Max Reger (1873 – 1916)
Serenada za flautu, violinu i violu Op. 141 a
U petak, 26. decembra neplanirano je dobila odmor deset narednih dana. Ljetos je imala samo pet, spojila s dva vikenda i pridružila mi se u prikolici na vrh brda. U njenom smo bečkom stanu. Za tri dana trebam krenuti za Nizozemsku. Već se ne osjećam dobro, jer ona nema planove za Novu godinu. Na Temuu smo kupile malu, jeftinu jelku, okitile je i smjestile u ćošak između televizora i prozora. Neugledna je, nedovoljno praznična.
Nazvala sam Sabu i rekla da odgađam putovanje. Već u ponedeljak ujutro, u kolima smo, nas tri, moja kćerka Ena, Flafi i ja. Vozimo se u Italiju. Bella Italia. Uvijek lijepa, čak i zimi zrači ljetom. Flafi je bichon. Bijela kugla. Pas Enine prijateljice. Čuvamo je dvije sedmice. Gdje idemo mi, ide i ona. Podsjeća me na Parker, psa kojeg smo Anita, njena kćerka, moj sin i ja vodali po Los Angelesu. Nju je tada čuvala Hana, Anitina nećakinja na studiju u LA-u, pa je Parker učestvovala u našem pohodu osvajanja grada, nimalo oduševljena ekspedicijom, pogotovo kada smo je unijele u Pacifik, da je zajedno s nama kovitla po valovima. Pacific je najčudesnija vodena površina koju sam ikada vidjela. Na unutrašnjoj strani lijeve podlaktice istetovirala sam dva vala. Tamno i svijetlo plavi. Jadran i Pacifik.
Flafi jede specijalnu hranu, isključivo granule od konjskog mesa i sirovu mrkvu, zbog alergija od kojih joj je prošlo ljeto skoro sva dlaka opala, a tijelo bilo prekriveno ranama koje je neprekidno češala. Dlaka se prilično obnovila, ali i dalje čim uhvati priliku raskopa neko mjesto do krvi. Onda Ena uzima medicinski pribor i čisti ranu. Prije neki dan ošišala joj je dlaku oku očiju, jer je bila duža iznad lijevog oka, pa je izgledalo kao da Flafi škilji. Eni je estetika važna. Zbog grebanja po sebi, Flafi je sada u pidžami, na zadnjem sicu. Vožnju voli, uglavnom spava. Krene da laje jedino kada mi uzmemo nešto da jedemo. Guramo joj mrkvu. Zvuči kao da iza sebe imamo zeca.
U zadnje vrijeme psi su mi često prisutni u životu, ali i dalje odolijevam da jednog nazovem svojim.
Nakon Venecije, prema Bologni, upadamo u gustu maglu. Osjećam nelagodu, nesigurnost. Zbog nje. Kada imaš djecu sve je zbog njih. Devedesetih, živjela sam u Londonu nekih sedam godina. Njihovu glasovitu maglu doživjela sam jednom. Nije pomoglo što sam bila u autu, sama, na putu kući od prijateljice koja je živjela negdje daleko u zapadnom dijelu grada. Još manje je pomoglo što sam bila napušena. Ja u sivilu koje je pobrkalo receptore čula, jedina osoba na svijetu, ne postoji niti jedan čvrst orijentir, dimenzija. Samo mračni oblak kojim plutam. Farovi su osvjetljavali svega metar ispred automobila. Ne sjećam se panike u tom trenutku, tek čudne izmještenosti kao kada te neko pokušava probuditi, a ti se opireš, želiš ostati u snu.
Odlučujemo se zaustaviti i prespavati. Barberino di Mugello. Hotel je visoko u brdu, ispod lelujaju udoline i brežuljci, platno na vjetru. Konobar ima odlične tetovaže na prstima lijeve ruke, dva centimentra široke pune prstenove, izblajhanu kosu, pirsinge i nešto što mi liči na Aussie akcenat u engleskom jeziku. Odudara od atmosfere objekta. Pričamo mu o magli koja nas je izmorila. Govori nam: zato se kaže da taj dio Italije u stvari ne postoji. Pitam ga da li je iz ovog mjesta. Jeste, zato je i bio pobjegao u Australiju, ali eto sad je opet tu. Odbija da nam posluži vino koje smo željele, to možemo piti u i Rimu, ovdje moramo piti lokalno. Pijemo lokalno.
Ludwig van Beethoven (1770-1827)
Serenada za flautu, violinu i violu Op. 25
Drugi je januar, u restoranu smo, na Trastevere, to mi je omiljeni dio Rima. Kiša pljušti. Zvuk je muzika, razigrana, ali ima u toj sreći uvijek nešto što jako podsjeća na tugu. U Rimu, sve se dešava vani. Bez obzira na veličinu unutrašnjosti restorana, svi sjede ispred, pod plastičnim, zatvorenim tendama. Zovemo ih kondomi. Ovaj je na blagoj nizbrdici i već se plašim da će nam pod nogama uskoro poteći rijeka, novostvorena pritoka Tibra. Pojele smo izvrstan ručak, stol ispred pun je napola ispijenih čaša. Rakija koja se Eni nije svidjela, ja sam svoju savladala do pola, dovršeno crno vino, lemoncello i nešto od konobara, podsjeća na višnju, ali nije, niti je teranino, nismo ga popile. Umiruje me dobovanje kiše po plastici. Podsjeća na ljetne oluje u prikolici, u djetinjstvu. Ležim, opijena zvukom, gledam slijevanje kapi po prozoru. Pametni telefoni su uništili idilične trenutke dosade. Ena čita. Savršeno joj je normalno pročitati cijelu knjigu na telefonu. Neka čita, pa makar i tako – tom rečenicom zaustavljam komentare prije nego ih izreknem. Ja pišem u teku, odavno to nisam radila, izgubila sam tu poveznicu s vlastitom rukom, osjećaj stvaranja teksta pokretom. Moram to ponovo raditi. I popraviti rukopis, već odavno jedva i sama uspijevam dešifrovati šta sam napisala.
Kada smo sjele, konobar nas je pitao odakle smo. Riječ Bosnia ga je ponukala da me pomiluje po ramenu i nasmiješi mi se s nježnošću.
Prethodnih dana, ulazile smo u sve crkve na koje smo naišle. Tražila sam od Ene da mi uoči razlike u odnosu na onu raniju, i onu prije nje… Mahom smo se bavile ikonama i skulpturama i smještale ih na vremensku skalu – Srednji vijek, renesansa ili barok. Na ranokršćanske nismo nailazile, ili ih ja nisam prepoznala. Ena ima dobro oko. Uživamo obje u tim razgovorima, malim testovima, kojima me želi impresionirati. Na fakultetu sam imala ispit iz istorije umjetnosti, Jansena sam, očarana, iščitala temeljito. Nekoliko godina nakon toga, s tri prijateljice sam otišla u Rim, moja prva posjeta. Satrala sam žene informacijama kojim sam ih zasipala. Već nakon dva dana krenula je zajebancija između njih: Boga ti, šta ti misliš je li ono Bernini ili Borromini? Na Eninu sreću, većinu sam pozaboravljala.
Ostatak vremena smo zujale ulicama, jele dobru hranu, pile fina vina. Rim je kao ljubavnik kojem ne možeš odoljeti. Oči ti postaju veće, užarene. Pjevušimo O bella, ciao, ponavljam: Svi putevi vode…, When in Rome… Ono je fontana Četiri rijeke, Bernini, predstavlja… Stan koji smo iznajmile je pored Piazza Navone, par uskih uličica i slijemo se tamo, s masom ljudi, pasa u super modernim outfitima. Flafi je već Rima preko glave, ne paše joj gužva, neće da hoda, pa je vratimo u stan. I postala je siva. Kupamo je nekim specijalnim šamponom, pa prilično smrdi. Ena i ja nastavljamo, O bella, ciao… Ena, molim te, pogledaj samo ovaj bor. Nema bora pored kojeg smo prošle, a da to nisam rekla. Dobro je što je totalna kulerka, nebrojeno puta može ponoviti: Ma, da… izgledajući kao da to prvi put čuje.
Pored nas prolaze dvije Talijanke, pričaju istovremeno, glasovi se prepliću, zvuči kao da svaka govori svoju priču, ali može da čuje i prati ovu drugu. Nema pauze, vremena za gubljenje, a njihov jezik je kao voda, ne možeš joj zaustaviti tok, uvijek će se negdje uliti.
Za Novogodišnju noć, isto smo bile na Trastevere, prvo u nekom tihom restoranu, zatim na ulicama, njišu se, Volare, oo, cantare, oooo….. repeat, loop… U nekom trenutku u središtu smo vatrometa, ispaljuje se na metar od nas, ni ne pomišljam na sigurnost, dijete, predana bojama što se ispaljuju visoko u rimsko nebo. Ena, kad odluči da nešto želi, ima super moći, tako da među svim tim ljudima na nogama, mi smo ispred osterije za stolom, što je vlasnik iznio samo za nas. Obraća mi se sa: Shakira. Ena kaže da mi je to isto rekao ulični prodavač na mostu, dan ranije, kada smo išle do Vatikana. Eto, u Rimu ličiš na Shakiru, smije se.
Ne zajebavaj, mala, u Indiji i Pakistanu, sudeći po ljudima koje znam iz tih zemalja, pravo sam lijepa. To je zbog rupica i mladeža pod lijevim okom.
Shakira, Shakira, ponavlja Ena.
Svejedno, dok idem prema toaletu, osjećam kako mi se kukovi njišu u ritmu rumbe.
Louis Jungmann (1832-1892)
Svita za flautu, violinu i violu Op. 21
3. januara, u Greve in Chianti, kroz obrise arhitekture dočekao nas je Srednji vijek. U centru mjesta je glavni trg, trokutasta Piazza Giacomo Matteotti, nazvana po antifašisti koji se borio protiv Musolinijevog režima, zbog čega je i ubijen. Trgovi u Italiji generalno nisu samo mjesta estetike, već građanske memorije, koja nosi političke i moralne reference. Svake subote, još od 12. vijeka, ako je vjerovati folkloru, na trgu je pijačni dan. Jako mi se sviđa kombinacija Srednjeg vijeka i antifašizma, historija živa da ti se čini da je možeš opipati prstima. Trg čine zdanja s arkadama, kafićima, restoranima i mesnicama. Meso je važno u ovom dijelu Italije.
Stan, renoviran i ugodan, s izuzetnim komadima namještaja, opremljenom odličnom kuhinjom i mozaikom od pločica na podu, svega je par koraka od trga. Greve smo izabrale gotovo slučajno, nismo unaprijed istraživale mjesto, trebala nam je lokacija iz koje ćemo moći lako do Firence, Sienne, Luccae i nekoliko toskanskih sela. Tu ćemo provesti naredna četiri dana. Tu jesmo provele četiri dana. Nismo otišle ni do Firence, ni Sienne, niti bilo gdje drugo. Ležimo do dva, Flafi spava sa mnom, to me čini sretnom, navikla sam i na čudni miris njenog šampona. Nas dvije pijemo kafu, svaka u svojoj sobi. U našoj kući inače do dva se ne priča, osim u hitnim slučajevima. Tuširamo se i spremamo, izlazimo na trg, u osteriji pijemo chianti, pa chianti reserva, pa chianti limited edition. Donose nam foccacie i proscuitto crudo, salami… Ena čita, ja škrabam po teci, ponovo sam dijete, crtam i pišem u teku! Flafi je hladno, uvukla se Eni u krilo, ispod jakne. Enu zovem principessa, stalno izmišljam nove načine da djecu omilim riječima. Pricipessa joj priliči. Da li je jedan od prevoda bio: Elektri priliči crnina? Priliči je lijepa riječ. Nije čudo da se uzvišenost teatra stare Grčke raspala u Rimu, uznesenost tragedije ovdje nije imala nikakve šanse. Sve je dolce, passionate, leggero… hedonizam u najčistijem obliku. Kad popijemo sva ta vina, i pojedemo sve što su nam dali, idemo na večeru. Jedemo. Pa svaka u svoju sobu. Flafi hrče. Ena tvrdi da hrčem i ja. To nije istina.
Zadnje jutro budimo se u snijegu. Toskanci su u čudu. Pred nama je velik put. Nestat će nam tekućine za brisače, snijeg i dalje propaduje, već je kasno, plašim se leda na putu. I kamioni nas prestižu. Šajba je smeđa, brisači škripe i razmazuju prljavštinu. Na pumpama je tekućina rasprodana. Proći će sati prije nego nam se konačno posreći, ali sistem se zaledio. Radnik na pumpi je neki fini, stariji čovjek, u džemperčiću, na -8C, donosi vruću vodu u bokalu i zalijeva ispod haube. Uzme vremena, to je negdje u blizini Klagenfurta, ne usuđujem se ni pogledati koliko je sati. Duboka noć. Beča se dočepamo u 4 i po ujutro. Ja sam vozila sto sati, od Udina do Graza, tada je preuzela Ena. Flafi je mirna na zadnjem sjedištu, samo ponekad, kada smo već zaboravile na nju, iznenada zalaje. Napete, vrisnemo i ja opsujem. Zar ne vidiš, Flafi, spašavam nam glave? Začepi! Ne zanima je, možda se jedino pita, zašto nema barem mrkve. Zaboravile smo kupiti. Kada konačno izađemo iz kola, i noge i ruke mi se tresu.
Sutra, auta nije bilo, odnio ga je pauk, nepropisno smo parkirale. Ena ide da ga pokupi, a ja na aerodrom, za Hilversum, iako sam sve dok nisam sletjela u Amsterdam, bila uvjerena da idem u Rotterdam. …
