Posljednja šibica septembra je dogorjevala. Bližili su se državni izbori. Dobio sam poziv od poznanika, tipa koji je polako ulazio u politiku. Stranim posmatračima je bio potreban prevodilac, svega četiri dana posla. Dnevnica – sto eura. Posao koji se ne odbija, posebno pred kraj sezone.
Imao sam dvadeset i tri godine. Student bez historije glasanja, uvjeren da je država raspali aparat, bez mogućnosti popravka. Izbori su bili tek usputni događaj. Ponekad bih u kasnim satima iz dosade pogledao vijesti da se uvjerim kako se ništa nije promijenilo.
Naredne sedmice stajao sam u foajeu hotela. Čekao da se grupa okupljenih prevodilaca i vozača nekuda usmjeri. Ubrzo smo ušli u salu za presice i podijelili se u timove. Ujedno i upoznali svoje posmatrače. Michael, proćelavi Nijemac u pedesetima i Diletta, zgodna Sicilijanka u četrdesetim. Odmah su objasnili pravila: nema kašnjenja i auto mora biti sigurno za vožnju. Očekuju visok nivo profesionalnosti u komunikaciji s biračkim odborima. Vozač Saša nije znao engleski, ali je klimnuo glavom. Dobro smo se poznavali. Dugogodišnji taksista i vlasnik hostela. Povremeno smo zajedno radili hercegovačku turu s njegovim gostima. On je vozio, a ja im pokazivao Blagaj, Počitelj i vodopad Kravice. Brza i čista lova. Sad smo u istim ulogama, s OSCE iskaznicama i nešto bolje plaćeni.
Prvi dan posla okončan je potpisivanjem ugovora. Sutra idemo u obilazak lokacija koje su nam dodijelili. Hodovo, Stolac, Ravno, Ljubinje. Teren dobro istražen Sašinom optikom. Za razliku od svoje ekipe koja se obrela u redovima Armije BiH, on je izabrao vojsku Republike Srpske. Bio je na položajima između brda i planina koja će kasnije postati entitetska granica. Šta ću, išao sam tamo gdje su moji, rekao je pri povratku s jedne od tura. Na dan izbora radit ćemo skoro dvadeset i četiri sata. Od otvaranja glasačkih mjesta do prebrojavanja glasova iza ponoći.
Dani ječe ljetnom toplinom, i dalje se nose kratki rukavi. Zrak još miriše na garež. Februarski protesti su prerasli u nerede. Zgrade su popaljene, izgrednici pohapšeni. Održao se pokoji plenum i to je bilo sve od obećane revolucije. Maj je donio poplave. Sela su zbrisana u klizištima. Bljesnula je solidarnost, humanitarne akcije i čišćenja. U junu se već udisala euforija svjetskog prvenstva u Brazilu. Nesrećama nije bilo mjesta. Samo dresovi, šalovi i zastave. Bosna je ispala u grupnoj fazi, a život se okrenuo ljetnom ritmu.
Dan uoči izbora kupimo Michaela i Dilettu ispred hotela. Otisnemo se južnije, putem magistralne linije. Jutarnje sunce neumorno pleše po kršu. Teško je povjerovati da će kiše još jednom zgasnuti taj plamen, igru svjetlosti i kamena. U autu je stiješnjena tišina, Sašin ugašen radio je pojačava. Čekam da prvobitni grč malo smekša i bolje se upoznamo. Michael je iz Hamburga. Diplomata i bivši savjetnik mirovnih misija. Bilo ga je po Zapadnoj Africi i Latinskoj Americi. Ima neuhvatljivu kombinaciju ozbiljnosti i umora koja dolazi s godinama provedenim u zonama gdje se nade brzo troše. U rukama drži bijelu fasciklu. Formulari i protokoli o posmatranju izbora i mali blok s rukom ispisanim bilješkama. Sukob s njim je neizbježan. Njemačka hladnokrvnost naspram balkanske glave mora izazvati reakciju.
S Dilettom odmah kliknem. Južnjački mentaliteti se poklope. Spomenem svoje izbjeglištvo u Liguriji i pokoju riječ talijanskog za dodatnu bliskost. Postaje mnogo opuštenija. Veteranka NGO-a, žena koja je vidjela dovoljno beskrajnih izvještaja i političkih floskula. Njena bakrena koža isijava morsku sol. Vjerovatno se upravo vratila s godišnjeg odmora. Dođeš s plaže i pošalju te u izbornu Bosnu i Hercegovinu. Neko mora biti prisutan na terenu, pa makar samo za statistiku. Računam na prešutno savezništvo između nas. Saša konačno upali radio. Ona obara prozor da joj topao vjetar raznosi kosu. Michael namrgođeno stišće usne i prstima češlja fasciklu.
Plan je obići svega nekoliko objekata između Stoca i Ljubinja da opravdamo dnevnicu. Imamo navigaciju, ali Saša prati svoju mentalnu kartu. Odvezao je ovu dionicu i previše puta. Bez mnogo napora pronalazi glasačka mjesta. Pretežno škole, domovi zdravlja i mjesne zajednice, mahom zatvoreni i pripremljeni za sutrašnji protok birača. Bugarski voz se sprema još jednom zahuktati iz daljine, pregaziti prugu podižući prašinu na istim starim kolosijecima. Onda stižu ugrobljeni glasovi sa onog svijeta. The night of the living dead. S jutrom dolazi otrežnjenje kad shvatiš da je sve već odlučeno.
Michael kruži uokolo, špijunski gleda kroz stakla.
– Ima nešto ljudi unutra – kaže.
– Da uđemo?
– Nema potrebe.
Diletta se drži po strani i mazi mačku u hladu školske nadstrešnice. Kratka ljetna haljina na trenutak joj otkrije bijele gaćice. Ne obraća pažnju, ali Saša primjećuje. Ostao je neženja, ali vjeran starim mušterijama. Iako to nikada nije govorio naglas, pretpostavljao sam da su te žene, svaka s drugačijom pričom i potrebama, jednako voljele vožnju do kraja grada. Znao je kad treba skrenuti s ceste i spustiti ruku na bedro. Tišina auta, njegov hrapavi šapat. Završavalo je isto, iza spuštenih sjedišta i zamagljenih stakala.
Relativno brzo otkucamo lokacije oko Stoca i produžimo u smjeru Jadrana. Kraj ceste žmirkaju porušene kamene kuće i suhozidi. Tu i tamo izviruju nagorena stabla maslina. Kako idemo dalje, naselja su rjeđa, a cesta lošija. Uskoro se ukazuje klisura Popovog polja. Prizor razorne snage. Michael i Diletta vade telefone i traže da se nakratko zaustavimo na proširenju kod vidikovca. Saša i ja ostajemo naslonjeni na haubu njegovog Citroëna dok oni pucaju fotografije. Saša prstom pokazuje liniju razgraničenja. Prelaz između plodnih oranica i kraške pustoši. Nekoliko dana, stalno smo se povlačili i vraćali. Sve se svodilo na to da preživiš dan, kaže bez ikakve emocije u glasu.
Diletta nam prilazi.
– Prelijepo, zaista.
– Još petnaest minuta i na moru smo.
– Stvarno?
– Stvarno.
– Možda neki drugi put.
– Možda.
– Šta je sa okolnim selima?
– Popaljena su u ratu. Ostalo ih je par. Jedno nam je svakako na listi za obići.
– Onda idemo – uleti najednom Michael.
Ulazimo u Orahov Do, nalik stoljetnim sicilijanskim selima smještenim na golet brdske padine. Dočekuje nas dvadesetak izblijedjelih kuća s crvenim crijepom. Bez znakova života, tek jedan kamion prislonjen uz štalu. Pomislim da su svi davno otišli, isparili, ostavljajući iza sebe zamukle zidove. Miris zemlje koja predugo ne zna za kišu isušuje nosnice. Kamen presvlači svaki korak, vrućina se usidrava među vjeđama. Samo jedna skromna betonska kućica s natpisom Dom kulture odskače od te Šoljanovske slike. Zaključujemo da je to glasačko mjesto. Posmatrači se zgledaju – ko bi sutra ovdje mogao izaći da glasa? Ne podcijenjujte snagu biračkog tijela. Možda nas upravo prisluškuju iz kamenjara, kažem i krenem nazad prema autu.
Iz jedne kuće izađe pogrbljena baba u crnini. Uspravi se pred nama kao statua, blijeda i usklađena sa svjetlom. Nijemo nas ponudi rakijom. Prihvatim i nagnem čašicu, Diletta također. Sašinu ruku zaustavi Michael.
– Objasni mu da je on vozač i da je neprihvatljivo da pije.
– Šta hoće ovaj? – upita Saša.
– Da ne piješ dok voziš – odgovaram.
Spusti čašicu na limenu tacnu i prezrivo ga pogleda.
– Popij ti moju.
Ponovo nagnem i zahvalim se. Zveckajući tacnom pri hodu, baba se odvuče kroz škripava vrata kuće.
– Uostalom, mislim da smo gotovi za danas. Idemo nešto pojesti, gladan sam – kaže Michael.
Saša nas vozi u restoran Zvijezda, popularno svratište kraj ceste. Poručujemo pečenu kozletinu i sokove. Diletta se zanima za moju prošlost. Bespoštedno joj ustupam uspomene na poraće, segregaciju i druge oblike samosažaljenja. Michael ne zapitkuje mnogo, sluša i vješto secira dijelove mesa. Saša zamišljeno pogledava prema parkingu, kao da čeka nekoga. Povremeno se ubaci komentarom, ali bez stvarne prisutnosti. Kad konobar priđe stolu, shvatim da posmatrači neće platiti cijeli ceh. To dodatno nagrize Sašino raspoloženje, donekle i moje. Ne očekujem besplatan ručak, ali svejedno, spada u putni trošak. Na kraju podijelimo račun, demokratski, kako i priliči zemlji u predsoblju evropskih integracija.
Te večeri odlazim sa Sašom na pivo. Njih iskrcamo pred hotelom i sjednemo u baštu kafane preko puta. Blagi vjetar ljulja glave lipa. Lišće se povremeno otkida i pada po stolovima.
– Ona je fina, al’ on je kreten – kaže.
– Jebi ga. Šta očekuješ od Nijemaca?
– Ništa. Još sutra i gotovo.
– Barem se ne moraš peglati s ljudima.
Saša umorno klimne glavom. Nije imao mnogo prijatelja u gradu. Iako se po okončanju rata odmah vratio u svoju kuću, ekipa iz djetinjstva ga nije primila nazad. Poslije nije mogao da se uklopi, niti nađe svoje mjesto u društvu. Često je sjedao u auto i vozio prema Nevesinju, obilazio đedovinu i saborce. Svijet se davno raspao na strane koje nisu mogle da se pomire. Ja sam odrastao na toj tromeđi, uvjeren da je sredina ispravan put. Čekao dugo da prihvate da nisam agent tajnih sila poslan na diverzantsku misiju.
Narednog dana krećemo oko šest ujutro. Uzimamo kafe na benzinskoj pumpi da se rasanimo i gazimo istim putem kao i jučer. Prva stanica, fiskulturna sala osnovne škole u Hodovu. Unutra miriše na vlagu i parket, impregniran decenijama znoja. Već pri otvaranju biračkog mjesta naziru su se konture izborne farse. Neki od članova odbora tvrde da je jedna kutija već sinoć progutala glasove, drugi da lažu. Michael i Diletta rastvaraju fascikle i vrijedno bilježe propuste. Ja simultano prevodim višeglasje nervoznih i tek progledalih ljudi sa sendvičima u kesicama. Ona se šutke kreće između stolova, on vreba broj ljudi u kabinama. Nema djelovanja, samo posmatranje haosa. Zavidim Saši koji ostaje spavati u autu. Prvi od dvadeset i četiri sata tek se otkida, a mene načinje glavobolja.
Uskoro smo u školi nadomak Bileće, mjestu gdje se vrijeme okoštava. Neugledna jednospratnica raspukle fasade, pod grebenom dinarskog gorja. Učionice nose sovjetsku patinu, onu nakon raspada Saveza. Jedina elektronika su neonske lampe, ostalo pripada kamenom dobu. Na jednom zidu visi izblijedjeli portret, nejasno da li Titov, Njegošev ili pravoslavna ikona. Ispod njega sjedi predsjednik odbora, mumija iz dana kad su se tu još održavale zadrugarske skupštine. U kartonskim kabinama nema gužve. Većinom gorštaci, starci isušeni suncem i vjetrovima. Smjenjuju se jedan po jedan. Obavljaju svoju građansku dužnost lijeno, u ritmu sa sporim protokom zraka. Na prozorskom staklu zuje muhe ostavljajući tačkice izmeta. Pogledam kroz okno na šljunkoviti prilaz. Napolju su djeca opkolila Sašino auto. Tjera ih odmahivanjem ruke. Diletta me upita:
– Šta žele?
– Vjerovatno novac.
– Da im damo nešto?
– Ne.
– Zašto?
– Nisu jedini – pokažem na maloljetnu bandu u hladovini.
– Razumijem.
– Prvo dolaze skauti, onda menadžeri.
Nastavljamo obilaziti biračka mjesta. Michael odlučuje gdje idemo. U stalnoj je komunikaciji s nekim iz svog ureda i prenosi tenziju na Sašu. Sve izgleda nasumično i besciljno. Čas idemo uzbrdo prema zaseocima, vraćamo se nazad, pa opet prema granici. Gume prolaze test prašnjavih serpentina, auto se povremeno zanosi po šljunku.
– Zašto idemo baš tamo? – pitam najednom dok vozimo po makadamu bez signala.
– Zabrinuti su zbog broja izlaznosti – odgovora kratko, zureći u telefon.
– U ovoj vukojebini?
– Da, svako mjesto je podjednako važno.
– Kojim satelitom ti je javljeno?
– Postavljaš puno pitanja, a to ti nije posao.
– U redu šefe – kažem i predam se upijanju sunca.
U zabiti, nekih pet kilometara od Ljubinja, nailazimo na montažni objekat ukopan u zemlju. Saša mi objasni da je to ratna šverc prodavnica. Duhan, alkohol, nafta. Unutra sjede visoki i plećati momci u ranim dvadesetim. Primaju nas srdačno i nude sokom. Vlada skoro pa praznično ozračje, prilika za kakve-takve dnevnice i društvo na okupu. Rade, najgrlatiji od njih, kaže mi da je cijelo Ljubinje iselilo. Otišlo šljakati sezone po Dubrovniku i Crnoj Gori.
– Nema ovdje ništa jaro, samo duhanska polja.
– Gdje si ti?
– Već treću godinu u Herceg Novom.
– I?
– Nije loše. Ako sredim papire, odoh na kruzer.
Michael me odvlači u stranu da prevedem još jednu banalnu razmjenu informacija. Dok mu objašnjavam značenje riječi jebivjetar i strani špijuni, pogled mi opet sklizne prema grupi mladića. Njihovi glasovi, isprekidani smijehom i povremenim psovkama, odzvanjaju u skučenom prostoru. Gledaju u Dilettu, jedinu ženu među limenim zidovima. Nosi kraću haljinu nego jučer, sijeva vitkim nogama. Dodatna prilika za napariti oči. Zamolim je migom da opozove Michaela i potapšem sat na ruci. Namigne nazad i ubrzo otprašimo niz makadam.
Bili smo već na putu za Stolac kad je Michael dobio poziv. U jednom biralištu je došlo do niza neregularnosti. U kabinama su nekad dvoje, troje. Neko na ulazu dijeli naputke kako glasati za stranku. I, sumnja se u legitimnost, tačnije, trezvenost odbora. Saša ponovo zaokreće auto. Skoro je pet. Sunce gasne isijavajući roskasti suton. Još samo dva sata do zatvaranja birališta. Vagoni bugarskog voza polako kupe putnike. Negdje u daljini vatra guta suho rastinje nanoseći miris pepela. Država i dalje gori, a mi usred apokalipse tražimo račun za benzin.
Napokon stižemo u opštinu Ravno. U lokalnoj kafani iznad birališta drma muzika. Čeka se pobjeda Marina Čilića na US Openu. Mjesto je zagrcano pijanom muškadijom. Ulazimo u opštinsku zgradu nalik kapelici. Raspela, kipovi djevice Marije, uramljene fotografije nekadašnje uskotračne pruge i prizori iz Domovinskog rata. Glasa se legitimno, na stolu prepunom papira, nekoliko praznih čaša i jednim pečenim krilcem na podu. Za one slabovidne, tu je ruka zalizanog asistenta. Za one mrtve, dokaz mrtvozvornika da su živi. Na komisijskom tronu sjedi golem i pripit tip s vojničkom tetovažom na podlaktici.
– Reci ovom čovjeku da mi pokaže identifikaciju – kaže Michael.
– Šta da mu kažem, pije cijeli dan. Misliš da me čuje?
– Ne zanima me, reci mu da je dužan pokazati stranačku iskaznicu.
Tip unezvijereno pogledava prema nama i lupa se po logu stranke na prsima.
– Ostajemo ovdje na prebrojavanju.
– To nije dobra ideja.
– Zašto?
– Zato što vučemo zmiju za rep.
– Kakvu zmiju, o čemu pričaš?
Uskoro se iz kafane spušta cijela ekipa i okružuje nas. Znam da su incidenti generalno netipični, posmatrači imaju diplomatski oklop, ali to u ovakvim mjestima ne vrijedi. Bilo da su hrvatska, srpska, bošnjačka. Postoje samo bog i stranka. S vrata ulazi još jedan visok tip, ovaj put mlađi, s kačketom i flašom piva u ruci. Dovoljno nabrijan da se osjeti prijetnja. Istiskuju nas napolje bez sile. Saša izlazi iz auta i zauzima gard. Diletta mu se primiče i donekle naoružava fasciklom. Michael stoji do mene i očekuje da razriješim konflikt. Pomislim mu reći kako nisam dovoljno plaćen za to i ne nosim pištolj, ali nije vrijeme za sarkazam.
– Tražite đavla – konačno progovara jedan od njih, prosijedi debeljko s licem pružnog skretničara.
– Druže, umoran sam. Jedva čekam da završi ovaj dan. Nek samo pokaže iskaznicu i idemo.
– Kome da je pokaže? Ovom papku, ili ovoj garavoj?
– Bilo kome.
– Slušaj vamo, ovdje ćete biti dobrodošli tek kad se vi prvo predstavite.
Natjeram Michaela da im nakratko ustupimo plastificirane iskaznice. Saša mirno gleda odbijajući da nam priđe.
– A šta je s ovim? – obori pogled na njega.
– On je samo vozač.
Priđe mu oprezno i pruži ruku. Odmjeri ga kaubojski.
– Odnekud si mi poznat…
– Ne znam, možda – odgovori i stisne mu šaku.
– Ma vidio sam te sigurno prije.
– Moguće…
– Da nisi bio na Bogodolu, devedeset i neke?
– Jesam.
– U kojoj jedinici?
– Nevesinjska brigada.
Tip otegnuto klimne nekoliko puta. Michael namiriše tenziju, ali ne pomiče ni prstom. Možda su ga u Africi već držali na gun pointu. Zatvara oči na trenutak. Pomislim, kakvu god da zen-pauzu uzima, sada nam je potreban izlaz, a ne mir. Diletta, najsmirenija, i dalje stoji uz Sašu. Zjenice su joj na ostatku ekipe.
– Dobro. To sve objašnjava – kaže debeli.
– I, šta sad? – pitam.
– Ništa, evo vidjeli ste. Sve je kako bog zapovijeda. Možete lagano nazad.
– Šta kaže? – upita Michael.
– Ništa, zapiši šta imaš i idemo odavde.
– Ali imam još pitanja.
– Šta tebi nije jasno?
– Ti. Ne radiš svoj posao.
– U redu, tuži me kad završimo.
Saša i debeljko razmijenjuju još nekoliko stegnutih pogleda prije nego on povede četu nazad u kafanu.
– Znaš, u zapisnik ulazi i ocjena za prevodioca – dobaci Michael dok sjedamo u auto.
– Dobro, da znam ako slučaj dođe do Haaga.
Saša glasno starta motor i zaglušuje Michaelove riječi.
Na prebrojavanju završamo u Stocu. Vrijeme se naglo usporava. Ponoć se čini nedostižnom tačkom. U kancelariji vatrogasne stanice pomno pratimo selekciju glasova. Dominaciju provjerenih vođa naroda. Mnoga lica iz biračkog odbora su mi poznata, proveo sam tu solidan ljetni period na kupalištima oko rijeke. Poseban i lijep gradić, jednako sjeban kao i ostale varoši u zagrljaju ratne prošlosti. Razgovaram samo s Dilettom, Michael me uveliko ignoriše i brsti jabuku. Još davno sam pojeo posljednji sendvič, glad me razara. Saša zasigurno opet spava u autu, snom demobilisanog taksiste. Izbrojane glasove odnose u crnim vrećama u opštinu. Povaljaju ih na podove, učvorene numerisanom plombom. Posmrtni ostaci demokratije, ako je iko još sumnjao da je živa. Kratko se još provrtimo, sačekamo konačni razlaz. Diletta mi dotakne rame i kaže da smo gotovi, možemo kući.
Cesta je pusta, tek pokoji tegljač se tromo uspinje prevojem u susret zori. Okrećem se. Strani špijuni pod svjetlom kabine prolaze kroz formulare, sumiraju štetu. Oni sutra odlaze, mi ostajemo. Saša fokusirano drži volan i započinje još jednu ratnu refleksiju o ovom predjelu. Slušam ga ispraćajući posljednji sloj noći koja nikad u potpunosti nije legla na ovu zemlju.
