Ustao sam namočen znojem. Nisam spavao. Možda par sati. Avgustovsko sunce već je snažno naviralo kroz prozor. Spustio sam roletne i otišao pod tuš. Za doručak nisam imao apetita. Ni vremena. Armin je već čekao pod zgradom u svojoj Alfi. A on ne voli da čeka.
Vozili smo se južno prema industrijskoj zoni. Namrgođeno je ispijao kafu iz kartonske čaše, iznerviran što opet radim stvari za ljude koje ne poznajem dobro. Izigravam humanitarca. Danas idem zakopati psa. Nije prvi put da to činim. Prije deset godina kada je uginula naša Beki, otišao sam na napušteni vojni poligon i iskopao maleni grob. Poslije sam ga pokrio kamenjima zbog zvijeri. Tuda sam znao viđati i lisice. Obilježio sam humku s dva kamena koja sam prethodno presvukao akrilnom plavom bojom. Drugi put sam to učinio na trodnevnom kampovanju. Neman koja me cijelu noć ustravljivala iz mraka bila je kujica koju je udesilo auto. I za nju sam priredio skoro identično upokojenje.
Sada smo na putu za veterinarsku stanicu. Idemo po Dinga. Prije nekoliko dana na ulici ga je rastrgao američki staford. Bez povodca i brnjice. Iako je preživio napad, morali su ga uspavati. Jezik je izgubio svoju funkciju. Ostao isplaženo visiti. Njegovi vlasnici, bračni par u osamdesetim, plačno su me zamolili za uslugu. Hostel u kojem sam šljakao to ljeto nalazio se preko puta njihove kuće. Dingo je često izlazio na sokak. Lajući da mu bacim lopticu i pozirao preplanulim turistima za Instagram. Bilo je nezamislivo provesti smjenu bez njega. Izgledao je kao gremlin Gizmo, u psećem obliku. Nisu ga željeli spaliti u stanici. Dingo je bio ličnost i zaslužio je dostojanstven odlazak, rekao je vlasnik Kadrija i pružio mi alatke za kopanje. Dohvatio sam ih umorno, nespreman na njihovu težinu i otrgnuo pogled s njegovih praznih očiju.
U stanici sam preuzeo otežalo tijelo u crnoj vreći. Veterinarka je bila moja razredna drugarica iz osnovne. Razmijenili smo nekoliko informacija o našim životima, toplo se pozdravili pri rastanku. Armin je predložio da ukop obavimo u bivšoj vojnoj bazi. Tu golet, od svršetka rata, opsjedaju samo vjetrovi koji razgrnu plastične kese o draču i ostatke bodljikave žice. U blizini se gradi novi zatvor, kazneni izolator za teže prijestupnike. Ubrzo će biti gotov i u ćelije će useliti različite karme i sudbine. Sjetio sam se odlazaka u posjetu drugu koji je ležao zbog dilanja trave. Čaj u menzi za posjete često nam je služio rošavi silovatelj širokih ramena. Gulio je sedam mjeseci, moj drug godinu. Svaki put kad bi spustio čaj na stol rekao bi: Pripazite. Vrelo je ko pička. Radovao se skorom izlasku.
Parkirali smo auto kraj zemljanog nasipa na kojem se nekad nalazila osmatračnica. Ispod nje je čamila betonska kućica, kontrolni punkt iz kojeg je smrdjelo na mokraću. Želio sam što prije obaviti ukop. Bilo je svega devet ujutru, žega se raspojasavala. Vidjelo se kako iz posljednjih zelenih travki isparava pigment. Armin se ponudio da iskopa rupu. Nisam se protivio. Ima jače ruke. Dodao sam mu krampu i krenuo je da čupa zemlju zašivenu korovom.
U autu sam smotao džoint. Ubrzano. Kao da radimo nešto još ilegalnije. Rješavamo se nečijeg trupla. Ili jednog njegovog dijela. Možda glave. U retrovizoru sam zraknuo crnu veću položenu na zadnje sjedište. Zadrhtale su mi ruke. Skoro sam prosuo travu iz rizle. Odvukao sam pogled na zgradu zatvora koja je polako napredovala. Krov i fasada bili su pri kraju. Otvori za prozore zurili su kao stotine očiju iz velike lobanje. Zamišljao sam kako unutrašnjim hodnicima paradiraju zatvorenici. Među njima i vlasnik staforda kojeg su, u nekom idealnom sistemu, osudili na barem dvije godine robije. Dovoljno za čovjeka koji je na kraju pokolja opsovao Dingove vlasnike i odšetao od zakrvavljenog trotoara. Kadrija i Fatima spominjali su advokate, ali bilo mi je žao reći da nema ništa od toga. Ko da je ikoga briga za njihovog džukca.
Iako sam bio smiren albankom u meni je zatinjao bijes. Pitao sam se koliko sam spreman nauditi nekome da mi se desilo isto. Posljednjih mjeseci sam sve češće ispod kreveta izvlačio djedov tetejac. Pronašao sam ga u čišćenju njegovog stana nakon što je umro. Valjao sam ga u ruci, izvlačio žaržer zagrcan mecima. Razmišljao da li bih se ikada usudio probuditi udarnu iglu koja je posljednji put opalila na dan mog rođenja. Od saznanja da bih bez mnogo dvojbe pucao u lice bezimenih ljudi koji su mi nešto oduzeli, brzo sam ga vraćao u vunenu čarapu i gurao u mrak pod krevetom.
Armin je iskopao dovoljno duboku rupu i domahnuo mi da donesem vreću. Požurio sam iz straha da će sunce istopiti tanki crni najlon i ispod njega se ukazati Dingova deformisana njuška. Nježno sam ga spustio u zagrijani grob i maknuo nekoliko glista što su zaigrale na oštrom svjetlu. Rukama sam vratio iskopanu zemlju i nabacio komad betonske ploče koja je ležala kraj kućice. Bilo je besmisleno išta napisati na nju. Žega je jače pritisnula tjeme. Razbudila hor zrikavaca. Armin je zapalio cigaru i podigao krampu na rame. Stajali smo kraj groba i šutjeli. Ako zimi bude snijega, on će se s te ploče posljednji topiti.
