Ludilo vs. Normalnost
Izreka koja se pripisuje Samuelu Beckettu glasi: Lud je onaj čije se ludilo ne poklapa sa ludilom većine. Takva misao upućuje na nepostojanje stanja suprotnog ludilu i dovodi u pitanje ukupnost historijske misli o polaritetu ludila i razumnosti. Možda bi na samom početku trebalo razvrstati pojmove. Odrediti tačnu riječ koja stoji naspram pojma ludilo. Razumnost? Normalnost? Ako je ludilo nerazumnost ili bezumlje njegova suprotnost je razum, um. Moćni cogito kojim određujemo sebe i stavljamo svijet u postavku koja nam omogućuje da mjerimo stvarnost. Normalnost stoji suprotna nenormalnosti. Ono što je nenormalno jeste ludo. Normalnost ne može biti jedna linija jer podrazumijeva sredinu, mnoštvo djelovanja koja čine srednju vrijednost između dva ruba kojima caruje nenormalno. Sagledana u tom svijetlu normalnost podrazumijeva nejasne rubove, siva područja gdje se prihvatljivo počinje rušiti u ambis neprihvatljivog i nepoželjnog – ludila. Polje normalnosti je određeno cogitom, cogito čini normalnost, ali jednako i određuje šta spada u normalnost. Rubovi normalnosti su kao litice obavijene maglom ispod kojih zjape ponori. Zato vjerovatno i potreba za jasnom granicom, simboličnom sigurnosnom rešetkom koja će spriječiti pad. Otud valjda i potreba da se ne približava rubu. U tom smislu normalnost se postavlja kao sredina koja teži svom centru. Pitanje koje ima zastrašujući odgovor je šta je sa svijetom u kojem se svi nađemo u centru, na sredini tih tračnica beskrajne jednosmjerne pruge. U tom centru svi smo jednaki na način da smo oslobođeni individualnosti. Cijeli svijet postaje scena iz morbidnog sci-fi filma: savršena jednoličnost u kojoj nema ni osmijeha, ni boli. Tragičnost te slike se ne ogleda u njenoj potencijalnoj realizaciji, jer je ona nemoguća prvenstveno stoga što je koncept normalnosti većim dijelom usvojena nego urođena vrijednost, te po samoj prirodi čovjeka to usvajanje podrazumijeva razliku. Tragičnost slike se ogleda u težnji ka takvom svijetu, koja je prisutna u čovjeku već vjekovima, još od prvog trenutka kada je počeo onog Drugog i drugačijeg, onog čija je noga skliznula s ruba zamišljene crte, simbolične litice, da izbacuje iz polja normalnosti i naziva imenom ludaka. Ludak, kao iskrivljena slika u ogledalu, svojom pozicijom određuje mjesto koje pripada normalnom. Upravo zato ludak je potreban – da bi uvjerio normalnog da zaista postoji. Poziciju Prvog je moguće odrediti samo preko pozicije Drugog. Osjetiti da u potpunosti jesmo je moguće tek kroz odvajanje onoga što nismo. Pošto je biti – postojati kategorija čije je granice teško obuhvatiti pogledom iz našeg Ja potreban nam je Drugi, na osnovu kojeg definišemo sebe. Čini se da je upravo strah od smrti, strah od nepostojanja, ono što motivira našu neuništivu potrebu za normalnošću. Cijeli život obično prolazi kao neprekidna unutarnja borba, usklađivanje sebe prema vanjskom da bi se dokazala naša pripadnost normalnosti. Logičan zaključak koji se na kraju nameće je da to sve mora biti vezano za moć, koja nas uvjerava u našu šansu za besmrtnost. Tek zahvaljujući onom kojeg smo proglasili ludim, mi smo osigurali našu čvrstu poziciju u stvarnosti, dokazali da stvarnost pripada nama, te smo sigurni da zaista postojimo.
Ludilo i Zakon
Šta je onda ludilo? Odstupanje od Zakona, nepokoravanje Zakonu, moralnoj normi većine koja obrazuje srednju vrijednost kao jedinu prihvatljivu varijantu – normalnost, koja je formulisana u odnosu na etiku? Da li je skup moralnih normi sud koji određuje mjesto kojem se pripada? Ludilo je tu, naravno, devijacija od norme. Cijela ta postavka bi bila vrlo lako shvatljiva kada bi etika bila stabilna, nepodložna težini vremena, ista od iskona do danas. Pošto svijet ne funkcioniše na takav način, pošto je moral promjenjiva kategorija uvijek nanovo određena kulturološkim, civilizacijskim i inim promjenama unutar pojedinih epistema, njegova promjenjivost povratno utiče i na ludilo. Ili barem njegovu definiciju. Ako ludilo nije isto prije hiljadu godina i danas, ako se nešto što se tada smatralo ludilom danas ne vidi u istom svjetlu i obrnuto, onda nije moguća ni čvrsta, postojana definicija samog ludila. Ne samo da nije moguća sveobuhvatna definicija na nivou koji odolijeva historiji, već upravo ta promjenjivost u percepciji pojma upućuje i na moguću misao da ludila nema, jednako kao što onda nema ni normalnosti ili razumnosti, jer ako se njihove granice pomiču, ako ta dva svijeta otimaju jedan od drugog dijelove teritorija koji pripada stvarnosti, i pošto je budućnost neminovna i sklona da prati inerciju smjene epoha, etičkih sistema i svjetonazora, onda jedino što možemo znati sa sigurnošću je da su i ludilo i normalnost kategorije kojih jednako ima, kao što ih i nema, odnosno one nisu ništa do zamišljene crte, koje su opet samo način kojim se pokušava napraviti poredak u svijetu – Zakon koji nam omogućava da vjerujemo da je stvarnost stvarna i da mi u njoj zaista postojimo.
Ali prije konačnog zaključka potrebno je razmisliti o ludilu. Da li ono podrazumijeva ukupnu neprilagođenost normi, u svim aspektima bića, ili neprilagođenost samo nekim od etičkih pravila iz ukupnog sistema? Ako se radi o drugom, kao što se čini da jeste, ključno je postaviti pitanje: gdje i kako se povlači ta granica? Koliko nerazumnosti je potrebno da bi se zvalo ludilom? I još važnije, koja i kakva je ta hijerarhija normi u odnosu na čije se nepoštivanje vrednuje ludilo? U ovom trenutku čini se preobimnim poslom pokušati poredati moralne zakone po hijerarhiji važnosti. Ali u kontekstu ovog teksta to nije ni potrebno. Možemo krenuti od onoga koji je, vjerujem, po općem mišljenju najvažniji: Ne ubij! Poklapa se i s religijskim imperativima, čini se najstarijim u smislu ukorijenjenosti u prirodu čovjeka kao civiliziranog bića. Pa ipak. Čovjek koji ubije drugog se automatski ne smatra ludim. Traži se razlog za njegovo djelovanje. Ako postoji razlog koji tu akciju čini razumljivom, iako ne nužno etičnom, ubica je samo zločinac, ludak nije. Zaključak koji se nameće je da je normalno ubiti ako za to imamo razlog. Nije preporučljivo, jer ćemo biti kažnjeni oduzimanjem slobode, ponegdje i života, ali i dalje pripadamo polju normalnosti. Ako se ustanovi da ne postoji razlog, odnosno da je razlog ludilo, mi nismo zakonski odgovorni za čin ubistva. Ludilo ostaje u polju koje je izvan stvarnosti, i time i normalnosti. Onaj koji čuje glasove koje drugi ne čuju se automatski smatra ludakom. Iz banalnog primjera možemo doći do jednostavnog zaključka: ludilo je ono što nema uporišta u cogitu. Ono što cogito ne prepoznaje kao moguće odbacuje se kao ludo. Prosta logika vodi u zaključak: ludilo je ono što je nemoguće i kao takvo atak na stvarnost. Stvar bi bila sasvim jednostavna da je cogito jednoznačan, da zaista sve spoznaje na principu 1+1=2. Međutim, koliko god da je takva matematika njegova težnja, u praski se uvijek javlja međuprostor, sivo područje koje traži složenije formule što svojom kompleksnošću prelaze u iracionalno, te samim tim ruše osnovni princip od kojeg su počele. Da nije tako, svijet bi bio mjesto nastanjeno identičnim jedinkama, bez razlike u mišljenju. Ali razlike u mišljenju postoje. Upravo zato norma je uvijek kompromis. Prezaposleni ego, umoran od usklađivanja, od svih tih loptica u letu, pristaje na ponuđenu stvarnost, jer ne bi da padne s tog ruba – s litice u ambis ludila.
Historija ludila
Drevni narodi su one čije je ponašanje insistiralo na odstupanju od običaja, od normi svijeta kojem su pripadali, vodili šamanima i vračevima koji su magijom pokušavali da vrate pojedinca u stvarnost, u pretpostavljeni red, Zakon. To je neodvojivo od kosmosa kojem se pretpostavlja sklad, dok se haos odbacuje kao nepoželjno – ono što ruši postavku koja omogućava postojanje smisla. U Lacanovim terminima to bi značilo insistiranje na stvarnosti i odbacivanje stvarnog. Mnogi narodi su vjerovali da su poremećaji u ponašanju posljedica gnjeva bogova. Prevladavalo je vjerovanje da se duhovi i bogovi nalaze u stalnom sukobu, te da ti sukobi vode do duševnih poremećaja pojedinca. Smatra se da se u drevnoj Kini liječnici po prvi put bave pitanjima ludila kao duševne bolesti, i tu nalazimo najranije opise psihičkih bolesti, koje se tumače kroz koncept jina i janga, što se u primjeni na ljudsko tijelo čita kao prisustvo njegovih pozitivnih i negativnih snaga, koje su u međusobnom skladu i suprotstavljenosti, te se kroz njihovu ravnotežu postiže fizičko i mentalno zdravlje. U drevnoj Indiji se pak smatralo da su jake emocije ono što vodi do slabosti, fizičkih bolesti i ludila. Čovjeku se pretpostavlja urođena narav, te se ističu tri emocionalna nivoa u čovjeku: mudrost i prosvijetljena dobrota, nagla i nepromišljena strast, što je izvor zadovoljstva i boli, te surova nezrelost i neznanje, što je temelj životinjskih nagona. U Babilonu se ludilo i bolesti vezuju za demone, a istjerivanje duhova iz tijela se obavlja lijekovima, ispovijedanjem i drugim metodama koje su trebale da udovolje bogovima. U starom Egiptu ludilu se pridavalo magijsko značenje. Uzrok ludila se vidi u astronomskim fenomenima.
U Staroj Grčkoj Herodot ludilo pripisuje božjoj kazni. Tales ludilo proučava kao prirodni događaj, traži fizičke zakonitosti u nastajanju ludila, uvodi geometrijsku proporciju kao temelj zdravlja i tvrdi da je većina uzročnika ludila urođena. Pitagora mozak smatra središtem ljudskog intelekta i izvorištem ludila. U Antici epilepsija, kao i neke druge bolesti koje su za simptome imale poremećaje svijesti, su dugo smatrane svetim bolestima. Tek Hipokrat s epilepsije skida plašt svetosti i upućuje na njeno fiziološko porijeklo. U Antici se kroz proučavanje utjecaja klimatskih faktora na zdravlje razvija učenje o četiri tjelesne tekućine, četiri humora, četiri soka koji kolaju kroz čovjekovo tijelo, određujući njegov karakter, način na koji on preživljava svijet. Zdravlje se ogleda kao eukrazija (dobro miješanje) četiri soka: sluzi – koja je hladna, žute žući – koja je suha, crne žući – koja je mokra i krvi – koja je topla. Do bolesti dolazi zbog poremećaja u mješavini sokova (diskrazija). Nije nevažno spomenuti da upravo od tog učenja o četiri humora potiču nazivi za karaktere čovjeka (sangvinički, flegmatični, kolerični i melankolični). Liječenje se sastoji u ponovnom pokušaju uspostavljanja ravnoteže među sokovima. Hipokrat je bio mišljenja da su duševni poremećaji rezultat bolesnog mozga, te je ludilo po tome bolest, čije objašnjenje treba tražiti u fizičkom, a ne božanskom. U odnosu na učenje o humorima Hipokrat je opisao i klasificirao epilepsiju, fobiju, maniju, melankoliju, paranoju, psihozu, histeriju i druge bolesti. Platon dušu dijeli na tri dijela: racionalnu, nagonsku i duhovnu, te smatra da do duševne bolesti dolazi kada racionalna duša izgubi utjecaj nad nagonskom. Aristotel je utemeljio formalno mišljenje, i zalagao se za empiriju i indukciju, te smatrao kako je mišljenje nadređeno osjećaju. Smatrao je da je san odraz aktivnosti prethodnog dana i kao takav bitan za zdravlje. Teofrast je opisao različita psihička obilježja i nazvao ih karakterima.
Hipokratov pristup bolestima imao je velikog utjecaja na srednjovjekovnu medicinu, te naravno prije toga i na medicinu Rimskog carstva, gdje se u potpunosti prihvatilo mišljenje da je uzrok duševne bolesti smješten u mozgu. Duševni poremećaji se dijele na tri tipa: laxum – koji obuhvaća apatiju, strah i melankoliju, zatim strictum – što obuhvata ekscitirano i agresivno ponašanje i mixtum – koji sadržava elemente oba prethodna stanja.
Srednji vijek je period ljudske historije kada je prisutan demonološki pristup: ludak je onaj kojeg je zaposjeo demon, zao duh, kojeg treba istjerati iz tijela. Ludilo je kazna u svijetu u kojem je sve podređeno religiji. Ali ludilo je dio tog svijeta, uklopljeno u teološku sliku stvarnosti, u hijerarhiju grijehova, otkriveno i izneseno na svjetlost. Zlo, da bi bilo kažnjeno i uništeno, mora da bude izneseno na svjetlost dana.
Renesansa otkriva ludilo u novom svjetlu. Ludilo počinje da opčinjava, nemoguće životinje, proizišle iz čovjekove mašte, postale su tajna priroda čovjekova (Foucalult, 1980), ludilo u stvarnost unosi jednu čudovišnu dimenziju. Ludilo opčinjava zato što je znanje, ezoterično znanje, nedostupno i pogibeljno znanje, koje ludak u svojoj bezazlenoj šašavosti ima (Foucalult, 1980). To razigrano ludilo koje širi sliku stvarnosti, smješteno u predjele konačnog gdje ništa nije isključeno, to ludilo koje se smije životu, stvarnosti, jer obuhvata smrt i tačku u kojoj se ona sabire sa životom nalazimo u Cervantesovom romanu i Shakespeareovim dramama.
Kod Servantesa i Šekspira ludilo uvijek zauzima izuzetno mesto, u tom smislu što je bez pribježišta. Nikada ga ništa ne privodi ni istini, ni razumu. Ono vodi jedino rascepu i, odatle, smrti. Ludilo, u zaludnim svojim rečima, nije taština: praznina koja ga ispunjava jeste „zlo koje prevazilazi moju praksu“, što reče lekar povodom Ledi Magbet; to je već potpunost smrti: to je ludilo koje nema potrebe za lekarom već samo za božanskim milosrđem. Blaga radost, kakvu je Ofelija na kraju našla, ne usklađuje se ni sa kakvom srećom; njena beslovesna pesma isto je toliko bliska suštini koliko i „krik žene“ koji duž hodnika Magbetovog zamka objavljuje da je „Kraljica umrla“. (Foucault, 1980)
Ta uklopljenost ludila u svijet, neinsistiranje na njegovoj isključenosti, već s klasicizmom se zauvijek briše. Ludilo u klasicizmu, kako kaže Foucault (1980), prestaje da na granicama sveta, čoveka i smrti, bude figura eshatologije; tama u koju je ono uprlo bilo pogled i iz koje su se rađali oblici nemogućnog, raspršila se. Stvarnost insistira na svojoj realnosti, prikrivaju se pukotine iz kojih je nadiralo stvarno, nema mjesta za smijeh, na smrt ozbiljni cogito konačno započinje svoju apsolutnu i sumorno vladavinu. U 17. stoljeću su ispražnjena prihvatilišta za gubavce, pošto je ta bolest iskorijenjena. Te građevine, uniženi prostori koji su u svojim mračnim, hladnim sobama čuvali sve te Druge koji su nepoželjni u stvarnosti, koju je pokušala poharati smrtonosna bolest, sada zjape prazne. Diljem Evrope se u te sumorne zgrade počinju naseljavati novi Drugi, novi nepoželjni – oni koji kvare sliku čovjeka o sebi, a koji su opet nužni da bi čovjek mogao da izgradi sliku o sebi. Skriveni zidinama zločinci i ludaci stoje kao opomena, kao podnožje litice ispod uspona normalnosti. Foucault primjećuje da je do klasicizma ludilo bilo vezano za imaginarno. Od klasicizma nadalje ludilo se opaža kao prelaženje granice građanskog poretka i svetih međa njegove etike. U središtu cijele te priče je pitanje rada, kao obaveze svakog moralnog i normalnog čovjeka. Rad, po Foucaultu, predstavlja etičku vježbu i moralno jamstvo. Spremnost za rad, za korisnost društvu je pristanak na etičku pogodbu o ljudskom bitisanju. Rad i religija su kategorije koje omogućavaju društvu fukcionisanje u okviru zamišljene stvarnosti. U klasicizmu se za ludilo veže i novi oblik svijesti: stid. Ludilo je nemoguće i neprihvatljivo u građanskom društvu, ono kvari našu sliku o sebi, zato ga treba sakriti. Ta svijest se nije mnogo promijenila ni do danas, bez obzira koliko mi želimo vjerovati u suprotno. Danas se ludilu priznaje da je bolest, ali i dalje nosi stigmu srama, koji treba sakriti.
U klasicističko doba, ludilo pokazuju, ali s onu stranu rešetaka; ako se ono i ispoljava, to je na odstojanju, pod pogledom razuma koji s njim više nije u srodstvu i ne mora da se i dalje oseća neprilično zbog prevelike sličnosti sa njim. Ludilo je postalo stvar za gledanje: ne više čudovište u dnu sebe sama, već životinja čudnovatih mehanizama, bestijalnost u kojoj je čovek je odavno poništen (Foucault, 1980).
U klasicizmu ludak je animalnost, životinja u čovjeku, on nije bolesnik. Zato ga se ne liječi, on se kažnjava. Kažnjavanje poništava ljudsko, a životinja biva ukroćena (Foucault, 1980). Animalnost podrazumijeva slobodu, i zato potreba da se životinja ukroti, jer stvarnost nema prostor koji može podnijeti apsolutnu slobodu. Stvarnost podrazumijeva Zakon, a Zakon je moguće održati jedino kroz striktna pravila. Zato ono što narušava Zakon mora biti isključeno.
U posmatranju historije odnosa prema onome što se naziva ludilo period klasicizma je važan jer se taj osjećaj, taj odnos prema ludom, ludaku, bez obzira na svu misao o psihičkim bolestima koje su ispunile 19. i 20. stoljeće, uz sve promjene terminologije, u svojoj osnovi, zadržao i do danas. Promijenili su se načini liječenja i uslovi hospitaliziranja – zatvaranja, ali percepcija, način na kojeg vidimo ludaka je u velikoj mjeri ostao isti. On je dalje onaj Drugi, onaj kojem je izmakla stvarnost, onaj kojeg želimo sakriti, onaj koji nema moć. U hijerarhiji stvarnosti on je uvijek na poziciji ispod naše, manje vrijedan, ali, iako ne želimo priznati, i prijeko potreban, jer tek u odnosu na njega mi znamo svoje mjesto. Njegovo postojanje je dokaz naše normalnosti. Narušavanjem Zakona onaj kojeg zovemo ludim stvara prostor u kojem je Zakon jedino moguć. Ludak, koji je to što jeste upravo zato što je nemoguć, omogućava stvarnost u kojoj je ludilo moguće kao nemogućnost postojanja. Nemogućnost je jedina mogućnost ludila. Čim postane moguće ono prestaje biti ludilo.
Ludilo – klacifikacijski okvir
Kroz historijski pregled misli o ludaku, o mahnitom, o duševno poremećenom ili mentalno bolesnom, kako god da ga je koja epoha nazivala, bez obzira na razlike u pristupu ili empatiji, kao zajednička crta ostaje slabost. Ne slabost duha ili fizička slabost, nego slabost u omjeru snaga moći kojima pripada realnost. U percepciji ludak je uvijek onaj slabi, onaj kojem nije dostupna Istina normalnosti. Normalan je onaj koji ima moć, jer poznaje Istinu. A Istina se spoznaje isključivo cogitom, koji vrijednosti većine uzima kao jedini parametar u kojem se Istina može oblikovati. U okviru moderne psihijatrije, u definiranju normalnosti, kao zajedničko svim definicijama stoji da je normalnost sposobnost vlastite prilagodbe na zahtjeve drugih osoba i na okolinu, te sposobnost za djelovanje. Dakle, normalno u svojoj osnovi zahtijeva prilagođavanje, i čovjeka kao društveno biće. Prilagođavanje Zakonu, srednjoj vrijednosti u koju se više ili manje udobno smjestila većina, društvo. Kao nenormalno, za koje se u modernoj medicini koristi prvenstveno termin patološko, a često i abnormalno, iracionalno, bolesno, morbidno, odstupajuće i aberantno, se shvaća ponašanje koje se: rijetko pojavljuje (ponašanje koje ne ispoljava većina), očituje se kao nepridržavanje normi, uključuje osobnu patnju i pomanjkanje uvida u sebe, predstavlja opasnost (za sebe ili druge), manifestuje se i kao poremećaj funkcioniranja u jednom ili više životnih područja, karakteriše ga iznenadnost u pojavljivanju, te nepostojanje izbora o pojavljivanju (nije voljno ponašanje). Dalje, u definiranju psihičkih bolesti u psihijatriji vrijedi mišljenje da je čovjek psihički bolesnik ukoliko ima simptome psihičke bolesti koji zadovoljavaju određene dijagnostičke kriterije, odnosno klasifikacijske. U tom smislu, u ovom trenutku ljudske historije, nenormalno je ono što je do sada prepoznato kao takvo, te u skladu s tim klasificirano. Takav pristup u psihopatologiji upućuje na težnju ka egzaktnosti, što se može smatrati kao značajna osnova za kritiku ove grane medicine. Koji je to parametar koji čovjeka, kojem se od iskona priznaje njegova jedinstvenost i individualnost, može razvrstati na bolesnog i zdravog na osnovu načina na koji pristupa stvarnosti, odnosno da li kao stvarnost shvaća isto ono što i većina drugih? Za primjer nedostatnosti načina uspostavljanja dijagnoze, na osnovu simptoma koji vode u klasifikaciju određenog psihičkog poremećaja, možemo uzeti poznati Rosenhanov eksperiment iz 1972. godine u okviru kojeg su dobrovoljci, koji su u odnosu na sve psihološke kriterije procijenjeni kao mentalno zdrave osobe, poslani u dvanaest psihijatrijskih ustanova diljem SAD-a. Svi pseudopacijenti su simulirani slušne halucinacije, te su svi od reda hospitalizirani. Po hospitalizaciji, svi pacijenti su izjavili da su simulirali simptome i cijelu priču izmislili, te se nastavili ponašati na način koji se uobičajeno smatra savršeno normalnim. Ni jedna psihijatrijska ustanova nije pristala da otpusti pacijenta, čak ni kada im je rečeno da se radi o eksperimentu. Zadržani su na liječenju po devetnaest dana u prosjeku (sedam do pedeset i dva dana pojedinačno) i svima je dijagnosticiran psihički poremećaj: jedanaest šizofrenija i jedna manično-depresivna psihoza. Kao drugi dio eksperimenta Rosenhan je najavio psihijatrijskim bolnicama dolazak pacijenata koji će simulirati simptome u naredna tri mjeseca. Iako nije nikoga zaista poslao, bolnice su prepoznale četrdeset i jednog simulanta.
Normalni ludaci
Ja sam psihijatar i psihoterapeut. Kad navečer gledam vijesti, svaki put se uzrujam. Uvijek se govori o ratnim huškačima, teroristima, ubojicama, gospodarskim kriminalcima, proračunatim hladnim knjigovođama i besramnim egomanijacima – a njih nitko ne liječi. Štoviše, takve likove smatra se posve normalnima. Kada se onda sjetim ljudi kojima sam se bavio tijekom dana – dirljivih staraca oboljelih od demencije, tankoćutnih ovisnika, iznimno osjetljivih shizofrenika, potresenih depresivaca i očaravajućih maničara – katkad mi se u misli uvuče grozomorna sumnja. Pa mi liječimo pogrešne ljude! Naš problem nisu ludi, naš problem su normalni! (Lutz, 2011)
Manfred Lutz (2011) postavlja važno pitanje o ludilu i normalnosti, te svijetu u kojem živimo. Proglasiti Hitlera psihički bolesnim, kaže Lutz, bi bilo banaliziranje jezovite povijesne katastrofe koja se vezuje za njegovo ime – Hitler je bio normalan, zastrašujuće normalan! Normalno je sve ono što je moguće u stvarnosti. Problem leži u tome što su i normalnost i stvarnost zamišljene kategorije – kolektivna hipnoza od koje ne odustajemo ni po koju cijenu. Upravo zato živimo u svijetu u kojem ljudi poput Hitlera i sličnih zločinaca manjeg kalibra zapravo jesu normalni ljudi. Nenormalni su oni koji čuju glasove, koje progoni paranoja, koji gube dah u strahu, koje boli svijet, koji ponekad vide nešto što drugi ne vide – da li je to što se vidi ili čuje samo napuknuće u kulisi stvarnosti – to se ne može, niti pokušava, utvrditi. Ali ih se svakako vrlo lako i vrlo brzo imenuje – klasifikacija je već davno izvršena, a etiketa spremno čeka da bude nalijepljena. O čemu se tu zapravo radi? Da li je odgovor na to pitanje previše jednostavan: lud je onaj koji nema moć, sposobnost da druge, barem jedan dio njih, uvjeri u svoju verziju stvarnosti. U tom smislu lud je onaj koji nije sposoban izmanipulisati druge da vide ono što on vidi. I dalje ludak ostaje ludak jer nema moć, a stvarnost koju živimo poražavajuća. I ne zaboravimo, po psihopatologiji mentalno bolesna osoba je ona koja nije sposobna da se prilagodi zahtjevima drugih i okoline. Čini se da je ključna riječ: sposobnost. Taj koji nije sposoban je, bez obzira na svu političku korektnost u vokabularu koji ćemo koristiti, u općoj percepciji i dalje manje vrijedan. Njemu treba pomoći, treba ga liječiti, sve dok ne sagleda stvarnost istim očima kao što je vidi većina drugih. Nije li i osnovna koncepcija Hitlerovog poduhvata bila zasnovana na percepciji Drugih koji su manje vrijedni? Usudim li se reći nešto zaista ludo, ona ću ustvrditi da se princip u suštini isti, radi se samo o različitim medikamentima. Pilule ili genocid – pitanje je sad?
Šta nas uči Don Kihot?
U renesansi ludilo je uklopljeno u svijet, čini dio stvarnosti koja nije fiksirana cogitom. Stvarnost nije ravna ploča, već savitljivo tijelo, opuštenih zglobova koji dozvoljavaju izvrtanja u svim pravcima, u prostoru koji obuhvata i ono što je s onu stranu ogledala. To je svijet koji ne podrazumijeva čvrste granice, i gdje ludilo ima dramatičnu ozbiljnost – ono nije puka zabluda kao što će to postati od klasicizma nadalje. Ludilo tu funkcioniše kao brkanje, uzimanje jednog za drugo, očna varka (Foucault, 1980). Ono, kako kaže Foucault (1980), obeležava tačku kojoj se, po svoj prilici, približava tragična sudbina ličnosti, i od koje stvarno kreću putevi koji vode pronađenoj sreći. Kroz takvu predstavu ludila otvaraju se mogućnosti različitih stvarnosti, onih koje obuhvaćaju ludilo kao moguće, i upravo u tom svijetu živi Don Kihot.
Don Kihot, kao i svaki drugi romaneskni junak, živi u jeziku i od jezika. U renesansi, kako ističe Foucault (1971), organizacija jezika nije zasnovana na odnosu označitelj – označeno, već podrazumijeva trojnost: označitelj, označeno i okolnost – kao sličnost koja vezuje znakove za označene stvari.
Sa svojim obratima i trikovima, avanture Don Kihota označavaju granicu: u njima se dovršava stara igra sličnosti i znakova. Don Kihot nije ekstravagantan čovjek nego više savjestan hodočasnik koji se zaustavlja pred svim znacima sličnosti. … Čitavo njegovo biće jeste samo jezik, tekst, odštampani listići, već prepisana priča. Sačinjen je od izukrštanih riječi; to je rukopis koji luta po svijetu među sličnim stvarima (Foucault, 1971).
Don Kihotov put funkcioniše kao potraga za sličnostima na principu analogije, gdje se sve figure na svijetu mogu približiti. Tragičnost Don Kihotova je vezana za trenutak kojem pripada – preokret epistema, kada će znanje zauvijek protjerati sličnost s pozornice stvarnosti. Zadatak Don Kihota je da ispuni realnošću znakove bez sadržaja. Njegova avantura je dešifrovanje svijeta (Foucault, 1971). On je analogna stvarnost, predstavnik i svjedok viteških romana, usmjeren da dokaže da su oni istiniti, sa su jezik svijeta (Foucault, 1971).
Don Kihotova avantura je pokušaj uvezivanja pisane riječi i stvari. Njegova jednaka tragičnost i komičnost se čitaju upravo kroz napuknuća veze riječi i stvari, odnosno kroz njegovo insistiranje na tretiranju znakova kao plaštova koji traže otklanjanje da bi se otkrilo mnoštvo značenja koja huče ispod oznake jednog, dakle pronalaženje onoga što cogito klasificira kao nemoguće. Upravo zato Don Kihot je ludak.
On je neuravnotežen igrač Istog i Drugog. On smatra stvari onima što nisu, a ljude zamjenjuje drugim ljudima; on ne poznaje prijatelje, a prepoznaje strance; on vjeruje da skida maske, a sam stavlja masku. On izvrće sve vrijednosti i sve proporcije jer vjeruje da u svakom trenutku dešifruje znakove: on u odrpancu vidi kralja. U kulturnoj predstavi koja je vladala o ludaku do kraja XVIII vijeka, on je različit samo ukoliko ne zna za razliku, on svuda vidi samo sličnosti i oznake sličnosti: za njega svi znaci liče i sve sličnosti vrijede kao znaci (Foucault, 1971).
Kroz sjecište prvog i drugog toma Don Kihot postaje realan. U drugom tomu Don Kihot – junak iz realnosti stvara odnos prema sebi – fiktivnom liku – junaku prvog toma. U tom kontekstu Don Kihot čini nemoguće mogućim i otvara stvarnost prema ludilu, ostajući junak koji odolijeva percepcijama epistema, istovremeno se ostvarujući kao junak Istog i Drugog. I to je upravo način na koji Don Kihot uspijeva da napravi rez u našoj percepciji stvarnosti. Igrajući na rubu Istog i Drugog on priziva sličnost i u naš svijet, poništavajući granicu između nemogućeg i mogućeg, ludila i normalnog, stavljajući ih u analognu naporednost on upućuje da su i ludilo i normalnost jednako nepostojeće kategorije.
Za utjehu – Do novog znanja
Izgleda neobično da čovjek – čije saznanje u očima naivnih vrijedi kao najstariji tragalački poduhvat od Sokrata – ne predstavlja ništa drugo osim jedne pukotine u poretku stvari, konfiguraciju nastalu novim rasporedom koji je nedavno dobio unutar znanja. Tu su rođene sve himere novog humanizma, sva lakoumna shvatanja o „antropologiji“ shvaćenoj kao opšta, polupozitivna, polufilozofska, refleksija o čovjeku. Ipak, djeluje utješno i duboko umirujuće kad pomislimo da je čovjek otkriće skorašnjeg datuma, figura koja nema ni dva vijeka, obična brazda u našem znanju i koji će iščeznuti čim ovo znanje nađe neki drugi oblik (Foucault, 1971).
Do tada, do trenutka novog znanja o kojem govori Foucault, osuđeni smo na svijet u kojem nema mjesta za čudovišnost ludog. Svedeni smo na usku tračnicu normalnosti, čije rubove ograđujemo znanjem. Ludilo stoji protjerano van svijeta, kao nemoguće, kao nečovječno, kobna greška u savršenom poretku kojim upravlja cogito, a stvarnost je blijeda kulisa koja više skriva nego što otkriva. Normalnost je naša utjeha i naš konačni poraz, u svijetu kojim vlada monolog razuma.
Literatura:
Foucault, Michel, 1971, Riječi i stvari Arheologija humanističkih nauka, Nolit, Beograd.
Foucault, Michel, 1980, Istorija ludila u doba klasicizma, Nolit, Beograd.
Lutz, Manfred, 2011, Ludilo: liječimo pogrešne – pravi problem su normalni ljudi, Znanje, Zagreb.
