POLAZAK
osjećam izdaleka
kičmu rijeke i oči jezera
grudi planine leđa otoka
koža je spremna za izgaranja
znojne večeri kad se
raspadnu san i vjera
ujutru majka obara roletne
da sunce ne rastoči zidove
u sobi punoj gladi
otkucava islužen madrac
na kojem dok me nema
skrivena zaspe pripita sestra
kuća je tvrd ražovi hljeb
režemo je na tri dijela
na meni je da hodam i tamnim
dok kosti ne izjave ljubav zemlji
ODLAZAK
dan skandinavskog svjetla
prozorska okna ledeno čista
udahnuo sam brda
popio rijeku
kofer je spreman kraj vrata
poput psa pred šetnju
osjećam ruke septembra
hladne i nepovjerljive
majka je danas šutljiva
odlaže san
pučina njenih očiju
sve više liči
na polarni arhipelag
Fotografija: Radiosarajevo.ba