Kuhinja
U periodu između 2019. i 2022. promijenio sam nekoliko studentskih poslova. Isključivo ugostiteljskih. Rintao sam po kuhinjama u Leuvenu, od talijanske, preko azijske do belgijske. Za to vrijeme nisam upoznao niti jednog Flamanca. Pandemija je obeshrabrila radnike, mnogi su zauvijek napustili sektor. Rad u kuhinji je potplaćen, rezervisan za studente oslobođene poreza i imigraciju.
Posljedni posao odšljakao sam u belgijskoj braseriji. Skup restoran u centru, ogromno mjesto s kičastim tropskim dekorom. Od starta sam kliknuo s glavnim kuharem, Rumunom Robbyem. Imao je tri pasoša, dvoje djece i ženu. Bio sin uspješnog poduzetnika. Pomagali su mu debeljuškasti Nepalac Suray i Akil, mladi dečko iz Kurdistana. Radili su kao psi, šest dana u sedmici. Od deset do deset. Iako je Leuven mali grad, nikad ih nisam sreo izvan te kuhinje. Trebao im je novac za vizu da dovedu svoje žene. Akil je stalno ponavljao: Ovo nije život. Samo da mi dođe žena i gotov sam s ovim paklom. Suray je bio nešto tiši. Nezadovoljstvo zbog razdvojenosti pokazivao je gomilanjem cigara na pauzama. S njim sam se ponovo propušio. Za razliku od njega, neko me je ovdje čekao u stanu.
U početku sam prao gomile suda i escajga. Dodavao im namirnice iz frižidera i škrinja. Rumun je upratio da sve češće hvatam tave, vješto bacam hranu u zrak. I da sam krišom naučio pola stvari s menija. Dao mi je veće odgovornosti. Počeo uzimati slobodne dane. Ostajao sam s Surayem i Akilom u pregrijanoj kapsuli na drugom spratu stare flamanske zgrade. Kad bi tiketi s narudžbama pali na pod, krenulo bi poliglotsko psovanje i užurban rad nogu. Temperatura je kvasala svakim serviranim tanjirom. Čim bih u lift ubacio posljednji, pogledao bih s prozora na prepunu terasu. Bezbrižna lica ozareno dočekuju jelo i nazdravljaju trapističkim pivom. Nešto što su Suray i Akil priuštili samo jednom za pet godina u Leuvenu. MacDonalds je mnogo jeftiniji.
Govorili su kako su imali život prije dolaska u Belgiju. Porodicu, prijatelje i nešto novca. Sada je sve čisti dril za pare, privid nečega boljeg. Suray nije shvatao zašto radim ovaj posao. Mislio je da sam dovoljno obrazovan da mogu naći nešto lakše. Osim pisanja, nisam imao drugih vještina. Protraćio sam dobar dio dvadesetih na brzu i laku lovu kao turistički vodič, koristio pretežno jezik i šarm da dođem do onog što mi treba. U jednom trenutku sam shvatio da ću morati uključiti ruke ako želim opstati. Radio sam misleći na besmisao koji me opkoljavao, i potajno se molio konačnom kraju svijeta.
U devet uvečer imali smo pravo na jedno pivo. Ekipa šankera poslala bi liftom Vedett za Suraya i mene, i sok za Kurda, da se osvježimo prije čišćenja. Inspekcije su bile česte, sve je trebalo biti vraćeno u prvobitno stanje. Uporedo smo čistili i dočekivali nove narudžbe do zatvaranja kuhinje. Ponekad jednu, ponekad dvadeset i jednu. Idite više kući, rekao bi Kurd i na zvučnik pustio melos svoje nepriznate domovine. Razišli bismo se nakon još jednog pića u bašti. Zajahali bicikla i otpedalali u mekanu belgijsku noć.
Već treće sedmice počeo sam donositi limenke i štekati ih u niske frižidere. Rumun je na početku negodovao, ali je popustio. Nije se imao na šta požaliti. Dolazio sam na vrijeme, radio i prekovremeno. Ne znam šta je još trebalo. Da se pobratimo po balkanski? Ipak, bio sam opušteniji kad ga nije bilo. Mirnije sam obavljao zadatke, uzimao duže pauze. U trenutku kad se umor spuštao niz leđa u noge, tražio sam dodatnog posla da iznojim kičmenu moždinu do kraja, osjetim se očišćen i proziran. Za četiri godine u Belgiji, uspio sam privesti studije do konopaca, ali finalni zamah je izostajao. Beznadnost je rasla i bila prisutna gdje god bih se okrenuo. Možda se samo trebalo otrijezniti, posvetiti više. A možda to nisam imao u srcu.
U slobodne dane nisam znao šta bih od sebe. Pisao sam intenzivno, čitao. Odlazio u supermarket da konzumerizam odradi svoje. Leuven je odavno postao dosadno mjesto. Polovina kolega s klase je diplomirala, zaposlila se u korporacijama. Ili vratila se u daleke domove, poput Indije i Pakistana. Imao sam još drugova, ali pronalazio sam im mane i udaljavao ih od od sebe cinizmom. Sve više sam tražio brza poznanstva. Opipavao duše potpunih stranaca uz pivo i cigaru. Osam godina turizma kod kuće usadilo je površnost. Ponekad se pitam gdje su svi ti ljudi. I, ako me se ne sjete, sanjaju li ponekad naše razgovore.
Vrata do kuhinje živjela je Sunita, lijepa i glasna Nepalka. Često smo je čuli kroz zid kako priča, ili se svađa s mužem. Poznavala je Suraya, donosila mu hranu. Kad bi me zapalo da probam nešto njeno, uvijek sam uzvraćao kolačem. To ju je nerviralo, ali sam joj objasnio da je kod nas običaj da ne vraćamo prazan tanjir. Jednom nas je nakon smjene pozvala u stan. Desetak Nepalaca sjedilo je na podu. Pili su čaj i razgovarali. Suray je rekao da slave ugovoreni brak. Mlada je imala možda dvadeset godina, on blizu trideset. Ništa čudno, čak ni to što su bili rođaci. Zbijeni jedno do drugog, odavali su zakočenu strast. Pitao sam Suraya jesmo li trebali donijeti poklon. Ima uvijek kolača, odgovorio je. Otišao sam do frižidera u ostavi i donio paket tiramisua. Sunita me pogledala ironično ali ga je rado razdijelila. Dobio sam namaste od okupljenih i otvorio limenku piva. Njen osmogodišnji sin s perfektnim engleskim zanimao se odakle sam. Uzeo sam mu iPad iz ruku i otvorio Bosnu na Google maps. Pokazivao mu nadmorske visine među oblacima, vodopade i snažne krajolike. Podigao je glavu iz ekrana i rekao: Nothing special.
Čim bi se novac slio na račun, dio sam slao kući, dio odvajao djevojci za račune. Ostatak sam trošio na svoje hedonizme. Craft pivo i male izlete. Suray bi obično išao do Holandije u nabavku trave. Tilburg ili Eindhoven. Jednog vikenda pošao sam s njim čisto da budem na drumu. Otuđenost me nije napuštala. Kao ni križ nemoći da vidim dalje od sutra. Posjedovao sam mladost, jedini kapital. I vjerovao da kada se potroši, ostatak života ću voditi praznih ruku. U magli tilburškog coffeeshopa Shiva, sjedili smo u kožom presvučenom separeu. Ushit pokreta napustio nas je čim smo sišli s matrice autoputa. Suray je prolazio kroz još jednu od svojih mračnih faza. Trljao burmu na domalom prstu desne ruke i gledao kroz dim. Trebao nam je bilo kakav sadržaj da izađemo iz jame dosade. Predložio sam posjetu zoološkom vrtu. Prošlo je i preko petnaest godina od školskog izleta. Dovršili smo čaj i otišli prema Zoo De Oliemeulen. Kroz labirint kaveza šetali smo napušeni. Svijet iza rešetki gledao nas je nijemo i pospano, samo su lemuri buljavih očiju u nama vidjeli uljeze. Primakao sam se jednom kavezu i pustio pogled prema mladom karakalu, pustinjskom risu izmještenom iz žbunastih ravnica savane. Dugo je zurio ispred sebe, tražio nedostižnu samoću među posjetiocima. Onda se odvukao u brlog. Ispraznio taj vlažan i sumoran prostor.
Mojoj djevojci je uskoro isticao ugovor i viza. Tražila je novi posao, van Belgije. Otvorena mjesta u Trondheimu i Stockholmu. Zamišljao sam se izmaknutim još sjevernije, među kišama i snijegom. Tminom koja je gutala sve pred sobom. Mračno-sivim jutrima gdje odlazim na posao, u fabriku ribe. Ili izbivam sedmicama na naftnoj platformi zabodenoj u crnu žilu Atlantika. Gušter u meni drhtao je pred tim slikama. Želio sam da konačno stigne ljeto i pijem pivo u omiljenom pabu kući dok život curi niz ulicu. Ništa drugo nije imalo smisla. Slušao sam mučenike poput Davida Bermana i Elliotta Smitha. Jako tužna muzika, kako je rekao Suray. Iako mi je bilo trideset, novi počeci zvučali su tragično. Onda bih pogledao Kurda, vidio kamione, žice i izbjegličke kampove. Izdahnuo i smanjio se u obimu.
Uzletom proljeća posao je ubrzao. Duže smo radili, duže čistili. Gubili na kilaži u besplatnoj sauni. Počeo sam da primjećujem malog miša. Izlazio je ispod police za tave i grickao ostatke salate s poda. Leuven je raj za miševe. Grad starih zgrada i studenata s lošom higijenom. Oronula napuštena fabrika Stelle dugo im je bila dom. Njenim renoviranjem rasprostranili su se posvuda. Emigrirali. Negdje sam čitao da su ljudi i miševi genetski slični i da nasljeđuju osobine na isti način. Da smo figure potaknute nagonom za uspjehom, preživljavanjem i užitkom. Činjenica po definiciji. Poslije smjene našem gostu ostavio bih dva-tri štapića pomfrita. I nadao se da će ga postavljene zamke zaobići.
Ponekad bi se u kuhinju ispeo gazda Joeren, visoki gay Flamanac u četrdesetim. Imao je običaj požaliti se na čistoću i da ostajemo prekovremeno, posebno ja kao student, na šta bi Rumun odgovorio: Misliš da je ovdje lako raditi? Provedi jedan dan s nama, pa ćeš vidjeti! Zvali su ga laro, što je na nepalskom značilo kita. Ili gando, peder, ako bi ih ispizdio. Iako se prema meni odnosio fer, bilo mi je jasno da mu je profit najvažniji. Brojao je svako jelo osoblja, čekao sedmicama da promjeni pregorene neonke. Javljao se s uputama iz Barcelone gdje je imao još jedan restoran. Tad bi nas obilazio njegov dečko Kevin, bivši kuhar penzionisan zbog dijabetesa. Imao je više razumjevanja za naše brige i shvatao da je HORECA dijelom biznis, dijelom groblje.
Slijedeće sedmice opet smo se okupili u Sunitinom stanu. Nije bilo ugovaranja brakova, samo večera i Rumunova ideja o otvaranju svog restorana. Sjedili smo i slušali njegov monolog. Kuhao je dovoljno dugo za druge, vrijeme je za iskorak. Imam sve u glavi, samo trebam naći dobar prostor, rekao je i zapalio cigaru. Suray i Akil su klimali glavama. I Sunita je bila uključena u planove. Bilo joj je dosta kasirske stolice u supermaketu. Ushit se osjećao u zraku začinjenom karijem. Šutio sam znajući da nisam dio tima u nastajanju. Nakon nekoliko piva Rumun me pogledao i rekao: Ti možeš raditi marketing, ili šta već studiraš. Imaš previše mekane ruke za ovaj posao. Nasmijao sam se i kucnuo limenkom, okružen s nikad više istine.
Jednog petka, na Ascension Day, uletjeli smo u omču rezervacija s velikim grupama. Rumun, Kurd i ja mučili smo se ukrotiti zmiju iz printera s narudžbama. Psovali smo više nego ikad, zvuk koraka škripao je kao na košarkašom terenu. Znao sam da neće biti pauze ni za gutljaj vode. Čulo se samo: Yes, chef. Coming! Rumun je zaoštravao glas. Gurao nas do granice mogućeg. Kad je konačno utihnulo, iz printera je ispao još jedan tiket. Steak tartar. Kurd ga je mrzio praviti. Mašina za mljevenje je štekala i gazda je odlagao kupiti novu. Ujedno, nije mu bilo jasno kako Belgijanci mogu jesti živo meso. Allah nam je dao vatru, zašto bi jeli sirovo?, vrtio bi glavom. Otišao sam s Rumunom da zapalimo kraj prozora u stubištu dok Kurd završi narudžbu. Pričali smo o godišnjem odmoru. Kako ću izbjeći julski pakao, a on odmarati tek u septembru nakon sezone. Gdje?, upitao sam. U Rumuniji, gdje drugo. Pare se troše kući. Začuli smo krik. Pogledali se i odbacili cigare. Kurd je gužvao oči i vilicu, suzbijao još jedan vrisak. Dohvatio sam čistu krpu i zamotao mu izranjavanu šaku. Izašli smo na sporedni izlaz i sačekali ambulantna kola. Pomogao sam mu da se uspenje i mahnuo prema plavoj rotaciji. Vratili smo se u kuhinju i u tjeskobnoj tišini odradili ostatak smjene.
Narednog dana našli smo se u kurdskom kafeu. Desna šaka odmarala je u bijelom zavoju. Tri prsta su stradala. Trebat će par mjeseci da se nervi oporave. Oči su mu bile pune bijesa. Lični poraz skupio se među kupolama gustih obrva. Vjerovao sam da će dobiti odštetu. Neki dinar dok opet ne stane na noge i vrati se na posao. Pokušao sam ga oraspoložiti, ali usne su ostale zašivene. Nakon čaja zamolio me da odem. Odmaraj, čekamo te, rekao sam i otišao na pivo.
U starom pabu na Oude Marktu kontemplirao sam dugotrajnu frustraciju životom. Bio na granici da zaplačem. Ili zdrobim čašu u ruci. Osmotrio sam prste i uvukao ih u pesnicu. Večer se pretvarala u hladan i otrežnjujući dan.
