„Nećeš valjda tek tako otići!“
„Zašto da ne?“ Pogled joj je kružio po sobi i zaustavio se na mom licu s nekom vrstom čuđenja: “Ti nemaš pojma šta sam ja sve proživljavala u ovih mjesec dana, ti to ne možeš ni shvatiti. To je bilo… to je bilo užasno.”
„Bit će kako ti odlučiš“, rekoh. Da se nisam suzdržavao, suze bi mi krenule na oči; nije bilo na meni da plačem.
„Radije bih da te više nikada ne vidim“, reče ona. Pokušala se nasmiješiti: „Zbogom.“
To se činilo nemogućim. Gledao sam je ne shvatajući ništa, kao da su mi pokazali vlastitu ruku u nekoj posudi, skupa sa svim ožiljcima i karakterističnim oblikom noktiju.
„Zbogom“, ponovi ona. Krenula je prema vratima. Neka razdiruća sila me povuče ka njoj: volio sam je. Ali vrata su se već bila zatvorila, ona je silazila niz stepenice. Volio sam je zbog njene iskrenosti i hrabrosti, volio sam je jer je odlazila. Nisam je mogao zovnuti: Helene! Zgrčio sam ruke na naslonu fotelje obuzdavajući taj beznadežni krik. Gotovo je. Te suze, ta patnja, sve to prije nije postojalo. A sada je tu. Zbog mene. Učinio sam to. Zašto to, zašto baš to? Plakala si i bilo je uzalud jer već sutra ću te ponovo voljeti.
Možda zalud i umreš. Zalud kao žuti oglasi i vrata koja se otvaraju i zatvaraju, i zvuk metaka u zoru. Uzalud. Doveo me je ovdje uzalud. Bit ćemo poraženi. Ili će pobijediti bez nas. Svi ti zločini, uzalud. Nije pomislio na to. Govorio je: ‘Treba uraditi nešto.’ I, šta je uradio? Samo je smrt sigurna, kao i ova noć. Više je neću vidjeti. Gotovo je, razmišljao je u vozu koji ga je vodio daleko od Pariza. Polako, poput rane, prošlost se zatvarala. Sada je odluka bila iza njega, poput svih onih stvari koje nije izabrao, a koje su postojale. Donijeti odluku. To nije bio gori zločin nego živjeti. Raskid s Helene padao mu je jednako teško kao i večera u Port‑Salutu, ni manje, ni više od toga. Donijeti odluku da je ubijem ‒ ubiti je ‒ biti mrtav. Uostalom, on više nije gledao za sobom. Gledao je u budućnost, tamo, na kraju tračnica. Jedan i jedini cilj, jedan i jedini put. Ponovo je postao vojnik. Lijepi raspust. Evo ga. Bio je sam, kao na livadama svog djetinjstva gdje su jabuke bez grižnje savjesti hrskale pod zubima i gdje je sve bilo dozovoljeno: slobodno se mogao ispružiti, valjati, uzeti, razbiti; njegovi pokreti nisu nikoga ugrožavali. Nije bilo nikoga nasuprot njega. Ljudi su bili samo sredstva, ili prepreke, ili ukras, i svi glasovi su zamrli, šaputavi glasovi, prijeteći glasovi ‒ glasovi nemira i grižnje savjesti. Čula se samo tutnjava topova, aviona, zviždanje metaka. Smireno, kao da zagriza jabuku, bacao je granate, praznio šaržer. Topovi su pucali na tenkove i oklopne kamione: njegov je zadatak bio da puca na ljude. Ali, beton, čelik, ljudsko meso, sve je to podjednako bio materijal. On je bio samo zupčanik u mašini od željeza i vatre koja se ispriječila na putu drugoj mašini. Ovo sam ja, pomislio je jednog dana sa zaprepaštenjem, dok je ležao na rubu šumarka s mitraljezom u rukama; poželio se nasmijati; dolje, usred izrovanog polja, ljudi su padali pod mecima, a njemu je bilo lakše na srcu. Ja sam taj koji ih ubija. Čak je i to bilo dozvoljeno. Jer je znao šta želi. Bio je samo vojnik i smijao se jer više nije mogao nanijeti nikakvo zlo. Kad je osjetio bol u lijevom boku, shvatio je da više ništa ne može učiniti. Bio je sasvim izgubljen i sasvim spašen, osjetio je kako spokoj raste u njemu poput groznice.
Izgubljen u mirisu hloroforma, u bjelini plahti i tišini velike svijetle sale. Ničeg do bezimenog bola. Vrijeme nije prolazilo. Samo jedan, uvijek isti trenutak ‒ trenutak tog čistog bola. Lebdio je sam sa svojim tijelom, nije više pritiskao zemlju ‒ bol bez težine. Bilo bi dovoljno puhnuti da bi se ugasio, i ne bi bilo nikakve razlike; to niti je osvjetljavalo, niti je grijalo ‒ bio je to neuhvatljivi plam.
Malo‑pomalo, svijet oko njega se promijenio i on je ponovo bio u svijetu; rana je zacjeljivala: Šta se događa? Hodao je bos po linoleumu, gledao kroz prozor crvenu ravnicu, plava polja lavande. Francuska vojska se povukla do Seine. Pričalo se da su Nijemci došli do Rouena. Ali on je htio samo još malo odspavati.
„Tuđa krv“ objavljena je u okviru projekta „Od jedne pandemije do druge: 100 godina evropske književnosti u 10 knjiga“ podržanog od strane programa Evropske unije Kreativna Evropa.
Simone de Beauvoir, “Tuđa krv”, s francuskog prevela Tea Mijan, Buybook, 2021.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook