***
Saginješ se kao trepavice što ljube podočnjake,
nepouzdane kao mrtav ugao i oči što raznose pejzaže pred sobom,
pjevajući o nezasitosti.
Najlakše je kriviti memoriju podložnu uljepšavanju,
događaje što zijevaju nad vremenom i uzdasima što se gase, goli i bosi,
bez reprize i zaštitne ograde.
U nju uskaču slučajni proilaznici željni senzacije i svjetla ulične rasvjete nenaviknuta na sopstvenu sjenku i izlazak sunca.
Izbijas iz svog znoja, utemeljen i teško pomičan.
Ne podstiču te tapšanja što se lome o zadebljanu kožu,
ne prate te sjenke unutrašnjih pijanstava i spoljašnje mučnine.
Uspijevaš, udišeš vazduh što miriše na ustajalu ribu,
Prilaziš dušama bez kontracepcije, ali one više i nijesu žive,
Sumnjaš i rizikuješ istovremeno-
čelom kroz srce ustajalog.
***
Ukorijenjujem se u privid, misli prežvakavaju nerve i strpljenje.
Čitam bez očiju, nalažem ritam izdisaja i koraka.
Obzirnost izlazi iz mode, u izolovanom skepticizmu,
gdje zaudaraju čovjek i prostota.
Ako sam te odavno spoznala i izbjegavala
to znači da previše riječi postoji, a nemam više kombinacija.
Nema više dugih rečenica i čestih zapeta.
Sterilna zasićenost, zauzimanje za sebe, pa prežvakavanje nesigurnosti.
Vodim polemike sa sobom,
ali ne umijem ni na jednu stranu jasno povući argument,
dok razlozi podriguju nesnošljivost, a uvijek pojedinačnost.
Ne mirim se sa prolaznošću, svaki utisak je sveprisutan, razoren nostalgijom.
Izbrisaću stih sa Bukureštom i maglom, nije važno,
čekaću, dok se ruše sve kule, iluzorne grimase i veliki planovi.
Razmišljam o oklagijama za nabrano čelo
uprkos neoprostivoj beznačajnosti,
dok gledam tebe, slažem privide i sudim sepstevenoj mašti,
a ne znam da poslije Kafke uvijek dođe tačka.
***
Trebalo bi se živopisno strmoglaviti u vrijeme,
isključiti ga kao prekidač, pokvariti ga kao detektor istine i pljunuti.
Mislim i zurim u svod sopstvene odbačenosti,
pišem o tome kako je hodao po mojoj sreći,
uništavajući njenu ravnotežu i formu kao istorijski roman.
Misli i senzacije poput paučine,
krhke i krte kao odsustvo tvog mišljenja.
Mislim o istrošenim ushićenjima, modricama radosti,
što se povlače kao nasukana sjećanja. U stvari, dramatizacija sjećanja.
Stepenice…
Tražim te kroz fioke bačene memorije
i više te ni tamo nema, jer mrlje trulog brzo nestaju,
kao pepeo iz pepeljare kad duva vjetar,
kao sunce u novembru,kao periodi, kao ožiljci od posjekotne,
kao infuzija,kao ti sam, ako si nečije sjećanje.
Ljudi se gađaju riječima, njihove vilice se pomjeraju gore-dolje,
a ja zapravo ne volim riječi, samo ih trošim da ih što manje bude.
