Konačno sam dobio posao. Na crno. Jutros su zvali i rekli da iza podne dođem na obuku. Obrijao sam bradu i istuširao se, navukao nove čarape i košulju. Sjedim za jednim od stolova u restoranu. Čekam da se iz kuhinje dogega vlasnik Pepe. Prije minutu spustio se sa sprata i ušao kroz vrata kuhinje. Otamo je zamirisalo na bijeli luk i paradajz. Melodije dubokih lonaca sa ukuhanim sosom. Restoran je među popularnijim mjestima u centru Levena. Rezerviše se i pet dana unaprijed. Menu ima svega deset jela, tačnije, dva puta po pet sljedova. Daleko je od rustikalnosti talijanskih tratorija. Nema kariranih stolnjaka i tih sranja. Dugački kožni separe sa desetak stolova i šank za kojim se ispija digestiv ili kafa nakon jela. Prevladava luksuz, čak se i escajg presijava drugačije.
Pepe je u Belgiji već preko trideset godina. Debeo je i zdepast, bez vrata. Ima kratke ruke koje teško da može spojiti iza leđa. Znojan je i zatamnjen vinom po usanama. U stalnom je sukobu sa ženom. Današnji povod – pogrešno pakovanje cigareta. Ona misli da je dužina cigarete nebitna. Bitna je koliko i dužina kite, rekao je i poslao je nazad u prodavnicu. Na razgovoru za posao Pepea sam presreo pričom kako sam bio izbjeglica u Italiji. Naklapao sam o Liguriji, njenim makijskim šumama, bijedi koju smo proživljavali. Sve ono čega sam se jasno sjećao kao dvogodišnjak. Znaš li išta talijanskog, upitao je i stvrdnuo pogled. Znam… ponešto, promucao sam i nastavio kako mi daidže svake godine donose najbolja vina i sireve, da navijaju za Romu čiji sam grb vidio na ekranu njegovog mobitela. Očekivao sam da će zagristi. Jeste. Od mene očekuje da svakog dana dolazim na vrijeme, tačnije četiri dana u sedmici, koliko mi dopušta dozvola za rad. Pripremat ću povrće u kuhinji, prati čaše i tanjire, brisati podove po zatvaranju. Ako bude potrebno, pomagat ću u nabavci sastojaka koju obično obavlja njegov brat Marco koji je prije par zima zaglavio u rejonu Gomore. Popržio je neke vladare na jugu i kliznuo u Belgiju. Klasika. Ni ovdje nije miran. Petkom često pali u Brisel i vraća se kasno iza podne subotom kad sve treba da je već spremno za udarni dan. Klimao sam glavom prema Pepeu. Da mi je rekao da trebam pakovati kokain, kuhati meth, rekao bih: Nema problema šefe. Čvrsto sam se držao u stolici. Pobjednik koji je izlaktao ostale kandidate.
Prvi dan protekao je lagano. Lebdio sam kuhinjom i pazio da ne remetim dvojicu glavnih kuhara zatočenih u vatru i dim iz tave. Kuhali su užurbano, bacali hranu u zrak, psovali na talijanskom. Pepe im je dodavao papiriće s brojem slijedova i naginjao vino u kratkim pauzama. Povremeno bih im pružio kutiju s isjeckanim povrćem. Kroz okrugli prozor kuhinje gledao sam kako se tanjiri smjenjuju pred gostima, većinom bogatim i poduzetnim Flamancima. Menu za jednu večeru iznosio je osamdeset eura po osobi. Za te pare mogao sam jesti sedam dana po kebabarama. Kad su posljednji gosti ispraćeni mascarponeom, Pepe mi je pružio džoger. Zapleši malo, rekao je i jedva zajahao barsku stolicu da srkne preostalo vino iz čaše. Zapalio je cigaru nasuprot pravilima zabrane. Ovo je moj restoran, rekao je glasno kao da ne odobravam njegov duhanski ustanak. Provozao sam džoger, zavukao ga u svaki ćošak. Restoranom je isparavala lavanda. Pepe mi je uvalio četrdeset eura. Pare ću dobivati na ruke. Ti ne postojiš, razumiješ, zakašljao se i odgegao do kuhinje vrativši se s kesom. Nekad se sve ne pojede, biće toga još.
Predano sam obavljao smjene. Dobio sam čak i košulju s pregačom. Prao sam i glancao čaše nakon što bih isjekao polja tikvica i paradajza. Imao sam iskustva u kuhinji. Ispraksao sam se nakon što mi je sestra otišla na studij, a majka krenula raditi prekovremeno. Nisam mogao čekati da me neko nahrani. Koju godinu poslije kuhao sam i zvao ljude na večeru bez da se postidim serviranog. Tanjiri su samo stizali u sudoper. Donosila ih je Pepeova deset godina mlađa žena Lucia koja je posluživala. Pitao sam se šta jedna lijepa žena radi s takvom bačvom. Bila je opasno privlačna. Imala je crne, zategnute oči kojima je razoružavala goste. Jednu večer vidio sam kako joj je jedan stalni, sredovječni gost poklonio ogrlicu. U početku se nećkala, ali ju je na kraju uzela. Po cijenu Pepeove glasne ljubomore koju sam već upoznao razbacujući se s krhotinama talijanskog u kuhinji. Luciji se to dopadalo, njemu baš i ne. Nemoj da mi zavodiš ženu, dobacio je u prolazu, s mnogo oštrine u glasu. Dvojica kuhara glasno su se nasmijala. Dobrodošao u sapunicu, rekao je jedan od njih i zapalio konjak u tavi.
Pokušavao sam prestati s pićem. Nagomilao sam i desetak kila otkako sam se doselio u Leven. Bilo je vrijeme da se zavrne ventil. Svejedno bih uz džoint ugurao koje pivo uvečer. Da lakše zaspem. Ne mislim mnogo o budućnosti i fakultetu na koji sam se tek privikavao. Osjećao sam kako me nova epizoda u životu polako guta. Strah da ću opet odustati od svega. Raspasti se. Na pameti mi je bila rečenica Sama Sheparda o tome kako su počeci definitivno najuzbudljiviji, sredine zbunjujuće, a završeci katastrofa. Na sredinama bih uvijek odlutao, s lažnim osjećajem da sam blizu kraja. Da sam već više od pola toga završio. I da je jebeno dovoljno. Onda bi uslijedila letargija. Bijeg od svega. Komične laži kako sam već mogao sve, a nisam uradio ništa. I tako u krug. Posao kod Pepea barem je malo otresao osjećaj parazita koji je poput krljušti počeo presvlačiti kožu.
Kad sam na ponuđeno vino upitao: Ima li možda pivo? Pepe se izderao na mene. Ovo nije krčma u flandrijskoj selendri! Bog zna odakle je dovlačio sve te skupe boce. Ponekad ih je riješavao sam. Načinjao bi ih već u podne, onda kuhao večeru za sebe i Luciju. Najviše se ponosio pastom Cacio e pepe. Rekao je da mu je otac i dao ime po biberu koji je simbol bogatstva i avanture. Kad sam probao pastu, nisam mu vjerovao da su tu pored maslinovog ulja samo sir i biber. Kao spojnice ruševnog svijeta. Nije bilo govora da na pauzi izlazim ili jedem bilo gdje drugo. Bio sam poput plaćenog zatvorenika sa pristupom visokoj gastronomiji. Servirao mi je uvijek kao i gostima, davao mi deset minuta lufta da mirno pojedem. I molio me da ne pušim dok je on na stražnjim vratima uvlačio kratke dimove.
Marco bi se vrzmao samo po danu. Bio je Pepeova suprotnost. Visok kao jarbol, markantan, sa stoljećem u očima. Sa sebe nije skidao smeđi kožnjak čiju je kragnu milovala ispeglana kosa. Uparkirao bi sivi kombi i iskrcao holandeze svježeg povrća pred restoran. Onda bi ih prenosio do hladnjače u kuhinji gdje ih je sortirala Lucia. Porazgovarao bi s Pepeom napolju uz cigaretu. On je vrtio glavom i često posezao za novčanik. Marco ga je grlio, stavljao mu dlan na mesnato lice. Bilo je nekog ispraznog obećanja u tim momentima. Marcova karma aludirala je da je daleko od usidrenog života. Za slične njemu kod kuće su govorili da će jednog dana završiti u kanalu. Ili da će ih pojesti mrak. Pozdravio bi me energično, nekad mi i stisnuo ruku. Onda bi probudio sivi kombi i spustio se niz ulicu. Pepe me savjetovao da budem oprezan s njim. On samo izgleda simpatično. Meni je ispod tog šminkerskog oklopa izgledao nesretno. Posve izgubljeno.
Jedne večeri u restoran je stigla skupina flandrijskih političara. Socijalisti iz stranke S.PA. Pet plavih glava. Pepe je sjedio s njima. Sipao im baršunasto vino, držao glavnu riječ. Ne znam kakve je koristi imao od njih ali ložio se na priču o socijalizmu. Par puta mi rekao kako je trebao biti revolucionar. Suzdržao sam se da se ne nasmijem iako je bio pripit. U restoranima se ne dižu revolucije. U kafanama posebno ne. Ali taj nalet alkohola koji raspali motor megalomanije, dobro sam poznavao. Ispuhani planovi i sramota čim se krv razbistri. Kako je noć primicala zatvaranju, Pepe je postajao sve glasniji. Petorka sve smorenija. Tražili su da plate, ali im je Pepe dolio još vina. Kupio malo vremena za uvede vojske demonstranata u parlament, sruši nešto spomenika i zapali koje auto. Čisto da se nešto dešava. U kuhinji je vino nasula i Lucia. Gledala me samozatajno dok sam prao tanjire. Malo mi je falilo da je upitam koji kurac radi s Pepeom. Dohvatio sam krpu i obrisao ruke. Čekao da se iz restorana došeta sam Prospero Gallinari i regrutira me u Brigatta Rossu. Kuhari su uveliko završili smjenu i posvetili se mobitelima.
Petkom, kad sam imao predavanja do kasno popodne, obično nisam radio. Dopedalao bih do željezničke stanice, ključao biciklo i odlazio na pivo do Brisela. Nekad s djevojkom, nekad i sam. Čeznuo sam za sirovim iskustvima. Ljudi iz frankofonog distrikta bili su puno otvoreniji od onih iz Levena. Hladni, zatvoreni krugovi, mahom mladi studenti žedni provoda. Brisel je bio boemska, zrelija sredina. Često sam svraćao u pab gdje su pili Magritte i ostali nadrealisti, onda se spuštao do tijesnih kafana u ulici Rue de Livourne. Upoznavao sam likove, kao istisnute iz filmova braće Dardenne. Njihovi životi bili su predlošci za priče, scenarije. Trebalo im je samo platiti piće i pustiti ih da govore. Zapamtiti te ispovijesti, nekad zapisati u bilješke na mobitelu. S novcem koji sam zarađivao kod Pepea mogao sam drmnuti pet, šest piva, pojesti pomfrit i nazad na voz.
U jednom od tih izleta, negdje oko Place Saint Géry, taman kad sam birao kafanu, sreo sam Marca. To jeste, on je sreo mene. Bio je u društvu dobro mršavog tipa, ali on se brzo izgubio. Pozvao me na pivo. Sjeli smo u Zebru, kultni bar u tom čvorištu kafana. Produbili one površne pozdrave pred restoranom. Ispitivao me kako se Pepe odnosi prema meni. Hrani li me kako treba, plaća li pošteno. Na trenutak sam pomislio da glumi gazdu. Onda mi je rekao da je u stvari on otvorio restoran i postavio posao. Pepe nije bio ni u planu. Bavio se više kurvama iz Antwerpa nego kuhanjem. Zapalio je cigaretu. Išlo mu je više nego dobro dok kriza 2008. nije sve zaustavila. Navukli su se dugovi, posuđivanje u kamatara i sve što ide s tim. Od zastrašivanja do oduzimanja inventara. Stvari su se obrnule. Pepe je izvukao kredit iz banke, isplatio dug i postao gazda, a on potrčko. Nisam ga ništa pitao za Italiju. U tu priču svakako nisam vjerovao. Završio je s tim kako će uskoro imati dovoljno novca opet pokrene nešto svoje. Makar i pomfriteriju. Samo da se odmakne od Pepea. I dodao da nema potrebe da se čudim njegovom braku. Nije ona Talijanka, rekao je cinično.
Platio sam obe tura piva i htio već uhvatiti voz oko sedam. Marco me je zamolio da pođem s njim i pomognem mu oko jedne hitne stvari. Nećemo dugo, a i sutra će mi kad dotjera robu platiti dvadeset eura. Bio sam skeptičan, ali prihvatio sam misleći da ćemo poslagati holandeze u kombi. Idemo pješke. Ne volim ići tamo autom. Uostalom, teško je naći parking, pravdao se.
Hodali smo centrom i pričali. Malo o Romi, malo o fudbalu u BiH. Gol, finale, promašen penal. Standarna muška tema kojom se može začepiti bilo kakva promaha u komunikaciji. Mada sam bio uveliko smoren tom pričom, dometi mojih želja da je okončam ostali su u ofsajdu. Ali opet, bila je benignija od stigme rata koja mi je stavila metu na čelo. Omogućila ljudima da pucaju kad god požele. Zadovolje znatiželju. Ili nešto drugo. Igrao sam na tu kartu kad god sam morao i htio, kao na razgovoru za posao. Marco se ušutio. Digao sam pogled u suho oktobarsko nebo, uveliko zagađeno svjetlom grada. Postavljalo je svoju gravitaciju. Mrak se navlačio na Brisel. Hladnoća je počela štipati prste. Prostranost distrikta me je uplašila, rastvorila poput školjke. Nemir koji me prožimao, ni topao, niti sasvim hladan, ono je što sam od svih gradova tražio.
Nakon desetak minuta konačno sam upitao gdje idemo. Molenbeek-Saint-Jean, odgovorio je i pogledao za jednim tramvajem koji je odgmizao niz ulicu. Prizemljio me je tim odgovorom. Znao sam za tu četvrt. Povlačila se po vijestima. Nikad po dobrom. Kolege s klase uveliko su je demonizirali. Govorili kako tamo nipošto ne treba zalaziti. Da je tamo čisti pakao. Jazbina islamističkog terorizma. Jedan profesor rekao je da se životopisi za poslovne konkurse odatle samo zgužvaju i bace u kantu. Čitao sam da je svih devet bombaša iz Pariza 2015. imalo vezu sa četvrti. Prešutio sam i nastavio za Marcom. Oprezno. Rano je da se uvalim u bilo kakva govna. Tek sam načinjao život u Belgiji. Nije mi trebala kazna za prelazak na pješačkom prelazu, a ne nešto drugo. Ne znam kako bih se vratio kući podvijena repa. Među ljude koji su me ispratili. Zaželjeli sve najbolje. I savjetovali da se ne vraćam.
Iako četvrt nije mnogo odudarala od ostatka centra, mogla se osjetiti promjena rasvjete. Onemoćala je. Mrak je u Molenbeeku bio dominantniji. Saveznik reputaciji. Svjetla prodavnica mješovite robe davala su kakav-takav impuls života. Jurcao sam pogledom po prozorima niskih zgrada. Prigušena svjetla, bez silueta u oknu. U onim posve ugašenim zamišljao sam turobna lica kako iza stakla zlurado ispraćaju dvojicu bijelaca u noć koja jedva čeka da oživi svoje oštre sjenke. Bilo ih je mnogo. Po sumornim ćoškovima, u parkiranim autima. Gorjele su glave cigareta. Očekivao sam svakog trenutka da nas neko prestretne i opljačka. Bio sam nafilovan strahom iako sam obožavao Brisel. Imao planove da preselim ovamo. Bilo je jasno da ekonomske prilike u Molenbeeku nisu čemu. Pokušaji da se novim uređenjem stanova privuku ljudi uz ovu stranu briselskog kanala još uvijek nisu prolazili. Mnogo medijskih pesnica izobličilo je lice četvrti. Pretvorilo ga u natečenu grimasu, umornu od novih ožiljaka, koju je slabo ko mogao zavoljeti.
Najednom je prolomilo crkveno zvono. Zaljuljalo noć. Crkva Saint-Jean-Baptiste, progovorio je Marco svojim raspuklim glasom. Po svom držanju vrlo lako je mogao biti sveštenik. Doduše, okrutnijih crta lica, prije bih ga svrstao u političare. Korumpirane, blage vladare svojih rejona koji su preko noći izgubili moć. Djelovalo je da zna gdje idemo. Čekao sam da otvorimo bilo koja vrata i uđemo u sigurnost skloništa. Makar i auta. Prošli smo pokraj dvojice krupnih tipova koji su pušili džoint. Otpuhnuli su gust dim prema nama, upitali treba li nam šta. Odmahnuo sam rukom. Odvojili su se od svog ćoška, pratili nas par ulica i dalje surlajući onaj džoint. Marco nije obraćao pažnju. Gledao je u telefon i tipkao. Jedan od njih se zakašljao. Vjerovatno nešto i opsovao. Onda ih više nismo čuli.
Kraj jedne od noćnih piljara Marco je pitao da mu posudim deset eura. Zadržao se pet minuta izašavši sa kesom kojoj nisam uspio vidjeti sadržaj. Tu smo, još malo, bodrio me uvidjevši da gubi kredit kod mene. Rijetko kad sam znao reći ne. Odbiti, odjebati nekoga. Bez pardona. To me je često koštalo para i živaca. Posebno živaca. Iako sam se maloprije uz pivo sažalio na Marca, sada me je već nervirao. Došlo mi je da mu okrenem leđa i pošaljem ga u kurac. U isto vrijeme nisam htio ispasti pizda. Trudio sam se ostati hladan, ali bijes me nadjačavao. Računao sam da sam već trebao biti u Levenu, na kauču s pivom. Odmoran za radnu subotu. Sad sam nadrkan uveliko prizivao nevolju.
Nalazili smo se na aveniji Mahatme Ghandija. Ispred nas se uzdizalo par identičnih zgrada. Stambeni blokovi načičkani satelitskim antenama. Gadni i u mraku. Primjeri socijalnog kompleksa stanovanja. Čest motiv u britanskim kitchen-sink dramama. Ljudski akvariji sa sudbinama zatočenim u betonske kutije. Zgrade nisu bile samo njihova adresa, već i društveni status. I u Levenu je postojao sličan kompleks. Toranj bez balkona. Nerijetko bih poslije smjene u restoranu sjeo na klupu kraj košarkaškog terena i gledao tu erektiranu raketu kako bljeska malim životima. Poput lampica na komandoj tabli. I nikad ne uzlijeće.
Rekao je da čekam ispred ulaznih vrata. Javit će na interfon kada da se liftom popenjem na peti sprat. Pozvonio je glasno rekavši svoje ime dva puta. Nestao u kapsuli. Ostao sam naslonjen na vrata, u nedoumici da li da se pokušam vratiti nazad. Nekoliko auta usporilo je kraj moje usamljene prilike i produžilo dalje. Bio sam svjestan svoje nagle izolacije. Izvadio sam telefon i prigušio svjetlinu ekrana. Krenuo gledati fotografije koje sam uslikao proteklih sedmica. Pepe i Lucia. Dva kuhara kojima sam brkao imena. Činili su se ljudima iz nekog prošlog života. Mislio sam o sutrašnjoj smjeni. O tome kako možda ništa više neće biti isto nakon što se popnem gore. Vidim neko nestajanje, umiranje. Ne znam šta se pozitivno moglo desiti u ovom apendiksu evropske prijestolnice, u večeri gdje je mjesec rastezao oblake. Sklanjao pogled pred mogućom tragedijom.
Vrata stana 43 već su bila otvorena. Marco me tiho pozvao unutra. Stan je izdisao zagorene začine. Unutra, na sivom kauču, ležala je djevojka. Arapkinja. Ispod širokog džempera ključao je ogromni stomak. Suflirao mi je da sjednem na tabure. Na nelošem francuskom umirio je njene oči koje su se zalijepile za mene otkad sam zakoračio u stan. Iz kese je izvadio keks, čokoladu i dva litra soka od naranče. Položio ih na stol. Zamolio me je da dohvatim čašu iz kuhinje. Djevojka je pila halapljivo, s isprekidanim uzdasima. Termin za porod nije mogao biti daleko. Nadao sam se da večeras neću morati biti i babica. Samo to ne. Ovo je Ferideh, rekao je i pogladio joj stomak. Klimnuo sam glavom, ona također. Bila je malo starija od mene. Možda četiri, pet godina. Možda više. Ne znam. Ispila je sok i zatvorila oči. Napolju su zaorile policijske sirene. Povukao sam Marca za rukav. Šta sad? rekao sam otresito. Ništa. Dopratio si me. Ja ostajem prespavati, odgovorio je ležerno. Prešutio sam psovku. Htio sam ga iz ramena pogoditi šakom u taj rimski nos. Nije bilo smisla. Jedan vrisak opozvao bi čitav kompleks. Krenuo sam ustati ali me je zadržao sa još jednom molbom: Daš mi još dvadeset eura? Sutra ti sve vratim, uhvatio je Ferideh za ruku. Ona me gledala molećivo, s umorom pribijenim na lice. Izvadio sam novčanik i dao mu. Namignuo je i stavio ih Ferideh pod jastuk. Merci, rekla je tiho. Stanom su opet krenuli vladati njeni uzdasi.
U liftu sam zovnuo Uber. Spustio sam se na prizemlje i spremao se opet priviknuti na tamu Molenbeeka.
