Heinrich Ignaz Franz von Biber ( 1644 – 1704 )
Harmonia artificiosa-ariosa, Partia br. 6 u D duru, C. 67:I
Bolnički kreveti u sobi su popunjeni. Najmlađi sam od pet pacijenata na hirurškom odjelu. Tvrda je jesen i kroz prozor se vide ogoljele grane kestena. Kraj ugasle fabrike trgovinske opreme tinjaju dimnjaci romskog naselja. Zrak je zamašćen i već dva dana ne mogu da mu pogodim miris. Čitam „Ponornicu“ i navikavam se na zatezanje šavova pri ustajanju do WC-a. Slijepog crijeva više nema. U knjizi se ljudi gube i vraćaju, nestaju pod zemljom. Ja tonem među bolesnicima, u svilenoj pidžami s uzorkom trougla.
Najstariji među nama priča malo, ali kad progovori, glas mu je suh i precizan, kao da je cijelog života vagao riječi. Drugi stalno pita za nalaze. Treći psuje tiho, sebi u bradu. Četvrti spava gotovo bez prekida, s rukama prekrštenim na grudima, kao da je već negdje drugdje. Krvotocima nam kolaju kokteli iz vrećica s infuzijom. Povezuju nas isti prozirni sistemi, boce koje kapaju jednolično i umirujuće. Tečnost ulazi u nas bez pitanja, bez objašnjenja.
Predveče se svjetlo mijenja. Kestenove grane postaju tamne linije na sivom nebu. Najstariji pacijent doživljava napad i ubrzo ga odvode iz sobe. Na njegovo mjesto dolazi dječak s frakturom lobanje. Ima možda pet godina. Otac mu stoji uz rub kreveta, suzdržava se da ne dodirne njegovu gazom obloženu glavu. Ima ekspresivno i snažno ime koje medicinske sestre stalno ponavljaju. Junuz, dvometraš s gvozdenim licem. Njegova tišina je glasnija od svih aparata u sobi. Kad sestra izgovori ime dječaka, on se blago trzne. U jednom trenutku podiže ruku, pa je opet spušta, nesposoban da odluči gdje bi dodir bio dozvoljen.
Noć je mučna. Nema svjetla u sobi. Knjiga odmara na mojim grudima, ponire u nabore jorgana. Svi spavaju, osim mene i Junuza. Dopušteno mu je da ostane u sobi kraj sina. Sjedi zavaljen u plastičnoj stolici i u šaci drži naranču. Kora se pod njegovim prstima polako grije, širi gorak, svjež miris koji presijeca bolničku vlagu. Dječak diše ravnomjerno. Zavoj na njegovoj glavi svijetli u mraku. Otac se naginje naprijed, ne dodiruje ga, ali mu se tijelo njiše u istom ritmu s tim disanjem, kao da ga uči snu.
Johann Sebastian Bach (1685-1750)
Aria iz Goldberg varijacija, BWV 988 za gudački trio
Voda snažno nadire. Uskoro će riječno ostvro biti potopljeno. Žurno gazimo prema matici i kraulamo do obale. Kraj je avgusta i društvo se osipa. Jedni se vraćaju sekundarnim domovinama, mi ostajemo čekati sudbinske procese. Razgovori su svedeni na znakove i klimanje glavom. Previše trave, previše sunca. Ne rastemo, ne napredujemo, ne donosimo važne odluke. Tijela su nam usporena, teška od dana koji se ponavljaju bez potrebe da budu imenovani. Tako živimo već godinama.
Djevojka s kojom se viđam otišla je prije sedmicu u Oslo, odletjela u svoju sekundarnu domovinu. U stvari, primarnu, tamo je rođena. Rastali smo se znojnim zagrljajem nakon izlaska, obećali jedno drugome vjernost i kontakt do iduće godine. Oslo mi se javlja kroz fotografije sterilnih ulica i urednih prozora, kroz njene poruke koje su tačne i blage. Ovdje, rijeka nastavlja da raste i opada bez obzira na obećanja. Sunce i dalje pritišće. Motaju se novi džointi i čekaju migracije ptica.
Devetog septembra voda u plićak nanosi izglodani komad nadgrobnog spomenika. Stoji samo prezime, godina smrti i rođenja. Holcinger, rodjen 5/IX 1905 – preminuo 6/VI 1929. Stojim i gledam freskanje svjetlosti na tom bijelom kamenu. Kratak luk života, gotovo nečujan, sveden na hladan rub mramora.
Dvadesetog septembra odlučujem da gumenim čamcem prenesem spomenik na ostrvo. Pomažu mi dvojica prijatelja, naviknuta na moje iznenadne odluke. Voda prodire u čamac i vuče ga ispod površine. Iskačemo i plivamo s teretom na ramenima. Najednom je pod nogama toplo. Spomeniku nalazimo mjesto na sredini, među uglačanim oblucima i korijenjem mladih vrba. Plivamo nazad prije bujanja rijeke. Dugo se sušimo na suncu, onda zapalimo džoint. Pušimo šutke poput ljudi koji su obavili administrativnu obavezu.
Wolfgang Amadeus Mozart ( 1756 -1791)
Divertimento u F duru K. 138: Allegro, Andante, Presto
Poraće. Obnova mostova i povratak rijekama. Majka nas sprema za krevet, oblači se i odlazi u grad. Druži se s ljudima nakon skoro tri pune godine. O nama se brine djed vojničkog karaktera, svježe pušten iz konc logora. Uvečer ga čujem kako priča u snu, spominje izlomljena imena ljudi. Njegov krevet je manji od našeg, na njemu leži kruto. Povremeno ustane, upali svjetlo u hodniku, stoji nekoliko trenutaka. Zatim se vraća u krevet bez riječi i ponovo bunca.
Majčin odlazak je kratak, ali za nas ogroman. Prvi put ostajemo bez njenog glasa koji zatvara dan. Čujem je kada uđe u stan, produži u kupatilo da skine šminku. Soba zamiriše na ostatke parfema donesenog iz izbjeglištva. Odsjaj lampe me tjera da rastvorim oči i vidim je obučenu u spavaćicu. Kroz nekoliko će se sati spremiti za posao, odvesti nas u vrtić i pokupiti po povratku. Doba je anarhije, ulice su zagrcane aurama žestokih momaka. Karma im vonja na znoj, alkohol i nedovršene smrti. Haustori su goleme raskrsnice sudbina, tu se taloži tama, zgusnuta i topla. Uvlači se u stanove kroz špijunke i oblaže kredence sjenkama.
Sat u kuhinji kuca preglasno, razlama slojeve noći. Nebo ne djeluje sasvim bezbjedno, ali konstelacijama razvija povjerenje. Tjeram se da zaspim dok se majka nečujno smješta na francuski ležaj istrošenih opruga, težinom koja nema smisao u prostoriji, ali ostaje prisutna. Odlučujem se da progovorim i zatražim čašu mlijeka. Znam da ga nema, nema ni majčinog odgovora. Djedovo mumlanje se utišava, prelazi u nerazgovjetan šum. Ležim i gledam u strop, u pukotinu koja liči na rijeku.
Antonín Dvořák ( 1841 – 1904)
Gudački kvartet br. 12 u F duru, op.96 “Američki”
Allegro ma non troppo, Lento, Molto vivace
Finale. Vivace ma non troppo
Nova je godina. Kafana je okićena najjeftinijim ukrasima. S razglasa grmi mp3 kompilacija narodnjaka. Na staklu drhte žurno isprejane bijele pahulje. Polovica prisutnih je već pripita, a do ponoći još ravno četiri sata. Dosta je padobranaca koji ne znaju kamo ni kuda u ovakvoj noći. Neke poznajem, s drugima se u životu nisam sreo. Svakim gutljajem đus-vodke zidovi kafane postaju niži, pritišću tjeme. Nekoliko djevojaka pleše, pokušava animirati skup. Muškarci se drže po strani, nečega je homoerotičnog u njihovim bratskim zagrljajima, načinu koji drže cigarete među prstima. Nanizani baloni vise im nad glavama. Izgubili su na volumenu, jedni su manji, drugi veći. Konfete rasute kao slučajne eksplozije ostaju među natapiranim lokanama djevojaka. Svijet bi mogao puknuti od smijeha, pogleda ili pogrešnog dodira. Imam želju da sabotiram plejlistu i pustim omiljenu pjesmu Sonic Youtha, da nešto strano i nepristojno prođe između stolova, udari u tijela koja su na trenutak ostala bez upute.
Izlazim na ulicu i udišem mješavinu petardi i mraza. Uranjeni vatrometi razdanjuju džepove neba nad grobljem. I mrtvi su pozvani na svečanost, vjerujem i željni buke. Grupe slavljenika klize prema gradskom trgu odakle dopire eho koncerta. Niko to još ne zna, ali to će biti posljednji doček na otvorenom za narednu deceniju. Grad će ući u hibernaciju, polako i bez najave, kao životinja koja osjeti promjenu u strujanju vjetra. Osjećaj ličnog i kolektivnog gubitka postat će normalan, svaki progres izazivat će anksioznost.
Vraćam se u kafanu i sipam još vodke u čašu. Polako shvatam da ću i ovu godinu ispratiti sam. Djevojke su se razdijelile po ćoškovima, priljubljene uz muškarce koji su ih do maloprije ignorisali. Neko je zaplakao u WC-u, ali muzika je dovoljno glasna da suze ostanu privatna stvar. Sat na ekranu Nokije 6010 svijetli hladno: 22:17. Vrijeme se u ovakvim noćima ne miče, samo presvlači.
