DOMOVINA
ovo na čemu stojimo nije naše
lična reforma dolazi s pasošem
uperenim u sopstveno lice
sve što smo gradili nestaje već sutra
među maglama tranzicije
na javi su ruke nevine
u snovima već lome vratove
osjećaj kontrole nad životom
umire sa svakim ustajanjem iz kreveta
i pogledom na bankovni račun
moja generacija nema očeve
zamijenjuju ih impotentne sjenke rutine
rasute po geografiji parketa
nikad im ne spominji ljubav
uči se cijeniti bijes i poriv za grubošću
uništi nešto krhko poput porodice
ima toliko slabijih od tebe i mene
