Svrha fonetske i fonološke aktivnosti je najčešće eufonija ili milozvučje koje nastaje suodnosom fonema i fonemskih varijanti u raznim kombinacijama. Osim toga svaki fonemski sklop sugerira posebno raspoloženje i atmosferu i na taj način aktivira konativnu jezičnu funkciju. Iščitavanjem zbirke Ja, putnik Veselka Koromana, motiv samoće se neodoljivo artikulira u lajtmotiv zbirke i kao takav plijeni pažnju na mikrorazinama teksta na kojima se ostvaruje. Jedan do načina je učestalo ponavljanje slova s u pjesmi Da sam svet koje se ostvaruje kroz figuru aliteracije: Poput trave, u sebi,/ skrivao bih svoju bol.// Nježnije od vlati, međutim,/ tijelo je moje.// Da patim, šapnuti moram/ uhu sućutnom.// Dok mrav, ranjen, slava/ njemu, samo šuti, sam. Asonanca nastala ponavljanjem slova s događa se i u zadnjem, izdvojenom, stihu pjesme Tiho čiji naziv sadrži semantički komplementarnu komponentu u odnosu na taj stih: Sluša ih svjetlost sva, a to ovjerava i semantičku frekventnost aliteracije.
U skladu s apokaliptičnim idejama koje se iščitavaju u pjesmi S planeta ovog, javlja se i njihova ekvivalencija na fonološkom planu uzmemo li u obzir zasićenost fonemom n koji aludira na raspoloženja nihilizma, negativnosti i nestanka, a njegov ostvaraj pronalazimo u riječima: planet, jednom, davno, nestati, nama, novo, nepoznat, podnijeti, znadem, iznad.
Za figuru onomatopeje je karakteristično izjednačavanje označenika i označitelja i samim time ta figura koju nalazimo u pjesmi Na dan prolazeći u riječi dršće je autoreferencijalna, a učinak pojačava i to što je druga strofa usmjerena sama na sebe: Od žalosti, druga dršće cijela,/ jer pustio je vodu krov zemni na/ knjiga mi nekoliko, u kojima bdi/ sve moje
Za grafostilističku analizu bitan je ostvaraj književnoj djela koji se događa na razini grafostilema. Ta analiza uzima u obzir vizualni oblik grafema, raspored stihova u strofama i izgled strofa. Naslovi ciklusa i pjesama pisani su velikim slovima. Što se tiče ostatka pjesama, u svakoj, s dodatnim iznimkama u zadnjoj, podebljan je prvi grafem koji konotativno vuče na inicijale u starim knjigama. U naslovima ciklusa, koji su raspoređeni u dva retka, drugi dio je podebljan što je signal posebne važnosti upućen čitatelju. Opravdanje toga signala nalazimo u posljednjoj pjesmi po redu koja se sastoji od naslova ciklusa grafički uređenih identično kao i naslovi jer su stihovi te pjesme formalni i sadržajni ekvivalenti naslova. Iznimku čine posljednja dva stiha budući da je podebljan stih Ja, putnik, a ne stih Sa svojim Parkama, kao što je to učinjeno u naslovu. No ovaj postupak može označavati intenciju zatvaranja cjeline točkom u kojoj se naslov poklapa s konstitutivnim dijelom zadnje strofe.
Sklonost prema konstruiranju ideje cjeline provlači se kroz čitavu zbirku. Strofe su vizualno ujednačene i simetrične, nema mnogo stihova koji nametljivo iskaču iz cjeline i narušavaju važnost rasporeda. U nekim pjesmama pažnju čitatelja zaokupljaju stihovi koji su kvantitativno najkraći i strateški postavljeni na završetke strofa (Preko Alpa, Legao na bok, a ponegdje pak autor zaokuplja pažnju čitatelja ludičkom funkcijom jezika koju potencira nazivom pjesme Bez slova ijednoga što možemo shvatiti kao ironičnu sugestiju pri grafostilemskoj analizi.
Za morfostilističku analizu zbirke Ja, putnik značajna je oscilacija između naglašene personalizacije lirskoga kazivača, koja se očituje već u samom naslovu, i prikrivanja označitelja koji upućuju na tu funkciju. Identitet lirskoga kazivača se ne artikulira samo kroz zamjenice, nego ponekad čak i kroz minus postupak odsutnosti glagola koji upućuju na njega. U samom naslovu zbirke nailazimo na iznevjeravanje očekivanja zbog odsutnosti glagola ili zbog eliptičnosti izraza. Ukoliko je jedna sastavnica identiteta lirskog kazivača prisutna u obliku zamjenice, druga, u obliku glagola, nedostaje, dok je u naslovu pjesme Premda budan situacija upravo obrnuta.
U pjesmi Dok me gleda u oči dolazi do prenaglašene personalizacije kroz odabir glagola; Prva strofa bi evidentno zadržala isto značenje i bez umetnutog glagola mišljenja: Dostojna je, mislim, ravnica/ preda mnom, pokrivena sjenama/ izduljenim, otud, s čempresa/ udaljenih, po brdu svijetlom,/ iz davine./ U drugoj strofi intenziviranje personalnoga elementa postignuto je i glagolom mišljenja i osobnom zamjenicom, ali je identifikacija s mravom ublažila antropocentizam: Nije lakonjoj, možda, ležati/ dolje, ne znam otkad, dajući/ mravu, meni, nesebično, poput/ Stvoritelja, sve što nam ovdje/ treba. Refleksija na tragu propitivanja onoga što čini osobu ili Drugo se nastavlja i u trećoj strofi i u izdvojenom stihu kojima se provlače i vokacije upućene višem biću koje se ni u ostatku zbirke nikada ne imenuje, osim varijantama zamjenice Ti, ali time i dodatno dobiva na značaju jer se njegova prisutnost ostvaruje na razini nagovještaja i sugestija, a time i dodatno dobiva na jačini budući da egzistira prizivanjem Drugoga (lirskog subjekta, autora, čitatelja…) i možda bi imenovanje u tom slučaju moglo značiti ukidanje. Potvrda odsutnosti se ovjerava i upotrebom glagola plašiti se jer se plašiti možemo samo onoga čega nismo dio i s čime nismo suočeni: A kad je pitaju, u noći,/ šumovima oblivenu: tko je,/ ipak ne reći: ja sam, ravnica/ neznana, zato što osoba nije./ Kao ti,// koji to jesi, i plašiš me time.
Za jezične odrednice u književnome tekstu koje percipiramo kao stilski markirane od osobitoga značaja je konotativno značenje. Ako se konotativno određenoga leksika po Marini Katnić Bakaršić najviše tiču emocionalno-ekspresivni leksik, leksik s određenom stilskom markiranošću, profesionalizmi, neologizmi, arhaizmi, žargonizmi, argotizmi, dijalektizmi, egzotizmi, itd., zbirka Ja, putnik ne trpi veliku leksičkostilsku obilježenost i iskakanje iz konvencija, možda zbog težnje univerzalizmu koji se, između ostaloga, zasniva na stilskoj neutralnosti leksika. Leksičkostilske kohezije Veselka Koromana se zbivaju na denotativnoj razini, u kombinacijama toponima i riječi, ponajviše priloga i prijedložno-padežnih izraza, koje označavaju mjesnu univerzalnost, što je osobito karakteristično za pjesmu Tu sam u kojoj toponimski označitelji (kanarski otok Ferro, skandinavski, sjeverno od ekvatora, predvorje sredozemlja) komplementiraju univerzalnim označiteljima mjesta (uzastranu, tu, malo dalje od vugine kuće, odavde). Pjesma Preko Alpa obiluje toponimima (Padova, Bengal, Himalaja) koji su najzastupljenija leksička kategorija u zbirci, mada treba uzeti u obzir i antroponime, primjerice Ahel u pjesmi Budan, koji u skladu s naslovom budi reminiscencije na antičku mitologiju te tako potvrđuje poststrukturalističke teorije o tekstovima koji se iščitavaju.
„ Za zbirku Ja, putnik su osobito značajni postupci elipse koja se očituje u rečenicama koje odaju dojam nedovršenosti i blage nagomilanosti izraza koja ponekad seže do dojma konzfuzije, kao u pjesmi Velim uvrijeđen: Ako nered, noć vlada, izvući/ moram iz sebe, smjesta, energiju/ zvučnu, što sklada je srdžba, te/ zbilja u bubanj, glasniji od/ hujanja nečuvenog. Na istom primjeru se daju uočiti i dva tipična simptoma poetike zbirke, a to su inverzija i gomilanje zareza, a oba imaju funkciju oneobičavanja izraza.
Po riječima Perine Meić:„Proučavanje složenog jezičnog tkanja Koromanova stiha, osim formalno-značenjske podrazumijeva, naravno, i vođenje računa o ritmičkoj organizaciji njegove pjesme. Njena kompleksna struktura temeljeni se na tzv. besjedovnim naglasnim čvorištima i ima jedinstven i prepoznatljiv obrazac. Narušavajući smisaono-sintaktičke stišne cjeline čestim opkoračenjima i prekoračenjima autor postiže raznolikost ritmičkih modulacija. ‘Jednostavni oblici’ riječi vezani u nadrealistički skrojene sintagme postaju zgusnuti, eliptični, a analogno tomu, i hermetični znakovi čija se nagomilana značenjska energija prenosi po svim strukturalnim razinama pjesme. Jezik omeđen jednostavnom slikovnošću svakodnevice postaje estetička montaža stanja svijesti i refleksije o pjesništvu, o čovjeku i njegovu mikro i makrokozmosu, stanjima egzistencijalne podvojenosti.“[1]
Na tekstostilističkoj razini zbirka Ja, putnik ostavlja dojam tendencije autora da apsolvira čitav svoj opus i to čini tako što dijalogizira s njime na način da u naziv svakoga ciklusa inkorporira naziv jedne svojih od prethodno objavljenih knjiga ili pjesama koje su im sastavni dio te na kraju od tih naziva raspoređenih kronološkim redom načinjava pjesmu nazvanu Davno, pri čemu ne trebamo zanemariti arhetipsku simboliku broja dvanaest koliko iznosi ukupan broj ciklusa posljednje zbrke. Nije slučajan postupak ni što pjesmu naslovljava Bez imena jer tim autoreferencijalnim paradoksom skreće posebnu pažnju na naslov pjesme potencirajući konativnu i metajezičnu funkciju.
Iščitavajući već naslov zbirke Ja, putnik, čitatelj se lako zatiče u propitivanju slojeva i jedinica značenja sastavnice „putnik“. Na kakav put autor misli? Čega je put metafora? Putovanja na doslovnoj razini s kojim možemo povezati toponime kao faktografske točke koje se provlače kroz tekst, kronologijskoga putovanja kroz autorov opus koji je u aktualnu zbirku okupio kao memento ili putovanja u neku drugu stvarnost s ove planete koju autor često evocira direktno ili indirektno ju označavajući u tekstu kao što to radi, primjerice, u pjesmama naziva Zemlja, S planeta ovog ili pjesmama koja Zemlju pisanu velikim ili pak malim početnim slovom metonimijski predstavljaju – Dok snijeg je dubok , Tu po šumi i Preko Alpa. Autor gradacijski stvara kompletniji dojam putovanja novim preoznačavanjima prostora i vremena, razlažući metonimiju Zemlje na mikro jedinice značenja i artikulirajući univerzalističke ideje od kojih se najznačajnijom čini egzistencijalna zadaća bitka: Moja zadaća je, možda, tek da/ budem. Što dulje. Ne pitajući,/ osim kada huknu boli, je li/ uranilo vrijeme, što će list/ na grani.
[1] Meić, Perina, Poetska (o)poruka Veselka Koromana, Status,magazin za političku kulturu i društvena pitanja, Udruga građana Dijalog Mostar, Mostar, 2014.
