? Ne znam. Fuck yourselves? Tu nema majke. Engleske psovke su blijede, to mislim sve dok ne upoznam Irce, koji će trajno obogatiti moj vokabular engleskih psovki. Kad dođem do vrata noge mi drhte i ne mogu da se okrenem. Siđem niz stepenice, kroz velika vrata vani i počnem plakati. Beskućnik, zamotan u vreću za spavanje, sjedi na podu i gleda u mene.
– Imaš li cigaru?
Kopam po tašni. Evo ih. I dalje plačem.
– Vatre?
Evo i vatre. Zapalim i ja. Najradije bih sjela pored njega, ali kontam nisam još dotle došla. Stojim, plačem i cvokoćem od hladnoće. Počinje da pada snijeg. Prvi put od kada sam u Londonu.
– Jebeno prelijepo, jel de? – pokazuje rukom prema uličnoj lampi ispod koje lelujaju sitne pahuljice.
– Jeste, jebeno prelijepo – kažem ja.
Šutimo i gledamo snijeg. Voljela bih mu ispričati sve. Otkud me ovdje, kako boli i sve to. Ispruži ruku sa papirnom čašom prema meni.
– Ho’š čaja? – namigne.
Smijem se. Možda još i malo plačem, ali se smijem.
– Ne treba, hvala.
I on se smije, pokazuje pokvarene zube. Stojim tu dugo. Šutimo, pušimo i gledamo snijeg. Na kraju mu ostavim pola kutije cigara i krenem kući. Daleko je za ići pješke, ali svejedno. Ne pada snijeg u Londonu svaki dan. Možda hodajući polako skontam da sve to jeste jebeno prelijepo, ako ništa drugo onda zato što mi je tek dvadeset i nešto i što sam dovoljno mlada da zavaram sebe da svo to vrijeme koje dolazi nešto znači. Da 1994. neću dočekati na ulici sama. Da život može biti fucking beautiful.
