PRIČA O UDICAMA ZA NEMIRNU NOĆ
I ne tako davno žene su visjele na udicama ukletih mornara koji su njima zazivali zoru.
Onu zoru uzbibane magle hladnih proljetnih jutrenja kad svježina uznesena zakonima fizike prolazi kroz mozak kao prsti slijepca što traži putokaze.
Jedino na udicama one bi bile mirne, ubodene u nerv koji je kinetičan.
Muškarci su ih nazvali sirenama kroteći u toj riječi pohotu za morem koje je samo bezdan.
Puštene s udica cvičale su u njima suspregnute hijene i trgale bršljan sa zidova gotičkih utvrda.
Rastrčalo bi se njihovo pleme, a one same nahranile bi se uz stražnja dvorišta sa zapuštenih ali kipućih kotlova.
Svijet je bio u ostacima sa smetlišta izbačenog pred utvrdom.
Bezuba glava, usna podrhtava, pogrbljen kapucin raspelo im otvara.
Žene su bježale, i ponovno bi se vraćale kao dresirana saturnija veselog tribuna.
Patnje bi zalizale, s tornjeva bi padale na tlo još od mraza sklizavo. Nije bilo nježnosti, te tople hrane po kojoj su one uopće mogle govoriti. Nakon grube ispaše, mornari bi zasukali rukave i bršljanima povili ženstveno im zapešće.
Premazane udice, solju i ribljim uljem pripremali bi robovi s palublja i desnom rukom dosukali bi im vrat i strune nježnih žila vratnenih pletenica. Uglavnom sve bi ih nataknuli i gurnuli u more da na brodu budu znak i hrana kitovima.
DJEVOJČICE PREVELIKIH TIJELA
Djevojčice prevelikih tijela rasparale su svoje djetinjstvo tuđim uvjerenjima da nisu lijepe.
Stiskale bi svoje male glave u doline uskih ramena da ih ne primijete susjedi i dječaci kad pokušavaju hodati ubrzano dok im se grudi podižu pred pogledom. One ih nisu htjele, a nametnutost hormonalne liturgije preuzimala je prvi pojas samoobrane. Kako ih sakriti u skromne bijele maje? Roditelji nemaju novaca niti za obrok drugog dana, od njih se ne može tražiti suosjećanje. To tijelo sad je nespretno i povija mladu stabiljku da sakrije pod listom deblo.
Susjedi koji primjećuju i podsmijehom tajanstveno glade vršak brade gunđajući im neku krčmarsku pjesmu u prolasku hodočaste redovito na prozor kad dolaze iz škole. I one to osjećaju, te poglede satira sklanjaju u vlastiti trbuh. Ali to tijelo preveliko za tri kaputa i narolano u sitne šalaporke zvecka u hodu uz svoj prolazak ili jurnjavu brzih ponija. Nesklad ružičaste vrpce i lutkica u košari s tijelom koje se teško savija ispod preklopnog stola dječje sobe. Tu bi se tako rado sakrile, sve one, rano označene i nespremne da budu dio zreline…jer svibanj nosi prve makove u žitu, slobodu da bosa po travi potrčiš i ovaj teret ostaviš u trokoraku koji kasni na početak utrke.
Djevojčice prevelikih tijela često odrastu u žene prevelikih tijela i dugo se klate kroz ulice postojanja s vješalicom probodenom kroz ruke i oči. Osjećaju da su krive za prostor koji zauzimaju u društvu, za svaku večeru il obrok u noći. Prošivavaju svoje brige na rane otprije i samo sukrvicu boli brišu u samoći. Konjanici su im često snovi, a leptiri trenutak leta kojeg plaćaju rado tihoj samoći…
Kažu da si nedovoljno lijepa ovdje i nedovoljno sretna i nedovoljno gluha da ispereš svakog koji misli da smije gledati ravno u tvoje prevelike oči. Prevelikog tijela, postoji šansa da postaneš prevelikog duha i tom veličinom satreš sve planinske lance i u lavinu svoje prevelike pjesme utočiš.
DJEVOJČICE U NASTAJANJU
Svijet u kojem ne možeš disati jer nisi protkana receptom neće ti oprostiti.
Ne donosiš krotkost, suzdržanost i poniznost i nije zgorega reći – niti nećeš. Vijugaju krivulje statistike o ostvarenima i neostvarenima. Ni od koje te slučaj neće spasiti. Prvo te uzgoje u priči o ravnopravnosti i sretnom kraju, a onda sarkastično komentiraju tvoje učinke. Žeravica riječi urodit će tvojom vatrom koju možeš ugasiti u ustima i ispuštati oblačiće kroz nosnice ili povremeno svojim plamenom zapaliti prostor u kojem sjede oni koji zaslužuju lomaču.
Ne mogu te utješiti, niti raskinuti kalup sluzavosti rođenja koje su ti namijenili. Znam samo da ćeš svakim satom odlučivati hoće li tvoj život biti potraga i put u kojem ćeš razbijati brodove piratskih namjera ili ćeš odabirati život na splavi malog jezera. Birati između mirne bare i posejdonovskog cušpajza nekome nije jednadžba s nepoznanicama.
Tebi, slutim drago dijete, nepoznanice znače razum. Ako si srce zapetljala oko svojih ratnih karti, Ukleti Holandez od sada je tvoj horizont. I ja nemam druge nego da ti se poklonim i nasmijem u sebi jer znam da si odabrala sebe.
Gledam tvoju samoživost i stavljam je u staklenik svog dlana. Njome ću premazivati nove naraštaje. Ona je udah za moj netalent da ugrabim život kroz strukture. Korigiram svoju amorfnost, pomalo kuharičasto prepravljam recepte. Nekrotkost, nediscipliniranost miješam s iskrom i prijemčivošću za revolucije.
Brodski dnevnik raste pokraj tebe, a ja postajem onaj što se penje na jarbol. Dovikujem o kopnu, razglašavam morske mijene i oslanjam svoje čelo uz vjetar s pučine. Mala od palube, ušutkuje svoje otpore, sakuplja razasuto staklovlje oluje, rješava konvenciju od osjećaja za postojanjem i vješa je po jarbolu kao zastave za lažnu predaju.
