Često me pitaju (a pitam se i sam) zašto toliko volim krešteći glas Jeffa Manguma, ugraviran na muzičkoj Bibliji In the aeroplane over the sea, albumu koji sam konačno našao u jednoj od berlinskih prodavnica ploča u imigrantskom naselju Kreuzberg. Taj zvuk me uvijek vrati u ono ljeto kada sam, natučenih rebara i lica ukrašenog modrim podočnjacima, izašao iz bolnice. Tijelo je trebalo dobar odmor i miran san, ali srce je željelo bilo kakvu avanturu. Zato sam, nakon samo par dana kućne njege i majčine kuhinje, uzeo sav novac poslan od daidža iz Italije i otisnuo se put hercegovačke čaršije sa nekropolom među čempresima.
Snažno sunce već je spržilo travu i pretvorilo zemlju u pečenu opeku, i sve je ovdje nekako odisalo srednjovjekovnim duhom. Bilo je tu mnoštvo kupališta, zavučenih u bujno rastinje oko nekadašnje Begovine i starih mlinica. Na brdu se propeo Stari grad sa kulama, a ispod, čista i puna rakova, rijeka Daorsa. Dašak toplog vjetra nanosio je miris rasječenih lubenica sa štandova bazara smještenog u hladu platanove aleje. Stigao sam usred pazarnog dana i nekako mi je prijala ta kakofonija zveke kantara, graje ljudi i zujanja pčela. Ruke prodavača sirove kafe ostavljale su, kao kakav pečat kvalitete, garave otiske jagodica prstiju na novčanicama. Zadovoljio sam se jednim sočnim paradajzom, skoro ga popivši bez žvakanja.
Drug Kabir, oslonjen na zuju, kako je zvao svog golfa dvicu, čekanje je kratio bacanjem kamenčića kroz rupe od metaka na bisti poznatog pjesnika. Stariji od mene sedam godina, visok preko dva metra, s vikinškom bradom i kosom ala Jimi Hendrix, bio je potpuni kontrast spram jedva punoljetnog balavca sa tri dlake u brku. Upoznali smo se tako što sam mu kupio kartu za neki koncert u Omladinskom centru; bio je dekintiran i nervozan, jer papak na kartama nije htio pustiti dvoje na jednu. Platio je za djevojku i ostao se smrzavati na kiši, pušeći domaći duhan. Tisnuo sam mu ulaznicu u ruke, a on me bratski privio na prsa: Hvala ti do groba! Unutra smo, uz par rakija, razmijenili brojeve i obećao sam da ću ga sigurno posjetiti.
Ignorisao sam doktorsko upozorenje o alkoholu (pušiti sam prestao odmah), pa smo s gajbom pive sišli u Bezdan, gdje su se debeli slapovi Daorse lomili o mahovinom presvučene stijene. Raspršene kapljice, probodene sunčevim zrakama, zidale su preko vode dugin luk. Kabir je često bio s druge strane zakona, to mi je odmah rekao. Ruke išarane tintom, biljegom kaznionica koje je prošao, prestale su orati zemljin trbuh ranča. Potražio je lakšu zaradu u čaršiji. Prije našeg susreta, odležao je godinu i pol zbog nekih likova koje nije želio ocinkati. Pričao mi je kako ga je boljelo to što ga otac nije niti jednom posjetio. Poslao mu je samo škrto pismo, u kojem je stajalo: Nisi više moj sin. Udešeni alkoholom na vrućini, odlučili smo okupati se goli, na zadovoljstvo djevojčica sa druge obale.
Ručali smo janjetinu u restoranu Divizija, trijeznivši se limunadom, kada je Kabiru zazvonio mobitel. Prebacio je zalogaj iz desnog u lijevi obraz i izašao razgovarati. Vratio se nakon desetak minuta, eksirao piće i pogledao me s planom u očima: Bi li na more? Vraćamo se do mraka. Već četiri godine nisam bio na moru. Majka je ostala bez posla i nismo mogli priuštiti sebi taj luksuz. Nemam dokumente, odgovorih. I ne trebaju ti. Idemo preko Drakljena, ohrabrio me. Onda idemo. Konobar je u umašćen papir zamotao ostatke ručka, natočili smo pun rezervoar i otisnuli se na put.
Drakljen je bio poznat kao šverc cesta pošteđena svih policijskih kontrola. Preko njega se dolazilo do jedinog izlaza na more, grada Orholta. Sunce je bilo u zenitu, a golf nije imao ugrađenu klimu (a ni kasetofon). Goli do pasa, pijuckali smo ostatak mlake pive iz gajbe i citirali mudrosti Ramba Amadeusa. Bacio je pogled na traljavo zašivenu ranu na mojim prsima: E jesu te skopčali majstorski. Ne brini, more će to sve izjes’. Divlji zečevi pretrčavali su cestu i gubili se u kršnoj poljani, nalik mjesečevom krajoliku, nad kojom je kružio jastreb.
Palme su nikle iz krša i miris mora ispunio je auto. Osjećao sam se kao prvi put u Balama, sa majkom i sestrom, kada sam vadio morske ježeve, nožićem ih izdubljivao i ostavljao da ih žega skameni i pretvori u pepeljare za nenu na samrti.
Fascinirala me Kabirova derviška smirenost dok smo, ispod suncobrana, motrili topless djevojke. Posmatrao ih je tako mirno i blaženo kao da nakon smrti gleda džennetske hurije koje mu svakako pripadaju. Znao sam da nije nasilan, ali svejedno sam naivno upitao: Jesi li ubio ikada? Zapalio je cigaretu i podsmjehnuo se: A što pitaš ono što već znaš? Namazao sam kremom svoje mladežima istačkano tijelo i bacio se u more, zaronivši duboko.
Ulazak u vodu bio je poput čina iskupljenja: što radi pitanja, što radi zaboravljene činjenice o slanoći mora. Plivao sam plačuči i psovao Kabira, a on mi je sa plaže odgovarao glasnim smijehom. Sol je pržila ranu i par kapljica krvi mučno je skliznulo niz grudi. Izašao sam tek nakon što je erekcija popustila moje međunožje. Pružio sam se na tlo i odspavao dva debela sata.
Crvena lopta napola je skliznula za horizont. Kabir me probudio i pružio mi sladoled: Hoćemo li polako? Oblizao sam slatko-slane usne i provjerio ranu; izgledala je bolje. Sa radija automobila u prolazu čulo se: Two headed boy/All floating in glass/The sun it has passed/Now it’s blacker than black.
Na pola drakljenskog puta, oštro je smotao i točkovi su uronuli u makadam: Moram nešto obaviti. Ti ćeš ostati u autu šta god da se desi. Ništa ne brini. Samo, kada ti kažem, lezi i i pogni glavu. Parkirao je na čistini, otvorio gepek i izvadio kožnu aktovku, položivši je na haubu. Čekali smo usred ničega; ja nervozno, a on opet u nekom svom zenu. Znaš, nisam nikada ubio. Povrijedio nekoga jesam, ali sam platio taj ceh.
Crno auto približavalo se velikom brzinom. Kabir mi je signalizirao kažiprstom. Podigao sam glavu tek toliko da vidim šta se dešava. Na par metara od Kabirovih koljena, zaustavio se mercedes, na trenutak nestavši u gustom oblaku prašine. Izašao je omalen čovjek, zalizane kose. Sunce na zalasku palo je na niklovani pištolj za pojasom i red zlatnih zuba u ustima. Suvozač mu je pružio skoro identičnu aktovku, koju Kabir dočeka u naručje. Čovjek onda uze onu s haube, odšeta natrag do auta, pa izvuče i repetira pištolj. Moj prvi susret sa strahom od smrti i vizija svog nikad pronađenog skeleta. Naslonivši cijev na Kabirovu sljepoočnicu, razvukao je još jednom vatreni osmijeh: Ovo ti je zadnja šansa. Zajebi i nema te, dečko. Udarac kundakom u glavu kao opomena. Nestali su jednako jebeno kako su i došli.
Sa oteklinom veličine oraha na čelu, Kabir je bez riječi vozio do nekropole na ulazu u gradić. Nebo je već bilo okićeno zvijezdama. Ležali smo na položenim monolitima, svako u svojim mislima. Prstima prelazeći preko ispupčenih ornamenata, prizivao sam spavača ispod sebe, da bih, pred zoru, prizvao samo san.
Glasanje krave probudilo me u nepoznatoj mi sobici. U sobi pored, starija žena tiho se molila klečeči na ćilimu. Kabir je doručkovao u hladu vinove loze i očima pokazivao na moj tanjir, natrpan kajganom od domaćih jaja i sira, uz šolju pomuženog mlijeka. Sijedi čovjek poslovao je na maloj duhanskoj plantaži ispod kuće.
U vožnji do oronule autobuske stanice, Kabir mi je natakao na nos svoje naočale. Možda se nećemo vidjeti neko vrijeme. Od sutra će mi mobitel biti ugašen. Znaš, imam za posložiti dosta toga u životu.. Ali ne brini, ja ću naći tebe. Takva su pravila. Zagrlili smo se, a na rastanku mi pruži otežan ruksak nakrcan povrćem iz bašte. Čuvaj se, izgovorio sam, pa se zavukao u sjedalo u praznom autobusu i zaridao.
Neki zajednički poznanici su mi rekli da je dobio pet-šest godina zatvora zbog mutnih poslova oko Drakljena i da je zajebao neke opasne ljude. Drugi, pak, kažu da se oženio, dobio djevojčicu i da živi mirno u Belgiji. Trudim se vjerovati u drugu priču.
