Derviša se jedva sjećam. Bilju sam dobro zapamtila. Imala je duge nokte s napola oguljenim rozim lakom. Zelene, krupne oči. Smeđu kosu pokupljenu u neurednu punđu. Neće da mi gleda u fildžan, dijete sam.
Što ste me pustile da pijem kafu?
Zato što već imaš rep pa se ne plašimo da će da ti izraste.
Uštine me za guzicu. Smije se. Bilja je lijepa kad se smije. Ima krive zube. Sviđaju mi se. Izgledaju kao da joj se igraju u ustima. Odjevena je u crvenu haljinu bez rukava. Vire mišice, kao prekvasale štruce hljeba. Čekam da dovrše kafu. Volim se nadvirivati Bilji nad rame, gledati u fildžan. Nabrajam sve što vidim. Morske sirene, zebre, oblake, šišmiše, vile, srca, kokoši, oči, drveće, papagaje. Đulsa je nestrpljiva. Popije kafu u tri gutljaja. Treba piti u tri ili u sedam da bi gatanje bilo dobro. Đulsa popije u tri. Doda toza u fildžan, provrti u ruci, okrene na tacnu. Čekaju. Bilja u fildžanu sve vidi drugačije od onoga što ja vidim. Ponavlja da će biti dobro. Poslije Đulsa plače u kupatilu.
Novembar je. Noću idem u Đulsin stan. Struja je davno isključena. Ne postoji način da rasvijetlim. Prepipala sam sve. Gurnula prste u svaki kutak. Prešla preko svake površine. Zavlačila ih u šerpe, fildžane, kutije soli i šećera, riže, brašna, Đulsinu odjeću, cipele, deterdžente u kupatilu, zemlju u saksijama ljubičica, pod tepihe, naslagane posteljine i peškire, podvrnuti rub store. Fotografiju nisam našla.
Ležim u njenom krevetu. Na meni je plava haljina, pocijepanih rukava, uprljana skorenim blatom. S izvana se čuje buka. Liči na rafalnu paljbu, snažne udare. Pomislim da je to sigurno vatromet. Rasprskavanje boja kao optička manifestacija sreće. Znak da će biti dobro. Izlazim na balkon. Umjesto rascvjetane svjetlosti na nebu, vidim žene na prozorima. Imaju široke duge haljine, stegnute u struku. Krinoline različitih boja. Rastvoreni kišobrani. Lagano se izdižu na prozorske daske. Bez oklijevanja nastavljaju korak dalje. Dok padaju, krinoline ne mijenjaju oblik, ostaju ukočene. Raznobojni, nepotrebni padobrani. Haljine isijavaju svjetlost. Žene izgledaju kao zvijezde uvučene u zemljinu gravitaciju. Baklje u mraku. Upaljena šibica koju u noći baciš s balkona nakon što zapališ cigaretu. Raspuštene kose im vijore. Scena je usporena dok tijela ne udare od asfalt. Rasprsnu se po ulici. Biljina crvena haljina na tvom sivom kauču. Tako to izgleda. Niko ne pjeva.
Senka Marić, “Gravitacije”, Partizanska knjiga, 2021.
Knjigu možete nabaviti na: Partizanska knjiga
