“Metakmorfoze”, Alen Brlek, algoritam, 2015
Alen Brlek je dobitnik nagrade “Na vrh jezika” za 2013. godinu koju za autore do 35 godina starosti dodjeljuju “Algoritam” i “Zarez”. Njegov pjesnički prvijenac akcent pažnje stvara odmah pri prvom susretu s čitateljem zbog svog naziva – Metakmorfoze. U riječi metakmorfoze asocijativno je zastupljena intertekstualna veza s Ovidijem, kao i iznevjeravanje njezine čistoće riječju metak. Metak je metonimijski predstavnik nasilja. Pri bliskom kontaktu s asocijacijom na Metamorfoze kao sinegdohom tradicije dolazi u relaciju označavanja mogućnosti njezinog rušitelja radi uspostavljanja novih odnosa. Autorov stav prema gradnji novih odnosa jasnije se da naslutiti već na prvim stranicama knjige pri susretu s posvetom “Zidarima slobode”. Antonimija koja se stvara između znakova zidari i metak daje povoda za kohezije na ritmičko-stilskom i značenjskom planu. Posveta naznačuje konstruktivistički pristup po pitanju poimanja slobode. Prostor teksta za autora tako je plodno tlo za gradnju slobode. Jedan od početnih signala koji govore u prilog tome je i odabir neologizma na naziv zbirke, a mjestimično i u ostatku teksta. U tom smislu čitavu pjesmu Surealizma možemo promatrati kao semantostilem koji potvrđuje da u Brlekovoj poeziji forma promišlja sadržaj, a sadržaj formu: “Lelelujava valolom gleda/ milo bijela nebo moja./ Nošešena vjetrom žena/ rašivene ljubi sinuse/ boli”. Ona je jedna od nerijetkih pjesama u kojima nadrealistički stilski inventar čini fine hermetične čvorove. Osim na deklarativnoj razini naslova, ti čvorovi se tekstualno ostvaruju i u pjesmama Mornarski čvor: “Došetali do lijepih rana./ Underground./ U moru platna potkošulje/ proglašavali baldahinima.” i Mornarski čvor (drugi): “Pomrla jutra u narančama na stolu./ Toniksuze ./ To nikne korov, titanik,/ ugljen i biseri. Na jeziku./ (Ne vidjeh te dugo, dugo plakah./ Sve dok riba na sjevernom polu/ ne postadoh. Za mlado pingvina.)/ Pomrle i noći u noćnom programu na tv-u,/ mjesto da kose u konope, u mornarske čvorove.”
U pjesmi Skica za aortu metaforički zavijutci semantički se granaju do najsitnijh kapilara: “Nježnost kulminira u povijesti,/ kada i dodir dobije putovnicu/ i naglasak. (…) Ovi su oblaci, kao sada nas,/ nekoć (po)kapali pustinje.” Rafiniranjem jezičnih sredstava do mjere visokog umjetničkog senzibiliteta, autor tekst čini metaforom tijela Drugoga i obratno: “Na vratu joj/ Braillevo pismo,/ sanja prste.” Tijelo (teksta) za Brleka je i poligon za stapanje raznovrsnih kozmičkih elemenata, primjerice čovjeka kao jedinke i vrste, te pripadnika životinjskog i biljnog svijeta, kao u pjesmi Do re mi (biljka: duhan, životinja: ptica). Kao takvo, ono postaje i jedinica generiranja kozmopolitizma: “Uvijek noću i daleka/ nasmijana Indijanka/ bere duhan/ mojih pluća.” Kroz takve motivsko-tematske sklopove lirski kazivač progovara zabrinutim tonom nad narušavanjem prirode djelovanjem antropomorfiziranog faktora: “Zapravo nitko ne govori ništa važno./ Jer ništa nije važno/ otkako je kornjača prvi put zagrizla/ plastičnu bocu/ i otkako ribe žive u veš mašinama/ na dnu mora.” Kao što se motiv Indijanke provlači i u ostatku teksta noseći sa sobom popratne aluzije, tako je i kozmopolitizam jedan od njegovih reaktora koji aktiviraju politički sloj. Tako pjesmu P(ut)opis čovječanstva možemo čitati kao manifest kozmopolitizma. Osim prostornog aspekta, značajnog između ostaloga i za spomenuti sloj, autor poseban odnos gaji i prema fenomenu vremena. O repetitivnom ritmu povijesti, i to njezinoj tamnoj strani, najbolje svjedoči pjesma R(epe)at, prvo svojim nazivom, a onda i ponavljanjem sugestivnih fonemskih sklopova: “noću mi/ glave u glasu/ grade zidove”. Zidovi, pogotovo oni građeni u apsurdnosti rata, jedna su od metaforičkih opreka slobode. Autoru služe da, uz ponešto oslabjeli umjetnički efekt, pošalje čitatelju poruku snažnog didaktičkog naboja: “Živi nužno zadihan u rušenju sistema,/ svakoga tko izrasta u opreku/ slobode./ Bezuvjetno, rasplakano i majčinski.” Uz repetitivnost, i cikličnosti se može naslutiti kao jedno od načela Brlekovog promišljateljskog identiteta. Zbog svog grafičkog izgleda, slovo “o” stvara konotacije na tom tragu. Njime je naslovljena i finalizirana pjesma raščlanjena na lirske minijature koja pripada ponajboljim ostvarajimau zbirci. Ona svjedoči da fonem osim razlikovne može imati i semantičku ulogu. Osim fonemske, autor propituje i ulogu interpukcijskih znakova, npr. u pjesmi Art,ikulacija za,reza. Taj prilog je jedan u nizu od onih koji svjedoče o autorovom angažmanu razvijanja sofisticirane tekstualne svijesti. Ona se odražava u intenzivnim komunikacijskim kohezijama njegovih mikro i makro razina. Stoga za čitatelja koji je u potrazi za otvorenim, promišljenim i razigranim tekstom poezija Alena Brleka je izbor punog potencijala.
