ESC
Grad je samo scena
obilazim kružne tokove
Vozim nesigurno…
strah me da te sretnem
neki klošari stoje na semaforu
izboli bi čovjeka jer ih gleda
Bojim se…
zamišljam kako ginem
Starim…
mamuran sam od sinoć
ljut na sebe
Spreman za terapiju?
Sparno je…
isprekidano dišem
oni to zovu panikom
na radiju iskvareni jazz
Osjećam glad…
ne radi ventilacija
oznojio sam volan
Pobjeći van grada, van kosmosa
Stani, crveno je!
Biciklista psuje
Samoubistvo?
Pretjerujem…
Ljubavnice guraju kolica
Sunce udara u šajbu
Nema parking mjesta
Žure i zure
Gubim dah
Molim te!
Brzo!
Pritisni ESCAPE!
O(p)stanak
Moj prijatelj kaže
da se najljepše djevojke susreću
na autobuskim stanicama.
Rekao mu Čola.
Ne znam ništa o tome.
U našim provincijama
stanice su uvijek vlažne
i zaudaraju na prošlost,
zvučnici uvijek krče
i zavijaju hardkor folk.
Vožnju najavljuju neki slomljeni glasovi,
kafa u baru pored obavezno je tanka,
sendviči suvi i neukusni.
Sa naših autobuskih stanica
busevi uvijek odlaze u neke velike gradove
i svi se zavaravaju da nekud stvarno idu…
Ja sam uvijek onaj koji ostaje.
Plaćam peronsku kartu.
Ni rastanci više nisu džabe.
Od šaltera za prodaju karata
do perona 4 tačno je 67 mojih koraka.
Tačno toliko ću te još imati,
dalje je sve relativno…
Kofer ti je uvijek pretežak,
kao da odnosiš čitav svijet.
Moj.
Serpentina
U mojoj kompletno raštimanoj stvarnosti
Stvari teku svojim tokom, variram…
Zavaravam se sitnicama, ozbiljno
Kupuju me gramom ljubaznosti
Najčešće kasirke u marketima
Radnice u pekarama i kioscima
Svako kulturan može da me prevari.
Zato…
Izlazim samo kad moram
do posla i nazad, rijetko u kafanu
Zamišljam da sam u igrici,
kao zombiji me love, kao treba da preživim
igram uvijek na hard, inače bagujem
posljedice stvarne, redovno gubim.
Još uvijek isti dječak, ključala krv…
najosjetljiviji u razredu, radioaktivan
još uvijek me stvari voze, prepuštam se
izbjegavam ogledala i šišam se na keca.
Ne uzimam opijate, nemam zvaničnu terapiju,
još uvijek idem goloruk,
ošamariću svakog ko mi kaže da iskuliram.
A opet…
Sapliću me tridesete, smiju mi se
prevaziđen kao VHS, instant klinci mi se rugaju,
Strah se uselio u svaki folder.
Trošim se bespovratno, konačno
biram dobrovoljnu anesteziju da ostanem živ
Ništa me više ne iznenađuje, iskreno
možda samo dobrota, ponekad.
Ipak… ne brini.
Nije kriza srednjih godina
nije vrijeme za crveni alarm
nije vrijeme za paljenje diplome
i stvarno nije vrijeme za Irsku…
A ti, kako si?
Kompas
Po magnetima na frižideru
Vidi se da nismo makli sa Balkana
Stari je osamdesetih bio u Poljskoj
odakle je donio razglednicu
Mater je čuvala babe po Beču
Za šta nemamo fizičke dokaze
Sestra je išla u Španiju
suvenire su popili u povratku
oplakujući maturski rastanak.
Nismo mi ni onda puno putovali
Da se ne lažemo
jebi ga puno se radilo
Ali imali smo jednom godišnje,
taj Harkanj i Pečuj,
Kostrenu i Dubrovnik, svakako Trst
objašnjava stari,
otpije čaj za prostatu, uzdahne…
Kaže, jedan od onih života
Kaže, dok sam bio mlad
Kaže, dok sam bio živ…
Putovanje je za bogate,
dobacuje mater u prolazu
i obrćemo temu na cijene goriva.
Otkad znam za sebe
putujem uvijek sam,
i uvijek na jug
Hoćeš li biti moj kompas,
moje prvo putovanje
sjevernije od Okučana?
Una
Čuo sam da si odselila
na zauvijek
očekivano, nisam iznenađen
ovdje nikad nije bilo dovoljno široko.
Ugovor na određeno,
plata providna
bili smo prinuđeni da…
imamo te u vidu ako nekad…
biće ponovo konkurs pa…
a trideseta iza ugla, strpljenje na rezervi
terapija za pritisak u najavi
čini ti se da su se svi snašli…
a ti šta ćeš sa sociologijom
i tim knjigama koje vučeš u torbi,
poderanim starkama i majicom sa Džonijem?
Pregazilo, prošlo, a ništa…
nema više ni one slobode u koju si se klela, ničega
nas nema odavno,
a sada i konačno
Sasvim je izvjesno da te više neću vidjeti,
barem ne mladu
Australija zvuči tako daleko i prijeteće
Gorki s ledom i limunom malo manje
Čuvaj se.
