XII
Jedna od najgorih stvari koja se može desiti je da kasniš. Sjećam se kad je Rumun otpustio asistenta Sebastiana, dečka iz Brisela. Dolazio je iz sjebane porodice razvedenih alkoholičara. Rumun ga je dugo trpio zbog probijanja startne satnice, ali i cuganja tokom smjene. Cirkao je konjake i vino za kuhanje kad bi ostao sam. Meni je bio drag, imao je frljavo lijevo oko i dobru dušu. Puštao sam ga da ranije izađe pri zatvaranju i stigne na voz za Brisel. Ujedno me je nervirao kašnjenjem na dane zakucane rezervacijama. Njegov dio posla me usidravao, a tiketi su okidali. Zadnji put prespavao je jutro i pojavio se pred kraj prve smjene. Rumun ga je pogledao svojim tvrdim očima. Molbe i izvinjenja odbili su se od njega, a Sebastian se oprostio od ekipe bez počasne salve. Sreo sam ga još jednom, kad sam vadio vizu u njemačkoj ambasadi. Bilo je mrazno jutro oko Parc de Bruxellesa. Obučen u gunjastu jaknu, stajao je pred semaforom i pušio. Na lijevom uhu nosio je krvav zavoj. Sačekao sam da pređe ulicu, pa se zaputio prema ambasadi.
Danas sam kasnio dvadeset minuta. Tramvaj je zapeo na kolosjeku zbog sudara. Izašao sam i pješke se dovukao na posao. Osjećala se identična osvetoljubivost kod Dietera – hladan i kontrolisan plan urote. Gajbe pred vratima stajale su netaknute. Aydin mi je htio pomoći ali ga je zaposlio da čisti ostavu. Prihvatio sam zaostatak i dao se u akciju. Poslije organizacije frižidera, imao sam pola sata da pripremim kantu pesta od mrkvinog lišća i filetiram pet kila skuše. Desetočlana grupa dolazila je na ručak. Ritam je razbijalo slanje po namirnice, svježe začine i blokove putera. Dieter je namjerno ostavio polovičan Mise en place. Lars je svjesno motrio njegovu kaznu, puštajući da se stvar odvija. Otimao mu se zluradi smješak. Uwe se držao po strani, on je šutljiv i zatvoren čovjek. Prije bih riješio rebus nego provalio šta zaista misli. Sada je djelovalo da me bodri, potrajalo je desetak sekundi, onda se rebus ponovo zamrsio.
Ostatak dana kraulao sam kroz snažnu struju pritiska. Zadaci su se gomilali. Sve je bila priprema za naredne dane. Gubio sam nož, varjaču, otvarač za konzerve. Sumnjao da skrivaju pribor od mene. Parola snađi se stupila je na snagu. Jednom sam vidio tipa kako koristi fen za kosu da isuši salatu uslijed nedostatka cjedila. To se može samo desiti u kuhinji, naročito kada šef insistira na brzoj pripremi. Nema prostora za izgovor i traženje kvara. Ako preživiš rovove, narednog dana te čekaju drugi. Odmarat ćeš kad umreš, i tako ukrug.
Nakon posluženja grupe, dobio sam komandu da izrežem gajbu prase. Koristili smo je za supe i predjela. Rezanje povrća je meditativno, ali izaziva reakciju. Iako uzgojena za blaže okuse, gomila otvorenog poriluka me je rasplakala. Činilo se da svaka stabljika ima karakter, volju da se suprotstavi mom trudu. Prišao sam koritu i okvasio lice, ispirući nadraženost iz očiju. Lars i Dieter su se udaljili od pikantnog oblaka. Gledali prema meni i pričali na njemačkom. Poželio sam znati šta. Sjetio sam se Emirove refleksije o završetku škole jezika koju je prošao: “Jednog dana ćeš se probuditi i shvatiti da razumiješ sve što oko tebe pričaju.”
Napokon sam uhvatio pauzu za cigaru. Aydin je stajao u polumraku ulice i pušio.
“Jebu te danas” – rekao je.
“Moglo bi se reći.”
“Dobar si. Bilo je onih koji su plakali.”
“Vidio sam i takvih.”
“Nikad ne bih mogao raditi tvoj posao.”
“Jebi ga. Poniženje je neizbježno, kao i u vojsci.”
“Šta misliš zašto im stalno fali radnika?”
“Jer su šupci.”
“Upravo.”
“Šta mogu?”
“Možda da promijeniš profesiju, ili barem restoran.”
“Za sada moram izgurati, poslije ćemo vidjeti.”
Do kraja smjene čekali su me krupni ravioli s ručno rađenim tijestom. Porcije idu sutra na meni, treba napraviti trideset komada. Znao sam zamijesiti svježu pastu, ali izrada i punjenje raviola tražili su preciznost i vještinu zatvaranja. Lako se desi da se nadmu vodom i raspadnu pri kuhanju. Klimnuo sam glavom na Dieterov zahtjev iako ih nisam pravio ranije. Umiksao sam rukama smjesu od brašna i žumanjaka, ostavio je da odmori pola sata. Poslije je razvukao na mašini, ubacio punjenje od ricotte i šampinjona pazeći da ne prepunim džepove. Kružni nož izrezao je kvadrate, djelovali su legitimno. Voda u šerpi je kipila. Gledao sam jastučić kako tone na dno. Minute su sporo prolazile. Dieter je stajao nada mnom poput nadzornika konc logora, a ja čekao riječ u potiljak. Uskoro je isplivao na površinu, čitav. Položio sam ga na tanjir i zasuo parmezanom. Probali smo. “Može proći za prvi put”, rekao je i vratio se svom poslu.
Noć je stigla naglo. Bol u krstima isto. Ostao sam posljednji da zatvorim kuhinju. Svi su već izašli, pa i Aydin. Sjetio sam se Sebastiana, večeri kad nije zavrnuo ventil na fritezi pri mijenjanju ulja. Bili smo se taman spremali sići na pivo u restoran. Imao je već par žutih kartona u evidenciji kod Rumuna. Ni taj dan se nije proslavio u servisu zbog brkanja narudžbi. Linoleum je prekrio masni cunami, zašao u ćoškove, ispod frižidera. Pogledao me je i počeo plakati. Prišao sam i zveknuo mu šamar, čisto da se sabere. Uzeli smo sav mogući ubrus i krpe, zadali se u čisćenje. Otapala i hemija za podove nagarali su nosnice. Završili smo oko ponoći, taman da otrči na stanicu i uhvati zadnji voz za Brisel. Ujutru mi je donio bocu jeftinog vina, par dana kasnije popušio otkaz.
Sada sam stajao na vratima i pomišljao učiniti isto. Poplaviti kuhinju uljem i ne pojaviti se sutra. Ili možda otvoriti plin… Pogledao sam na sat, pet do jedanaest. Uzeo sam kese sa smećem i ugasio svjetlo. Napolju je bilo tiho i prohladno. Prošao sam kroz tamu prema kontejneru, hvatajući svaki zvuk u noći. Odnekud je došao udar zvona s jedne od crkvi. Zastao sam kako bih ga upio u svoje biće. Zatim je zamuklo. Hodao sam prema stanici stiskajući upaljač u šaci.
Srđan Gavrilović, Ovjerena kopija, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2025.
