Stari poznanik mi je već duže vremena odugovlačio vratiti posuđenu stoju koja mi je sada bila prijeko potrebna da pregrmim januarsku besparicu. Bivao sam i ja dužan, no novac i dugove uvijek sam uredno vraćao. Napomenuo sam ga sigurno i dva, tri puta, i tek jučer poslao je poruku da se istrošio skijajući na Jahorini i da će zvati čim bude u prilici. Tako to ide, jebi ga. Prisjetio sam se i prethodne godine koju sam izgubio radeći u hostelu. Svih putnika ištembiljanih pasoša koje sam najedao i napijao, vodao od kafane do puba i lijegao u postelje koje ću narednog jutra promijeniti. Sve za neku mizeriju od plaće. Da ne govorim kako mi je vlasnica ostala kratka obećani bonus.
U tom besparitisu bio sam u iskušenju da odem založiti vrijedan poklon. Ljetos se u hostelu provrtjelo nešto Maora sa Novog Zelanda. Ponajbolji gosti, opušteni i široke ruke na napojnici. Jedan od njih, ratnik Eddie, kako sam ga zvao, ostao je pet dana. Vodio sam ga na plažu poslije svake smjene gdje je ponosno pokazivao svoje debele crne tribale i gužvao limenke piva. Žene su ga voljele, požandarao je sve što je stigao. U znak zahvale ostavio mi je suvenir na recepciji, zlatni privjesak u vidu urođeničke maske, a onda otišao osvojiti Dubrovnik. Valjao sam u dlanu to groteskno lice isplaženog jezika koje se ljeskalo i govorilo mi da ga ne nosim u zlataru gdje ga čeka taljenje. Odustao sam što radi same uspomene, što iz straha da će Tāwhirimātea, novozelandski bog olujnog vremena, sravniti grad ako to učinim.
Svojedobno sam poznavao Taiba Z. Odavno je dilao i vrtio se po ulici koja ga je i odgojila. Bio je od onih koji nikada nisu imali priliku, mislim da čak ni osnovnu školu nije završio. Običavao sam zapaliti i ispričati se s njim kad bi se sreli, podijeliti neke novosti u našim uveliko drugačijim životima. U tim razgovorima dojmila bi me njegova inteligencija, odlučnost i razgorena osviještenost. Činio se zreliji od svojih stvarnih godina, spreman da pomrsi konce svima koji mu stanu na žulj. Imao je gen buntovnika i karizmu vođe; krzno na kapuljači pristajalo mu je poput grive mladog lava, mada je pretežno visio sam. Nosio je trag porijekla i seobe svoje porodice u vidu tetoviranih, modroplavih ljiljana na šakama. Bio je rodom iz okoline Sandžaka. Oko zapešća mu je uvijek bio smotan biserni tespih. Pomolio bi se kratko i upitao me:
– Moliš li se ikad, vjeruješ li?
– Ne vjerujem. Mislim da je Bog sadista, ako postoji.
– Vidiš, složio bi se, ali meni treba dodatna zaštita od zlih duhova, pištolja i službene značke, onih koji mogu biti sudac, porota i egzekutor na ulici. Sve u ime pravde i slobode u ovoj, sve, samo ne slobodnoj zemlji.
Te rečenice izgovarao je čovjek koji je vrlo slabo čitao i pisao. Prcnuo sam ga da će moći knjigama kratiti vrijeme u ćuzi. Naime, čekale su ga dvije i pol godine robije u Zenici. Pomalo je strahovao od kazne, ali ju je potiskivao kao da će ona zastarjeti, nestati iz zakonopravnih knjiga i dosjea. Radio je travu do trenutka kad ga je povalio student, brucoš koji je po belaju tek došao iz neke bosanske zabiti na studij pa se zaletio da konačno proba pravu stvar naspram krdže koju je gore pušio. Pokupila ga je racija i on je u stanici, kako to obično biva, otpjevao izdajničku ariju. Nije mu zamjerio, rekao je samo: Ja sam kriv i niko više.
Više puta drugarski mi je nudio, da ako želim, uvijek mogu fino zaraditi. Zahvalio bih se i pristojno odbio. Nagledao sam se svega dok sam odrastao. Kraj mene je svakodnevno prolazila generacija koja se poslije rata navukla na iglu i dop. U narkomaniju su ušli sprintom očekujući prostor, širinu i šansu da nadoknade izgubljene godine provedene u podrumima ili na bojištima. Niko im nije mogao poništiti start, a kasnije nisu svi imali podjednaku šansu da se iz tog blata izvuku u finišu ovisnosti. Mada travu i nikada nisam smatrao drogom, svejedno, dilanje nije bilo za mene.
Naspram njegove čvrste vanjštine krila se porodična tragedija. Brat mu je već odavno bio štićenik doma u Pazariću, majka povratnik psihijatrijskim klinikama otkad mu je oca prignječio obrušen zid na gradilištu. Od te žene ostala je samo nijema i katatonična biljka koju je morao hraniti i oblačiti. Sve se otvorilo kad me ugostio kod sebe. Ostao sam zatečen uslovima neugledne, besfasadne dvospratnice koja je stajala uz prugu. Sjećam se buke i potresa koji je prožeo kuću kad je teretni voz zagrizao šine. Sjedili smo u sobi prepunoj zaboravljenih, nabacanih stvari koje su najednom oživjele. Čaša je otplesala sa stola i prsnula u komade. Krhotine je samo zgurao pod krevet. Nije mario, u tom talogu čamotinje bi rijetko kad zadrijemao. Bio je hronično neispavan, uplašen sablasnom tišinom sobe koja je izgonila iz snova. Voz je bacao jedini damar života među te gluhe zidove. Počastio me davno otvorenim, pomalo vlažnim pistacijem i čajem. Punio sam okrnjenu pepeljaru ljuskama i osluškivao ostatke vibracija u lusteru ulijepljenim grobljem mušica. Ne znam zašto, ali pomenuo sam dug koji me mučio. Odmahnuo je glavom i rekao: Nisi u moju teku nikad gledao… Odnekud je izvukao tefterčić od skaja i krenuo listati. Prepoznao sam neka od nevješto ispisanih imena, većinom djece dobrostojećih roditelja koji su vozili skupa auta i vikendima praznili flaše u diskotekama. I, evo ih, sad su bili tu, uknjiženi i dužni solidne cifre. Sklopio je listu potraživanja i zagledao se u bratov portret na regalu, napušen i napola svjestan svijeta izvan klaustrofobičnog nereda. Prsti su mu opet glatko milovali tespih i prebirali bisere. Prenuo se i rekao:
– Slušaj. Imam i ja nešto naplatiti. Preuzmi to umjesto mene ako hoćeš i odvoji pola sebi. Bolje da ga ne gledam.
– Ako samo treba pokupit lovu, nema problema.
– Samo to.
Prihvatio sam ponudu, koja se, jel, nije mogla odbiti. Osjećao sam se pomalo kao utjerivač dugova koji svojom jakom fizionomijom treba zaplašiti dužnika i prisilno naplatiti dug. Vjerovao sam Taibu iako nije rekao ni ko me čekati. Dao mi je samo mjesto i vrijeme susreta, te broj mobitela ako se lik ne pojavi.
Noć se bila debelo navukla. Hodao sam kroz blokove i žestio se na vjetar koji je kidao kroz prsa. Naposljetku sam stigao pred zelenu kapiju na kojoj je pisalo: Tenis klub. Tereni su bili van funkcije, zima je i prekriveni su najlonom preko kojeg svjetluca korica leda. Miris šljake i djetinjstva ispunio je ovlažene nosnice. Trenirao sam tenis u drugom lokalnom klubu skoro sedam godina, mada tu i nije bilo nekog posebnog treninga. Čim su nas naučili servis, forhend i bekend, digli su članarinu i prepustili nas samim sebi. Govorili su da sam talent, ali mi divlja narav nije dozvolila napredak. Lomio sam rekete, psovao bogove i majke, par puta bio i diskvalifikovan. Na posljednjem turniru koji sam odigrao zapao me tada prvi junior države i uzeo mi skalp sa po šest-nula u setovima. Kad sam prilazio mreži da se rukujemo, dobacio mi je nešto podrugljivo. Da sam ga u tom trenutku udario, vjerovatno bih ga na licu mjesta ubio. S tim bijesom niko se nije mogao nositi. Vidio sam tada koja su doba i narednog dana ostavio reket, olakšao sebi, a i majci koja je sve to finansirala.
Čekao sam, cupkao u mjestu od hladnoće. Šibnuo sam poruku na broj da sam na dogovorenom mjestu, nije mi se više dalo smrzavati ni minute. Ubrzo, ogromna silueta zamračila je staklo skladišnih vrata kluba. Pred mene je izašlo čudovište od čovjeka, proćelav dvometraš u masnoj potkošulji, opasan otečenim pločama mišića s opnom tankog sala preko njih. Ruke su mu bile poput dva ovješena, mesnata čekića što su upravo skašila nečiju bradu u bokserskom ringu. Oborio sam malo glavu jer se nisam mogao oduprijeti intenzitetu tog pogleda. Prišao je, dao mi novac i udaljio se polako prema vratima. Pogledao sam u dlan u kojem je bilo pedeset maraka. Pokušao sam nešto reći, ali glas mi je zaštopao među krajnicima. Ispred mene najednom je stajao Taib. Pratio me cijelo vrijeme, gazio za mojom sjenom. Upitao je:
– Koliko ti je dao?
– Pedeset, odgovorio sam.
Odmah ga je stigao i oborio na pod. Zaurlao je na njega i onesposobio ga udarcem u jaja. Prepao sam se. Znao sam da mu u crnoj torbici oko pasa spava naoštreni leptir. Dohvatio je crijevo šlaufa kojim se polijeva šljaka radi elastičnosti terena i omotao mu ga oko vrata. Voda u njemu bila je smrznuta. Kad je stegao omču začulo se hrskanje, kao da su mu svi vratni pršljenovi popucali. Davio ga je dok nije pomodrio. Jedva je posegnuo u džep i izvadio pogužvanu novčanicu. Nemoćna gromada zadihano je puzala da uhvati vazduh. Naposljetku se pridigao i zaključao u sigurnost skladišta. Taib je opet dohvatio šlauf i odvrnuo ventil na česmi. Iz njega je procurio tanki mlaz vode. Prinijeo ga je ustima i halapljivo pio. Činilo se da svakim gutljajem gasi zvijer u sebi.
– Jel moralo sve ovako? – upitao sam.
– Jeste, inače nikad nećeš riješiti dugove – rekao je i tisnuo mi obećano u šaku.
Presavio sam stotku i otišao kući.
