Stevan Tatalović, Malme u afektu, Treći trg, 2021.
Poezija mora da znači. Značenje se prenosi iz svijeta. Neodvojivo je od njega. Tu postoji hronotop. Prelijevanje epohe i pjesnika, u tekst. Bez toga nema značenja. Okvir je nužan. Naš okvir je skučen, ali istovremeno i razvodnjen do krajnjih granica misli. Gura do vriska. Vrisak ima ograničen rok trajanja, koliko god nam se činilo drugačije. Vrisak se u jednom trenutku uruši sam u sebe. Ostaje iscrpljenost. Tupost. Tišina. Gluhost. Ali ne i muk. Ustrojeni smo da govorimo. Pitanje koje se postavlja je šta možemo reći. Kako se danas piše poezija?
Možda je upravo to pozicija s koje progovara Stevan Tatalović u zbirci Malme u afektu. Trideset i devet pjesama kao pokušaj dekonstrukcije. Sistem vrijednosti je imanentan svakom postojanju, podrazumijeva vrhovnu vrijednost. Bog je odavno mrtav, socijalizam isto. Početkom prošlog vijeka Georg Kaiser, i mnogi slični njemu, kao vrhovnu vrijednost prepoznaju novac. Novac zauzima mjesto mrtvog Boga. Uloga vrhovne vrijednosti je garantovanje sigurnosti, poretka u svijetu. Stvari su se promijenile. Novac sam po sebi prestaje da znači. Treba mu veća svrha. Sigurnost ne dolazi iz mogućnosti da imamo, već iz imanja samog. Nikad nije dovoljno, sve je roba, proizvod, tržište. U uvodnom citatu Immanuela Wallersteina stoji ključ čitanja ove zbirke: Stvaraoci kapitalističke svjetske ekonomije su izgubili ključni skriveni stabilizator sistema, optimizam potlačenih. Nepomirljivi polaritet. Ali struktura nije čvrsta. Kapitalizam se ugrizao za rep, jede sam sebe. Neodrživ, ne daje sigurnost, batrga se, ta riba je na suhom. Već smo u post vremenu. Ništa nije sigurno, niti stabilno.
U tom smislu ova zbirka priča priču. Svako uspješno pričanje priče podrazumijeva četiri tačke: ko govori, kome, kako i iz koje životne situacije. Termin lirski subjekt ne odgovara, primjerenije je ga je zvati (anti)junakom. Junak je iz Srbije otišao u Švedsku, na privremeni rad, kao građevinski radnik, nadzornik. Motiv je nerođeno dijete (I da ne treba da obećavamo da ćemo dati sve od sebe/U zavetima sklonosti da budemo bolji ljudi nego što jesmo/Da li zaista to tako izgleda ako si manje sebičan i ne misliš samo na sebe, već brineš za prevremeno nerođenog drugog kako bi pokazao zrelost). Kroz njega se pokušava propitati postojanje smisla. Ali ideja žrtvovanja sadašnjosti za boju budućnost naše djece je izgubljena, kapitalizam je ubio posljednju nadu – budućnost je jednaka besmislu sadašnjosti. Izgubljen je stabilizator sistema. Na tom mjestu zaokružuje se potpuni nedostatak bilo kakvog smisla, ili čak i mogućnosti iluzije. Ali točkovi nastavljaju da se vrte. Mi ih pokrećemo, savršeno svjesni uzaludnosti čina:
Kapitalizam će uvek naći načine da opravda izmišljene profesije, kao i troškove rada građevinske i svake druge inspekcije, poreske uprave, menadžera zgrade, izborne komisije, notara i izvršitelja, komunalne milicije
Svih onih osoba koje su se pojavile pred drvenim vratima sa našim prezimenima i ušli bez kucanja
Vanredno stanje savremene istorije meri se kroz doprinose javnom budžetu u privatne svrhe
Kolektivni srčani udar
Koji prođe svaki put
Bez hitne intervencije
I elektrošokova.
To Tatalović pokušava da dekonstruiše, sagleda. Svaki pristupni ugao dovodi do iste spoznaje. Poražavajući odgovori se nameću sami od sebe, nama, čitateljima. Pjesnik ih ne potencira, ne postavlja čak ni pitanja. Do spoznaje dolazimo ujednačenim ritmom, gradacijski niz slika dovodi nas tamo. A tamo nema ničega. Tu je bezlični, bezizražajni Malme, kulisa koja bi mogla biti bilo koji drugi grad (Neka jedu kolače bulimičari sa Dvora/Golim stopalima neka maze fugu/Isečeni prsti kovitlaju u tihoj mešalici sa cementum/Pesak i voda/Ugrađeni u zgradu opštine/Bronzanim slovima ispisano Malmö). Majstori, nesavršenstva u kojima niko ne uspijeva vidjeti ljepotu (Plafon je donekle određene visine, onda potom neke druge/Kakve smo ovo krivine napravili/Ova mansarda je van svakog razuma/Lepa i nepravilna/Majstorima se ništa to ne sviđa), jer svijet teži prividu reda, sakrivanje pukotina je posao onih koji stoje na dnu te ljestvice održavanja raspadajućeg sistema (Glavna ulica nosi ime sindikata/Svi su u vatri/Podzemni vozovi lete u pravcu vetrenjača/Vetropark ostaje u moru/Mi spajamo pukotine nastale trenjem), tlocrt krovne konstrukcije u presjeku (Ovako izgleda crkva kojoj se molim). Sve to zajedno je Ništa što milimetri staklene vune ne mogu da izoluju/Ništa što trocifreni grami Pågen bureka ne mogu da srede/Ništa što se već nije dogodilo/Ništa što, ma nema veze. I ništa više. Taj predivni svet nesavršenosti koji u građevini ne treba da postoji/Libele u zidovima/Izgubljene skandinavske bajke u mislima na plejlisti/I preskočene reklame vremenske agonije/Skania je stala, ostao sam da stojim/Istresli su sav prah i pepeo reciklažne materije/Malme je sijao pod prosečnom letnjom temperaturom.
U svemu postoji prostor i vrijeme. Kod Tatalovića prostor je pouzdan, zidovi i krovovi u izgradnji, Malme, ostavljeni Beograd, (Hleb je ponovo poskupeo u Srbiji, državi koja jede najviše vekni po glavi stanovnika/To govori mnogo u kupovnoj moći/ Nutritivnim vrednosima i glavama stanovnika), tamo i ovdje. Moguće je otići i ostati. Prostor umanjuje osjećaj klaustrofobične statičnosti. Vrijeme je nepouzdano, ciklično ili nepokretno. Na kraju ipak ništa nigdje ne vodi, unatoč kretanju na kraju uvijek ostajemo na istom mjestu. Upravo tu, u tom vremenu koje se opire pokretnosti slika uobličava se poražavajuća nemogućnost smisla. I upravo zato, sve te pjesme, koje će se, pored navedenog, dodirnuti i nostalgije, smisla prijateljstva i ljubavi, šire slike svijeta kroz novinske natpise, ukupne kulture kroz koju usvajamo ideje identiteta i prirode svijeta, slijevaju se u stihove:
Tražim da me ostave u platonskoj slobodi sopstvenog
Koju do sada nisam imao
Usamljen kao Pluton
Nisam planeta
U eri postkapitalizma, kada se svaki smisao, svaki pokušaj uspostavljanja vertikale gubi, i za posljedicu ima potpuni gubitak sigurnosti, Stevan Tatalović nam kroz trideset i devet pjesama koje čine zbirku Malme u afektu, daje preciznu, vjernu i potresnu sliku stvarnosti. Tatalovićev jezik je oslobođen ukrasa, potrebe za uljepšavanjem. Niz slika, poredanih jedna uz drugu, uzmeniravajući kolaž, govori sasvim dovoljno. Čak i ono što ne želimo znati. Upravo zato je važno da je čitamo.
