Osamdesete godine u Jugoslaviji bile su inovativna era koja je započela sa Šarlom Akrobatom, a završila u bespućima anti-ratnih poruka pred bratoubilački rat. Danas na njih gledamo sa posebnom sjetom, na vrijeme kada smo stvarali nešto veliko, moderno i ne-baš-za-svakoga. Ostavštinu ex-yu muzike, a pogotovo new wave-a uvijek sam smatrao i svetinjom i prokletinjom jer je poslije nad glavama muzičara i bendova visila kao kakav teret i okvir u koji se treba uklopiti, biti shvaćen i prihvaćen od strane sterilne publike koja se do danas često nije oslobodila blata koje su iza sebe ostavili Atomci, Čorba, Azra i ostali. Bilo je tu velikih, avangardnih bendova koji će se tek mnogo godina kasnije slaviti uz kultne statuse i bezuspješno kopirati u zdvojnim pokušajima da se rekreira duh vremena koji već odavno bio mrtav.
Regionalna muzička scena svake godine dobije debitanta koji iskorači iz nametnutih okvira sredine i utjecaja iz koje dolazi. Mnogo se dobrih albuma snimi, recenzira i uživo odsvira. Uglavnom, radi se. Slušajući album Vanilija benda Svemirko iza kojeg stoji Marko Vuković iz Đakova, odavno nisam osjetio toliko uzbuđenje i želju iznova slušam jedan regionalni album, što je posljednji put možda bio slučaj sa albumom Za očnjake Vlaste Popić i Hemedexov Solution To Reality. No, često su ti dometi i bljeskovi genijalnosti, pa i sami bendovi (poput gore navedenih) kratkog vijeka; podare nam album, dva i rasplinu se u kreativnih razlikama i nesuglasicama. Zato se uvijek potajno u sebi nadam da će nakon njih doći neko novi, a uvijek nekako dođe; navest ću još samo primjer benda ESC Life koji je nakon raspada Hemendexa osnovao Mladen Naranča i koji je 2015. izbacio fanstastičan album Access All Areas.
Zvuk koji nam Svemirko donosi iz dalekih galaksija umotanih u šarene nebule nam je jako blizak, čuli smo ga već negdje, ali ga i odavno nismo čuli. Čuli smo možda neke njegove synth fragmente i jangle-pop gitare, ali kao cjelinu, zadugo nismo. Snaga ovog albuma su prije svega prozračni, jednostavni i lako pamtljivi tekstovi koji se doslovno lijepe za prekrasno obojane i aromatične ritmove koji plove bestežinskim stanjima outer spacea tako da dobijamo dojam da ih je mogao napisati bilo koji zagriženi new wave fanatik (što možda i Vuković jeste) u svom dnevniku melanholije, čak i da je čitav album ustvari lost and found audio zapis iz tog vremena, doduše s mnogo progresivnijim indie utjecajem. Strukture pjesama su vrlo jasne, slične i skoro svaka završava rastrzanim outrom, pa uvijek postoji mogućnost da album pređe u jednoličnost i zasićenost nakon par slušanja kad splasne euoforija, ali to ovdje nije slučaj jer je njegovo trajanje od svega trideset i tri minute i devet pjesama sasvim dovoljna doza ovog pop kolaža da ga poželimo gužvati iznova. Problem za bend će jedino možda biti ako Svemirko drugim albumom stvori identičnog blizanca; poruka je uspješno odaslana i primljena, treba pisati novu, napredniju.
Transfer emocije je jako bitna i zahtjevna stavka kad govorimo o uspješnosti ovakvih poduhvata. Nostalgija je jedna od najjačih emocija naših južnoslavenskih naroda od koje se još ne možemo osloboditi. Svemirko možda igra na tu kartu, ali je ne zloupotrebljava; on je sa slušateljem duboko zavaljen u sjedište broda na putovanju kroz vrijeme koje nas je odredilo i za kojim toliko i dalje čeznemo.
Ukratko, Svemirko je bend koji je stigao iz prošlosti da odsvira i snimi album iz budućnosti, te i album za svako raspoloženje. S njim možemo započeti i završiti svaki party ili after. Vanilija ima dovoljno šarma, nostalgije i tehničkog umijeća da je uspjela ono što je dugo vremena bilo potrebno, a to je da se synth-pop, barem onakvog kakvog smo ga nekada znali, ponovno ucrta na regionalnu mapu. Za sve fanove Darka Rundeka, Mac DeMarca, pa i Olivera Mandića, Vanilija je astralno dijete sve trojice.
