(Semezdin Mehmedinović, “Mali roman o tišini”, Buybook, 2025.)
Ricky Fitts, lik iz filma American Beauty, gledajući svoj snimak plastične kese koju ulicom kovitla vjetar, kaže: „Ponekad, toliko je ljepote na ovom svijetu, da ne mogu izdržati, kao da će mi se srce urušiti“. Ne mogu se sjetiti rečenice koja bi preciznije preslikala sopstveni osjećaj pri čitanju Mehmedinovićevog Malog romana o tišini. Bivanje na rubu tačke iz koje se srce kreće urušavati osjećaj je iz kojeg uspješno bježim, usavršavala sam to od djetinjstva. (Kažu da sam bila užasno plačljivo dijete. U gotovo svemu vidjela sam krhkost života, to i sama pamtim). Nije mi bilo lako čitati ovu knjigu, natjerala me je da krenem prema svim skrovitim nišama u sebi, odavno pozatvaranim. Lako nije bilo, ali je sigurno bilo važno. Mehmedinović piše: U mladosti sam se zanimao za ideje, i tragom tog interesa birao knjige koje ću čitati. Danas su mi važnije emocije, jer znam da je malo ideja koje u vremenu ne izgube prvobitnu uvjerljivost, a ono što osjećamo, to je zauvijek. Njegova spremnost na ranjivost, ujedno je i poziv čitatelju na istu otvorenost. Zato mi se čini gotovo nepristojnim prići ovom tekstu na bilo koji način, osim iz emocije.
Mali roman o tišini je autobiografski roman. Autor nam kroz epizode daje trenutke svog djetinjstva, studiranja u Sarajevu družeći se s piscima i umjetnicima koji su obilježili to vrijeme, fragmente rata, godina provedenih u Sjedinjenim Američkim Državama, ljudi i predjela s kojima se tamo susreće i mimoilazi, te povratka u Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, rodnu Tuzlu, te Stolac, zbog artritisa, ali rekla bih i neke dublje čežnje za suncem i jugom.
Živio sam na različitim adresama, drugim kontinentima, i te razlike su važne. Kad kažem razlike, onda mislim na vizualno razlikovanje, prije svega na svjetlost koja je u svakome gradu drukčija. Svjetlost je važan objekt. Mi smo o njemu ovisni, neko je manje neko više svjestan toga. Svjetlost u Sarajevu je drukčija nego u Arizoni, ili u Washingtonu, ili u Tuzli. Svjetlost utječe na moje raspoloženje. Svjetlost može biti uzrok melanholiji.
Mehmedinovićeva knjiga je hibridna forma na mnogo različitih načina, svakako roman, u kom se poezija stvara sama po sebi, upravo onako kako to autor oduvijek savršeno dobro radi, kroz jezik, stil, značenje, kroz neiskazano. Radi se o nizu fragmenata koji uspostavljaju specifičan kontinuum vremena, kao svjedočanstvo o životu autora ali ujedno i periodima istorije kroz lokacije koje se smjenjuju unutarnjom, skoro želim reći podsvjesnom, logikom teksta. Nazvati Mali roman o tišini tek knjigom sjećanja, iako je pitanje sjećanja jedno od ključnih pitanja ovog romana, ipak doživljavam kao simplificiranje, kao nepriznavanje mnoštva značenja koja, čini se, kreiraju genom ove proze, podudaran sa svakom DNK molekulom teksta.
Mehmedinović je posmatrač, u svakoj svojoj knjizi, sigurno jedan od najpomnijih posmatrača koje sam ikada čitala. Potrebu za pažljivim posmatranjem svijeta oko sebe od ranih godina razvijao si iz potrebe za samoodržanjem, kaže nam i dodaje: Posmatranje je aktivan čin. Iza slike postoji druga slika. Rekla bih da se upravo tu nalazi ključ za čitanje ove knjige – prihvatanje sveopšte refleksije, gdje stvari nikada nisu same po sebi, uvijek se odražavaju kroz oko posmatrača u nizove drugih slika; motivi se uvezuju asocijativno i.e. metaforički i.e. poetski, otud poezija. Slike su trodimenzionalne, punokrvne, izložene svim čulima, put do njih put je kroz sebe, kroz prošlost i sjećanja, kroz igru iskrivljenih ogledala.
Može li biti da je prvo sjećanje tačka umirenosti, ona prema kojoj se u svakom danu pokrenem? Svaki put iz početka.
Kako i naslov upućuje, jedna od ključnih tema, ili čak bolje reći punkt koji omogućava roman je pitanje tišine. Zanimljivo je da Mehmedinović za svog najvažnijeg sagovornika o tišini izabire Johna Cagea, avangardnog kompozitora, muzičkog teoretičara i autora, između ostalog i knjige Tišina, koja je u Malom romanu o tišini, postavljena kao određena mapa po kojoj se razgovor između Mehmedinovića i Cagea kreće. Nije naodmet napomenuti i da je Cage autor kompozicije 4’33”, poznate kao silence piece, gdje je 4’33” oznaka za vrijeme koje će muzičar, ili grupa njih, provesti na sceni bez stvaranja ijednog namjernog zvuka.
John Cage je tvrdio da tišina, zapravo, ne postoji, mi uvijek nešto čujemo. Sve ove godine, šum kiše ili cvrčci na Mediteranu u vrelom popodnevu, meni je to bio zvuk tišine. Ali tišina bi trebala biti stanje bez zvuka. Otkako patim od kostobolje, vjerujem da je tišina stanje u kojem naše tijelo više ne osjeća težinu gravitacije.
U romanu, tišina se postavlja gotovo kao metafizička kategorija, koja omogućava kretanje kroz vrijeme, i kao takva nadilazi prosto stanje bez zvuka, te funkcioniše kao nužna pretpostavka za putovanje kroz slike. U tom smislu, ovaj roman se uspostavlja i kao svojevrsna zbirka, herbarij tišina. Uvijek u danu dođe onaj trenutak u kojem osjetim nagonsku potrebu za tišinom. Nije to samo zbog buke vanjskog svijeta, već zbog sudaranja bespotrebnih misli u glavi, u ovoj glavi. To sudaranje misli, ujedno se može tumačiti i kao najjednostavniji razlog zašto pišemo: Da bismo preživjeli, tvrdi Mehmedinović[1].
Šta je ja u autobiografskom tekstu? To je ja koje jako sliči meni, ali ono nikada nije sasvim ja. A zatim dodaje: U proteklih šezdeset godina, većina važnih događaja vraća me u prošlost do samog početka, do prvih sjećanja. A taj pokret unazad sliči snu. Zato je pisati o sebi – bavljenje vlastitim dvojnikom.
Iako je roman neupitno nastao u tišinama, uvjerena sam da nije napisan za tišinu. Ne zbog nas, koji knjigu držimo ukoričenu u rukama, mislim na nešto mnogo intimnije i u konačnici, rekla bih, i važnije, barem ako u tumačenju ostajemo u emociji samog teksta. Prolazeći kroz stranice, polako nas sustiže spoznaja da tu postoji i ona, S., lice kojem se govori. Ponekad je ovlaš provuče kroz sliku, otkrije nam je na trenutak, ali čak i u odsustvu ona predstavlja konstantu u vremenu romana – sagovornicu, sidrište. Sve to me tjera da pomislim: koliko samo ljubav može biti lijepa.
Način na koji Mehmedinović tretira vrijeme u romanu je specifičan, jer autor uspostavlja vlastitu zakonitost vremena, ono gubi linearni oblik i postaje rizomatsko, anahronijsko. Everything, everywhere, all at once – sve, svuda, u isto vrijeme.
U opisu događaja, u toku iste složene rečenice upotrebljavam prošlo, sadašnje i buduće vrijeme. To je nešto što je u mome jeziku moguće.
Tišina stoji kao preduslov, punkt koji omogućava kretanje. Kretanje podrazumijeva vrijeme i prostor. U majstorski zaokruženoj logici ovog romana vrijeme i prostor se međusobno prepliću i prožimaju, izmičući uvriježenim principima. Scene ratnog Sarajeva i američkih gradova prelijevaju se jedna u drugu. Slike iz mladosti i predratnog perioda, s ljudima koji su ih obilježili, uranjaju u slike drugog života, drugog kontinenta, s drugim ljudima — čak i sa slučajnim prolaznicima kroz gradove, nepregledna američka prostranstva. Sve to zajedno kreira prizore koji funkcionišu poput portala za putovanje kroz vrijeme i, istovremeno, stvara eho nad jezerom Modrac i djetinjstvom, prizorima majke i oca, sinovom čežnjom za bespućima, suprugom kojoj je, tvrdim, sva ova nježnost upućena. Naglasit ću da ovako koncipirano vrijeme u romanu nije puki postupak povezivanja segmenata, nego izraz uvjerenja da ono u našem ličnom doživljaju ne postoji drugačije osim onako kako nam ga autor predstavlja – poput razlijevanja boja na akvarelu. Pripovjedač funkcioniše poput rizničara vremena, a samo vrijeme, anomalija od lineralnog, opšteprihvaćenog, uspostavlja se kao čvorište, kičma koja tekst čini romanom.
A onda smo sebi postavljali pitanja na koja nema odgovora. Da nije bilo rata, o čemu bi govorile naše knjige? Da nije bilo rata, na šta bi danas ličili naši životi? Da jeste kao što nije, ili da nije kao što jeste, kako bi onda bilo? A ta rasprava ima privlačnost, zato što je u njoj prošlost vrijeme koje tek treba da se dogodi.
Istovremeno, Mali roman o tišini jeste i svojevrstan dnevnik čitanja i dnevnik pisanja, dijalog s piscima, ali i sa slikarima, fotografima i kiparima, različitim umjetnicima koji su Mehmedinoviću značajni. Sve to, pored ličnog nivoa, funkcioniše i kao svjedočanstvo o našem vremenu i savremenicima, ali i o činjenici da svi mi koji pišemo kako bismo preživjeli[2], neprestano vodimo razgovor s knjigama koje smo pročitali — a time i s ljudima koji su ih napisali. Čini mi se da je taj razgovor važniji od samog čina pisanja, barem u smislu potrebe da se ostane živim. U Mehmedinovićevom ličnom univerzumu tekst, crtež, fotografija, skulptura i slika imaju jednaku važnost. Otuda među stranicama i njegovi crteži, a sama knjiga se tretira kao umjetnički predmet, u kojem svaki segment igra suštinsku ulogu.
Na početku, rekla sam da me je uznemiravalo čitati Mali roman o tišini jer me tjerao da u sebi otvaram skrovita mjesta koja radije držim zatvorenim, da bih izbjegla sudaranje misli u ovoj glavi. Još jedna stvar mi je stvarala nelagodu, a to je uvjerenje koje je nastupilo postepeno – autor se ovom knjigom oprašta, od nas, čitatelja, ali i od ljudi koji su mu obilježili život i prošli kroz stranice knjige. Pred kraj romana, saznajemo o dijagnozi karcinoma.
„Tumor je tumor, to pokazuje slika“, kaže. To je onda to. Tumor je tumor, tako pokazuje slika. Zar i sam u proteklih dvadeset godina nisam insistirao na onome što pokazuje slika? Slika kao prethodnica riječi. U književnosti tebe zanima koncept slike.
I sada idem. Šta osjećaš? Ništa. Zapravo sam umoran. Ovakav umor sam u djetinjstvu osjećaokad bih se na kraju dana s jezera vraćao kući s pecanja, s nizom riba oko tankog vrbovog pruta, kad bih iz šume izašao s naramkom gljiva u rukama. Valjda.
Sam u dugom hodniku, kao riječ samo jedanput izgovorena na ovom svijetu.
Nakon što sam pročitala knjigu, pogledala sam snimak razgovora Selvedina Avdića, urednika romana, s Mehmedinovićem, u pozorištu SARTR i saznala da je autor sada dobro i da je ovo prva u nizu od pet knjiga koje namjerava napisati. To je dobra vijest, podrazumijeva vrijeme (kako god da ga tretiramo).
Osvrnut ću se još na crtice, nazovimo ih sličice, iz kojih nas autor ne vodi na putovanje kroz sebe, daje nam ih u ljepoti samog trenutka, kao male milosti, da nas samo dotaknu ili odvedu na vlastita putovanja. Jako puno je lijepog, tankoćutnog i toplog u ovoj knjizi. Čak su i ljudi, uprkos svemu, takvi. Knjiga završava nizom kratkih zapisa koje kao da podvlače, da se poslužim ranijim poređenjem, DNK strukturu knjige – rizom, sve, svuda, u isto vrijeme.
U četiri ujutro, tek probuđena, zatiče me za kompjuterom, vrti glavom i kaže: „Pedeset godina ima, a piše pjesmice“.
[1] Ili sam barem to bila uvjerena do ovog trenutka, kada se spremam poslati tekst za objavu, a nespretno nisam označila broj stranice na kojoj mislim da sam to pročitala. Sada, vođena Mehmedinovićevim stavovima o snovima, na šta se u knjizi osvrće, pošto se vraćam romanu, čitam dijagonalno, prevrćem stranice, tražim, (u mojoj glavi, na otvorenoj knjizi, te rečenice stoje na gornjoj polovini desne stranice) shvatam da je vrlo lako moguće da sam to sanjala. U tom slučaju, oprostite mi i vi i Sem.
[2] Opet ja, ali tješim se da sam s godinama zaradila pravo da tumačim svijet i knjige kako želim.
