SLIKA IZ ČERNOBILA
bolujući od leptira koji suše cvijeće u njemu,
moji ožiljci su otporni na moje tijelo
kao na preživljavanje od razglednica iz Černobila
i pjesama koje si umislio. ta kuća u kojoj i gluhoća ima uho
ne živi ni u kome više. najbolje se čujemo kad se nikad ne čujemo.
kad smo autistični kao bosonogi dječaci u plavim košuljama
koji se ne igraju rata. kao mjesec što ometa rad našega auta,
što se grči jer te volim fotografirati kad te nema.
osjećam se dijelom vrpce kada me uzmeš za slušalicu
umjesto za ruku, stišavam telekomunikaciju šutnje.
KOLIKO POSTO SU NAS VOLJELE OBIČNE STVARI?
volim hotele u kojima mahovine jedu odsutnosti
jer sam praznija jabuka više nego što su me jabuke prazne.
u zemlji u kojoj satnice zvuče kao sadnice
razgovaramo o trećem svjetskom ratu
sjedeći u nečijem dnevnom boravku
punom odgođenih krugova biciklom u Dansku i natrag.
odaju me sitnice ispale iz džepova, sastojci šampona za kosu
u koje se pretvaram prije nego zamolim nekoga da ga mirno prolije
dok još nisam postala najsjetnija osoba koju poznajem.
u naše glave kao da nikad nisu padale žarulje s neba bojeći se ozljede.
bilo je banalno i glupo sve o čemu smo pričali. bio je stvarno loš plesač.
NETKO SE RASPLAKAO U DRŽAVI DANSKOJ
puna sam pitomih plodova, ali i pitomi plodovi su puni gorčine
kao što je svijet pun napuštenih kada
i kao što se volim ogledavati zbog onih koji nikada nisu vidjeli svoje lice.
kako ugušiti večernje informacije kuhinjskim tkaninama
i ne čuti kada se netko rasplače u državi danskoj
kad zapis o preosjetljivosti svih stvari tvoja je oblakonosna šutnja?
vijesti su jednake i kad ih slušam i kad ih ne slušam
pa nastojim da ih niti ne slušam niti slušam
u ovom hotelu s imenom europe.
ipak, neki ljudi su veoma ljubazni, ne upadaju mi u ptice.
TREĆI NAČIN ATARAKSIJE
2.
uzet ću noćni taksi i pobjeći na govorno područje
na kojemu ljuštiš bademe i bedeme iza kojih rastu
limuni, unaprijed nedozreli. no ne smeta. nudim ti šutnje
beskrajnih šetnji, samo se, stisnuvši uz mene, stišaj.
dakle, bešumno sanjaj, ne šuškajući, ne šapućući,
mada nema tih govornih područja
koja nas čine (l)imunima.
1.
prije svega, pustila sam krv iz kalendara, slomila kazaljke sata što mi
vire iz kapilara, prolila ti mlako mlijeko u inboks, kao da je limfa.
