Ima trideset i devet godina. Vraća se kući sa posla. Radi u bolnici. Već odavno zna da taj posao nije za njega. Sve mu je teže gledati te ljude izmučene bolešću, ta tijela što izdaju. 16. je jul 1978. Jedan od onih dana kada je toliko vruće da se asfalt počinje topiti pod nogama. Kao da je cesta prekrivena tankim slojem pudinga kroz koji propadaju đonovi sandala. Misli slijede usporene pokrete. Sakrivanje po zamračenim sobama. Udiše vrelinu i može da misli samo na vodu. Hladnu, čistu vodu koja skida ljepljivi sloj dana sa njegovog tijela. Tri je sata poslije podne. On je na ulici. Traži hlad i zastane da se odmori. Odjeven je u tanke pantalone i lanenu košulju. Odjeća je mokra od znoja i zalijepljena za njegovo tijelo. Na glavi mu je panamski šešir. Osjeća mučninu. I u bolnici je bilo vruće. Nije mogao dočekati kraj radnog vremena. Ne može više podnijeti te oči što prate svaki njegov pokret, te oči što od njega očekuju odgovor, te oči na upalim licima nataknutim na tanke vratove što niču iz iznemoglih tijela pričvršćenih iglama za plastične cijevi. Misli mu se vraćaju na vodu. Kako uranja u nju i sve nestaje. Umor i nakupljena vrelina u ustima.
Čim je otvorio kapiju avlije ona je izašla na kućna vrata. I nasmiješila se. Ručak je spreman. Nisam gladan. Pojest ću samo krišku karpuze. Ona zabrinuto vrti glavom. Moraš jesti. Ne jedeš ništa. On se smiješi. Nisam gladan, najeo sam se vrućeg zraka. O, ti, ti, ti, šta ću ja s tobom – kaže ona. On se i dalje smiješi. Je li hladna? – namigne joj. Jutros sam je stavila u korito i pustila česmu. Onda ona trči, uzima karpuzu i veliki nož. Nož probija zelenu koru, meso karpuze pršti, sok se slijeva, izvadi cijelo srce i dadne ga njemu, zna da to najviše voli. On zagriza, hladnoća voća u njegovim ustima, slijeva se niz grlo, oživljava tijelo. Kuća je zamračena, odjeća prilijepljena uz tijelo suši se. Ona sjedi za stolom preko puta. Nalaktila se na stol i naslonila lice na svoj desni dlan. Ljulja desnu nogu prebačenu preko lijeve i gleda u njega. Je li bio težak dan, pita. Nije, bilo je dobro, nikakvih problema, govori on gledajući negdje iza njenog ramena. Ne voli da joj laže, ali zašto da joj govori o svemu onome što i sam želi zaboraviti.
Mislio sam da ga pustimo, kaže oprezno, šesnaesti rođendan nije mala stvar, već je odrastao. Tijelo joj se ukruti. Još je mali, kaže ona. On je uhvati za ruku i nasmiješi se. I ona se nasmiješi. Večeras ćemo pričati o tome, kaže ona. On ustane i zagrli je. Ona nasloni glavu na njegovo rame i udahne njegov miris. Možda bismo ga i mogli pustiti, kaže, ali šta ako… Neće ništa biti. Nije to daleko. I nju smo već puštali. Dogovorili smo se onda? Hajde eto, dogovorili smo se.
On izađe u hodnik, stane pored stepenica i vikne:
– Idemo na kupanje! Neretva nas zove!
– Ja neću – odozgo se čuje kćerkin glas.
– Semire?
Semir trči niz stepenice, u tri skoka je već pored izlaznih vrata.
– Čekajte da vam napravim sendviče!
Njih dvojica se smiju.
– Vratit ćemo se za sat vremena!
– Neka, neka, šta ako ogladnite? Nek’ vam se nađe.
Trči u kuhinju, reže hljeb, maže kajmakom, pravi sendviče, zavija ih u salvete i stavlja u najlonsku kesu. Izađe iz kuhinje, onda se brzo vrati i u kesu stavi i dvije velike sočne breskve. Njih dvojica su već na avlijskim vratima. Daje im kesu i poljubi i jednog i drugog.
– Ona baš neće sa nama?
– Rekla je da neće, mi ćemo se cure same družiti dok vi ne dođete, samo vi idite.
– Nećemo dugo.
– Semire, čuvaj tatu. Neretva je opasna.
Semir se smije. Muž je poljubi u čelo. Ne brini toliko, ja sam s njim. Avlijska vrata se zatvore. Ona se vraća u kuću nasmiješena i ide nazad u kuhinju. Reže karpuzu da stavi u frižider da im bude hladna kada se vrate. Stoji naslonjena na zid, u laganoj haljini sa cvjetnim uzorkom, vadi špice iz karpuze, pjevuši onu istu pjesmu koju on zvižduće nakon što kaže: da li je dama raspoložena za ples? Ona pruža ruku, oslanja se na njegovo tijelo i vrte se u krug. Djeca se smiju. I ona se smije. I sada u nozdrvama osjeća njegov miris. Shvati da je i kesu s korama stavila u frižider. Nasmije se sama sebi. Tako sam sretna, pomisli, tako sam sretna. Ima trideset i šest godina.
Nakon sat i pol počinje da brine, ali ne da sebi da misli loše. Sigurno im je fino, neka, nek’ uživaju. Donosi lavor vode i ribaću četku, spušta se na kuhinjski pod četveronoške i počinje da riba. Više ne pjevuši. Samo riba. Ritmični pokreti koji guše misli. Haljina joj je već sasvim mokra i raskopčana. Nakon pola sata prelazi u kupatilo i nastavlja da riba. Naprijed nazad, cijelo tijelo učestvuje, sve brže i brže. Ne primijeti da joj prsti krvare na nekoliko mjesta. Pola sata kasnije izlazi u avliju, sjeda na stepenicu, drži ruke sklopljene pod bradom i čeka. Ne osjeća vrućinu. Ne osjeća znoj koji se slijeva niz njeno tijelo. Osjeća samo strah kako se iz stomaka penje u grlo i guši. Sjedi i gleda u avlijska vrata.
Ušao je teturajući. Neko bi pomislio da je pijan. Ali ona nije, ona je već znala. Kako bi majka mogla ne znati. Kako bi majka mogla ne znati – to je ponavljala godinama kasnije, zatvorena u svoju sobu, u mraku, ljuljajući svoje tijelo, na podu, kao da riba.
On je napravio par koraka i stao. Nije mogao dalje. Dok je skupljao snagu za naredni korak, dok je pokušavao da se sjeti da treba da dođe do nje i da joj kaže ona počinje da vrišti. Hvata se za dojke, čupa ih, zatim odiže ruke i udara se šakama po glavi. Iz sve snage. Jer ne može da podnese bol. Na drugom kraju avlije on pada na pod, trese svoju glavu da vrati vrijeme, poništi protekle sate. Ona prestaje udarati, prestaje da vrišti. Gleda ga, sasvim mirno. Zašto si se vratio? Zašto odmah nisi na licu mjesta i sam sa sobom završio?
Ustaje sa stepenice i ulazi u kuću, posrćući, za sobom zatvara vrata. On se podiže sa poda i izlazi. I dalje tetura. Ide do prvog mosta, prekorači ogradu, tijelo se trza prema naprijed ali ruke ne žele da puste. Ponovo prelazi ogradu i vraća se kući. Avlija je prazna. Sa gornjeg sprata se čuje plač njegove kćerke i muklo, životinjsko zavijanje njegove žene. Sjeda na stepenicu i gleda svoje ruke.
