Neki ljudi imaju potrebu da ćute, međutim, ja imam potrebu da se gledam u ogledalu, vrištim, lomim stvari i cijepam sopstvene rukopise. Nije to tako loše, zaista nije, jer nakon jednog tako započetog jutra, poželim da spremim doručak, sasvim smireno sjednem, žvačem hranu poput nekog britanskog aristokrate i polagano tupim.
A da, plavetnilo. Ima ga svuda, na skrin sejveru njegovog mobilnog telefona, zidovima jedne davno napuštene kuće koje se sasvim slučajno sjećam. Nebo iznad našeg grada je plavo u maju, mada i u aprilu, ali neka bude da je, makar ovaj put, moj izbor maj. Kad malo bolje razmislim, plavo me, ipak, najviše podsjeća na venu nakon sto je poljubi špric, koji u rukama slučajno drži nestručna medicinarka u ambulanti.
Na koncu, nije ni važno, podloga mog bivstvovanja ionako nije plava. Vozim dalje.
Gledam ljude sa štakama, uplakanu vječnost i platno na kome je naslikana kuća pokrivena snijegom. Ne volim snijeg i ne shvatam kako neko može da uništi jedno platno slikajući snježni prizor.
Ne znam zašto pamtim, ljudi poput mene ne bi trebalo da imaju sjećanje. Toliko je stvari koje nemaju nikakvog značaja moju glavu izabralo za domovinu, a ja ipak želim da je napustim, svakog dana pakujem kofere, mada znam da nemam kuda.
Sinoć sam mu rekla da odlazim. Rekao je da razumije, da bi i on otišao, ali ne voli da sluša stran jezik i gleda neznance. U jednog upravo gledaš, pomislih, ali nijesam izgovorila, znajući da on toliko pažljivo sluša ljude, kači se za svaku riječ, opsesivno ih vadi iz konteksta, tumači po svojoj obrnutoj logici i u stanju je da satima ubjeđuje druge šta zapravo misle. Nijesam imala nerava, po ko zna koji put, izvinjavati se ni za šta, udovoljavati njegovoj potrebi da uništi sve, pa i uzgred izgovorenu misao.
S nekim ljudima je lako, oni i ne postoje ili ne postoje sasvim. Oni samo klimaju glavom ili razmišljaju o samoubistvu. Ne kažem da to njihovo razmišljanje nije intenzivno, ali sve i da jeste, sigurna sam da njihovo postojanje nema značaja. Nema ni moje, ali jako volim to odsustvo značajnosti. Rodila sam se na jedan potpuno beznačajan dan, a kad je početak tako običan, svaki nastavak ne može biti naročito bitan. Uostalom, svaki dan je jednako beznačajan, svako rađanje nepotrebno i svaki život promašen život.
Većinu vremena, kako god ono bilo shvatano ili osporavano provodim prstima dodirujući sljepočnicu, kao američki birokrata ili lažan filozof, a u stvari sam niko.
Ne razmišljam o naročito važnim stvarima, nema tu ni previše ljudi, jer čim pomislim na sve te licemjerne utvare oko mene, zamolim Ivana da ponovo napravi omču i stavi stolicu ispod. Nikad se ne buni, on ionako stalno pravi omče.
Prije par dana smo satima sjedjeli na obali, gledali smo u liniju koja razdvaja more od neba, mene od njega i pričali o granici. Nijesam znala da mu objasnim koliko sam puta zamišljala drugačiji život i kako je on izgledao. Nemam ja konstantne ideje, sve su to fragmenti, zato i nemam neki cjelovit odgovor. Ivan je običan, ne razmišlja o nepoznanici života i napuklim razlozima, samo diše i gleda u more. Pravi omče iz dosade, u slučaju da se konačno uozbiljim i dozovem pameti. Jednom sam mu obećala da njegov trud neće biti uzaludan i ponekad mi je jako neugodno što nikako da ga, istinski, uvjerim u to. Ne krivim ga, previše sam neodlučna, to mi je i on rekao prije dva dana, dok je sjedio na ostacima polomljene fotelje i zamišljen pušio cigaretu. Nikad ga ne pitam kako on zamišlja život, ponekad pomislim da je toliko zamišljen, jer ne umije ni o čemu da donese bilo kakav zaključak, ali ipak, znam kako zamišlja smrt. Kad sam ga upoznala bio je opčinjen istekom individualnog vremena i nedokučivošću namjera bilo koga od nas. Tad mi je, iz ugla svoje usiljene stvarnosti, uz par čaša votke, ispričao kako još od svog djetinjstva razmišlja o tome kako izgleda biti mrtav. Shvatila sam da je projektovanje ukočenosti od bezazlene radoznalosti, postala njegova opsesija. Uvijek je, kako mi je tad rekao, smrt zamišljao svečano, mnogo svečanije od života, neopterećeno i konačno. Upravo tog jutra sam shvatila da i on razmišlja o smrti, ali se plaši da drugi neće razumjeti njegovu želju da jednom obuče crno odijelo i bude u centru pozornosti jedne ceremonije, svečanosti van njega, tad već ukočenog. Rekla sam mu da sve svečanosti, pa i te nakon života, oduzimaju previše energije i da se na njima uvijek nađe neko ko sve upropasti sa par rečenica neumjesnog govora. Par mjeseci kasnije obećala sam mu da na njegovom pogrebu neću naći ništa za shodno da kažem, ne zato što neću imati želju da mu se obratim, već zato što ne želim da ometam njegovo zurenje u prazninu, a uostalom, prisustvo drugih me obično zbuni. Ne, ne, bolje da se ne pojavim uopšte, objašnjavam, bojim se da će taj susret sa smrću kao i onaj sa životom, izazvati u meni samo mučninu. Njemu je to bilo u redu, pretpostavlja da ću se predomisliti u međuvremenu, a ako to i ne učinim, nije od naročitog značaja, nemam mnogo šta da upriličim, sve to, kaže, kratko traje, a uz moje dvadesetominutno kašnjenje neću ga ni vidjeti, vrlo je vjerovatno. Prošlo je više od godinu dana kad smo isplanirali njegov pogreb, ali on je i dalje živ, dodaću i ne naročito pričljiv. Vjerovatno se kaje što je s mnom podijelio svoje dugogodišnje zamišljanje odlaska. Meni je nekako svejedno, ionako mislim da nije dovoljno originalan i da uvijek postoji nešto patetično u načinu njegovog razmišljanja, čudna matrica koja njegove rečenice čini previše očekivanim.
Plavetnilo. Čovjek je previše smiren, zato i podnosi plavetnilo. U meni izaziva tjeskobu, plašim se prosute boje po nedokučivo širokom prostoru, nemogućnosti da mu se približim, činjenici da nemam kontrolu nad svojim životom i pristup Ivanovom. Često nestane. Nikad ga ne tražim, jer znam da on ne namjerava da istinski ode bilo đe. Ta pomisao me uvijek smiruje, jer on će uvijek biti tu, čak i u slučaju da ja odem. Nekako me raduje njegova prisutnost u tom prostoru miljama dalekom od mog prostora, jer znam da ću, ako se ikada vratim, na tom istom mjestu zateći i njega, surovo nepromijenjenog.
Puno je brodova isplovljavalo onog dana dok smo sjedjeli na obali. Zabavlja me maštanje o njihovom odredištu, ljudima koji stoje na palubi, njihovim nadama u nov život ili žal za starim. A može biti da nemaju ni budući ni prošli život, nego samo sadašnji i ne razmišljaju što će se dogoditi kad ona stupi u neku novu sadašnjost. Uvijek mi je bio potreban korak da savladam strah, skupim hrabrost i krenem naprijed, međutim, uvijek stojim na istom mjestu. Ponekad poželim da sam ja on, ali on nikad ne poželi da bude ja. Biti ja je u stvari užasno, to znaju čak i oni koji me gledaju spolja. Očaj uvijek nađe načina da se razlije i stvori mrlju sa spoljne strane, kao mastilo.
Gledam u Ivana i nikako da prestanem da razmišljam o prostoru između nas dvoje. Mi stojimo, a prostor između naših očiju se stalno smjenjuje. To su različite slike, stvorene mojom maštom i njegovom realnošću, izgubljeni terenuci i oni koji nikad nijesu dosegnuti, njegova nepomirenost i moja projekcija, on skrajnut od strane svih i ja pripojena ničemu.
Ponekad se plašim onoga što će biti. Toliko sam nemoćna da utičem na smjenjivanje događaja na ovozemaljskoj pozornici, da bih najradije sjela u publiku i iz prezadnjeg reda posmatrala sopstveni život. Čudna je ta sklonost da se uvijek izabere ono najbliže krajnosti, ali nikad krajnost sama, jer ako ona stupi, izbora zapravo nema više. Samo magla, zvukovi koji prestaju da struje prostorom lobanje, onda i tama iza ponekad, neočekivano, otvorenih očiju.
